Leksikon ramskih franjevaca

Za katoličku Bosnu od presudne su važnosti franjevci, «suputnici bosanske povijesti» (fra Ladislav Fišić). To se isto odnosi i na Ramu,, sastavni dio Bosne Srebrene. O toj uskoj vezi bosanskih franjevaca i Rame svjedoči i Leksikon franjevaca iz Rame marljivog fra Tomislava Brkovića, ramskog franjevca.

Premda se ramski samostan spominje prema nekima koncem a prema nekima početkom XV. stoljeća, Brković se u Leksikonu držao samo dostupnih dokumentiranih svjedočanstava o ramskih franjevcima. Leksikon sadrži sažeti povijesni pregled o Rami, 84 dosljedno ispisana životopisa s fotografskom pratnjom franjevaca, fotografijama ramskih crkava, posebno šćitske i korisnim legendama ispod fotografija. Knjiga je tehnički vrlo dobro uređena (Brković i Adis Elias Fejzić). Bez sumnje, Leksikon obogaćenje ramske, franjevačke i bosansko-hercegovačke leksike.

Brković je našao 84 franjevca Bosne Srebrene podrijetlom iz Rame, od 1557. do 2020. Poredao ih je abecednim redom, od Miroslava Abaza do Anđela Žutića. Brković piše da se radi o tri fratra iz 16., devetnaestorici iz 17., dvadeset dvojici iz 18. st. i tako redom. Krajem dvadesetog i početkom 21. stoljeća, dakle danas, franjevaca Bosne Srebrene iz Rame ima 30-ak [franjevaca i redovnika drugih zajednica i dijecezanskih svećenika podrijetlom iz Rame također je priličan broj]. Leksikon obuhvaća pokojne franjevce do 2020., posljednji životopis je onaj fra Živka Petričevića.

U uvodu autor navodi razloge sastavljanja leksikona, postupak istraživanja i zahtjevni put oblikovanja podataka u leksikon. Koliko je arhivske građe, nekrologa, raznih izvora i druge literature Brković konzultirao, vidi se na koncu knjige gdje za svakog franjevca stoje izvori i literatura. Brković je nastojao biti što iscrpniji i precizniji. Uradio je velik posao koji inače čini više ljudi, i svrstao se među pojedince kakav je, spomenimo, bio nenadmašni Anto Slavko Kovačić sa svojom Biobibliografijom bosanskih franjevaca, ili u manjoj mjeri za livanjski kraj fra Miro Vrgoč, ili za zapadno-bosansko područje fra Jurica Šalić, ili kako to u sličnim poslovima čini uzorni Jozo Džambo.

Ima jedna autorova osobina u pisanju a naslućuje se i ovdje u sastavljanju fratarskih životopisa: Brković voli donijeti manje poznate podatke, kao i one crtice ili osobine koje su samo tom fratru svojstvene, ali tako da ipak ne sklizne u pikanteriju niti da optereti čitanje. Naime, Brković je ljubitelj anegdota, šala i humoreski (podsjetimo na njegove četiri knjige i strip: «Fratri u zgodama i nezgodama»). Baš svojstveno bosanskim franjevcima i njihovoj usmenoj kulturi, i Brković najradije razumijeva i o njima piše kroz anegdote. I nobelovac Andrić je upravo anegdotama podigao svjetski narativni spomenik bosanskim franjevcima. Kod Brkovića se u Leksikonu isprepliću biografska naracija i historiografija, historiografski podaci, pokoja anegdota i širi povijesno-zemljopisni kontekst osobito kontekst Bosne Srebrene, u kojem dotični franjevac živi i radi.

Opravdano je pitanje: Zašto baš ramski, lokalni leksikon?

Na našim prostorima, a tako i u Bosni u prošlosti su širi predjeli (zvani i župe) nosili ime po rijekama (npr. Bosna, Travunja, Zeta, Lašva, Neretvica, Lepenica, Usora, Pliva, Trstivnica…). No rijetko su se gdje, kako primjećuje pisac Ivan Lovrenović, ta imena zadržala do danas. Među njima su Bosna, a i Rama.

Nešto slično je i u povijesti bosanskoga franjevaštva. Provincija Bosna Srebrena uglavnom je organizirana po tzv. distriktima. Distrikti su samostanska područja, zaokružene prirodne geografske cjeline, koje u nekim slučajevima prate rijeke kao što je slučaj s Ramom a redovito označavaju zemljopisni prostor koji u pastorizaciji pripada pojedinom samostanu. Tako se franjevci raspoređuju prema distriktima, matičnim samostanima svoga rođenja. Bosanski distriktizam zna biti izvor stvaralačke energije, ali i lokalne uskoće i kampanilizma, konflikta i isključivosti.

Ima nešto prirodno u distriktu, možemo kazati u zavičajnosti, ali ga valja, kao svaku prirodu, kultivirati. Ako govorimo o identitetu, znamo da osobni identitet ima nešto od kolektivno-zavičajnog prostora. S teologom Ivanom Golubom ponovimo da je Bog čovjeka od zemlje napravio, ali od one zemlje na kojoj se čovjek rodi. Suvremena istraživanja krajolika i ekosustava sve više govore o egzistencijalnoj povezanosti identiteta i zemlje, o identerri (Zoran Roca, Ivo Lučić). Kozmopolit, ili ako hoćemo religijski kazati kršćanin-katolik (u smislu univerzalnosti) ne postaje se bez lokalnog, bez ukorijenjenosti u konkretnu prostornu religijsku (i etničku) zajednicu.

Prostorni, konkretnije zavičajni identitet je važan, kod nekoga i presudan. No, kao što postoje ljudi koje izbjegavamo ili koji nas izbjegavaju jer širimo negativnu energiju, postoje prostori ili zemlje koje se izbjegavaju. Postoje zavičaji koji su iz raznih razloga postali tuđi: bilo da smo se mi otuđili od zavičaja ili su nas drugi marginalizirali, protjerali, otuđili/orobili/ukrali nam zavičaj, ili od zavičaja «napravili krajolik iz krikova» (Nelly Sachs), uništene i očišćene (čitaj: zarasle pustoši!) od ruševina i nijeme patnje i nesnošljive boli. Neki ljudi su bez zavičaja, i prostornog ili duhovnog, neki bez oba, bez pripadanja, bez uzemljenja, apatridi.

Rama je distrikt, zaokruženi zavičaj, sada mnogo povezaniji s ostatkom svijeta nego prije. Nije, naravno, zavičaj ni prostorni identitet sve, ali ramski prostorni identitet bitan je za Ramljake. Ono što i ovom knjigom, kao i tolikim prijašnjim svojim knjigama, kao zahvalom svim franjevcima, čini fra Tomislav Brković jest osnaženje prostornoga identiteta, ustvari osobnoga i zavičajnoga samopoštovanja.

Kao priređivač i autor većeg broja knjiga, zbornika, monografija, memoara, fotomonografija o Rami, ali ne samo o Rami, nego o Bugojnu, Fojnici, Varešu, o Bosni Srebrenoj uopće, Brković nastoji izvući duh iz stiješnjenosti – kojoj su svojstveni ljudi sličnih sredina poput Rame; nastoji izdići duh iz kompleksa malih sredina, kompleksa manje vrijednosti, a koji baš zbog mizernosti i uskoće lako upada u kompleks samodovoljnog kritizerstva i sebeprecjenjivanja.

Nije, naime, problem Rame i Ramljaka što su toliko puta gorjeli, bili progonjeni, zatvarani, potapani i seljeni, nego što im se uvijek iznova želi oduzeti samopoštovanje, ostaviti u poniženosti, tako da ni oni sami sebe ni uzimaju realno, nego traže od drugih da im potvrđuju njihovu vrijednost. Iz odsutnosti samopoštovanja nastaje bahatost i podcjenjivanje svojih, a servilnost i slijepi posluh prema drugima moralno lošijima ali politički lukavijima i moćnijima.

Ljudi samopoštovanja znaju da je skupo živjeti i biti od koristi u Rami koja je na geografskim i kulturološkim, političko-ekonomskim i crkvenim marginama, na graničnim susretištu Bosne i Hercegovine, između Mostara i Sarajeva, Bosne Srebrene, Vrhbosne i Herceg Bosne, integralnog hrvatstva i bosanske, ramske zavičajnosti, između vode i planine, između vlasti kao puke dominacije i prvoga mjesta, dakle, prvenstva ali kao izraza služenja i solidarnosti.

Gdje nema samopoštovanja, ondje nema ni poštovanja prema svojima ni prema drugima. Tu vlada varanje i laganje, lijenost i spletkarenje, tu su podobni i vladaju opasni osrednjaci, tu se tolerira, čak hvali i podržava ako se čini manje, ako se biva pasivan, a ustaje se protiv rada. Rekao bi veliki Jukić fratrima: Slatko je ne raditi ništa!

Ovo o samopoštovanju naglašavamo da ukažemo kako cjelokupni Brkovićev rad s knjigama i oko knjiga, a tako i ova knjiga – Leksikon franjevaca iz Rame – znak je poštovanja ljudskog života, zahvalnost predšasnicima i poziv na samopoštovanje i poštovanje drugih kroz služenje.

---

Fra Ivan Šarčević

---