Krštenje Gospodinovo | Gospodin nad valima stoluje

Kako je lijepa Božja riječ, i kako utješna. Kao slapovi vode u prirodi, struji i svijet obnavlja. Danas, prije Isusova krštenja u vodama Jordana, liturgijska čitanja razastiru pred nama Božju povijest spasenja, počevši od Psalama. Kao na početku svijeta stvaranja, Gospodin nad valima stoluje, Duh Njegov lebdi nad vodama, Gospodin u munjama i potresima, nad vodama potopa. Uz mali napor srca stojimo pred raskriljenim otajstvima, svaki je val, i svako more i ocean kapljica Božjeg srca. Sve je to od Gospodina, jer njegova je ponuda velikodušna. Kakva je to samo nada i utjeha za vjernika, da sve je prožeto Njegovim dahom stvaranja.

Zar bi mogao vjernik nečija dobra orobiti kad ono što je Božje svima pripada. Ako su vode moga djetinjstva počele uz Crnu Rijeku koja plovi združena s drugim rijekama sve do Crnog mora, a ono sve do Pacifika onda je velika Božja domovina. Ona nema granica, ne poznaje ograničenja. Božje je posvuda. I dalje se raspliće Božje tkanje. On Gospodar potopa, na nas više ne šalje potopa, ni onda kada dođemo do svoga dna. Kod proroka Izaije nastupa u osobi Sluge Patnika. Nježan i snažan, nije lomio krhke i nije se klanjao pred silnima ovoga svijeta. Gospodario valovima ali ne i ljudima. Dopirao do najudaljenijih otoka i znao biti sam među ljudima. Neumoran, blag i hrabar. I kad svi proroci zakažu i kad svi svećenici postanu najgori, ostaje On kao svjetionik.

Što je proroštvo i što je svećeništvo nego li uspostavljanje Božjeg prava na zemlji, a to je da Bog nikoga ne zakida, i da nikoga ne izostavlja. Ne uskraćivati nikome njegova dobra i to nam je zadaća. I prije nego što će Sluga Njegov zasjati među ljudima, odlazi čovjeku, Ivanu, najvećem među prorocima, i krsti se u vodama Jordana. Slika je to novog Božjeg stvaranja. Nebesa se kao hramska zavjesa razdiru, briše se granica između zemlje i neba i Duh Božji lebdi nad Isusom. Onaj koji je stvarao, grmio i svijet potopom ništio, sad je čovjekom krštenim postao. Uzvišeni jedan od najmanjih.

Krsti se poput svih drugih. Uranja u vode Jordana da bi izronio kao novi čovjek – kao Onaj koji je spreman izaći iz svoje seoske nazaretske anonimnosti u svijet koji će ga odbaciti. Njegovim javnim djelovanjem koje počinje Božjim proglasom da je On Sin mu ljubljeni sveto postaje djelom ljudske svakodnevice. Sveto je zbilja koju Isus širi oko sebe. I kad ga odbace i prezru on svijeta ne napušta. Ne ostavlja ga samoga, niti oči od njega odvraća koliko god on ružan bio. Svijet nama ostavlja. Posvetio je vode Jordana i po njima sve druge vode. I sveto je postalo djelom ljudske zbilje. Mi smo pozvani svijet posvetiti.

Krštenjem uranjamo i mi u taj Božji plan spasenja da pred njim svi su ljudi jednaki, Njegova mila svojina. Njegova. Sveta svojina. Nikakvi režimi, diktature, ljudske tvorevine nijednom čovjeku to ne mogu oduzeti. Jer ako su svi ljudi Bogu mili zar ćemo na njih ruku dizati, srdžbu, bijes i svako drugo zlo. Nego krštenjem smo pozvani Slugu Patnika nasljedovati. Jer sveto postaje dio naše zbilje kad Isusu slični postajemo.

Roberta Nikšić