Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Kriza i izazovi Crkve u Njemačkoj
Crkva treba biti svjesnija svoje odgovornosti, a ono što se njemačkim biskupima mora priznati svakako je nastojanje oko toga. Uočavamo samokritičnost koja, ako ćemo uspoređivati, gotovo da i ne postoji u velikom dijelu naše regije pa i katolika u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Gajeći pasivan odnos, a katkad i narativ žrtve, ne tako mali dio klera kod nas često za krizu krivi nekoga drugoga
Ići ili ostati? Rijetko tijekom povijesti je ovo pitanje toliko okupiralo katolike u Njemačkoj kao danas. Odlazi se naravno iz niza razloga, a jedan od ključnih jest gubitak povjerenja. Što je do toga dovelo i kakva je reakcija Crkve, nipošto nije jednodimenzionalno. Ipak, u dijelu „katoličkog medijskog svijeta“ isključivo se donose negativnosti prema Crkvi u Njemačkoj i Sinodalnom putu, koji je, sudeći po agresivnoj kampanji nekih portala, prijetnja Crkvi u svijetu zbog navodnog „popuštanja pritisku svijeta“ koji „vodi do moralne i duhovne korupcije“ kako su kazali neki od poljskih biskupa. Često se poziva iz tih krugova na tradiciju kao argument protiv reformi, ali povijest Crkve najbolje pokazuje da je tradicija živa stvarnost koja se stalno razvija u svjetlu Riječi Božje, da je „dinamična i uvijek živa“ te se „razvija i raste“, što je i Papa Franjo istaknuo povodom obilježavanja 25. obljetnice objavljivanja Katekizma. Vrijedno je pritom istaknuti kako je u svjetlu evanđelja na mnoga pitanja Crkva revidirala svoj stav i dopustila da se „tradicija“ razvija. Odvijalo se to tijekom povijesti, npr. dvojicu papa iz osamnaestog i devetnaestog stoljeća, Grgura XVI. i Pia IX., koji osuđuju slobodu savjesti kao i slobodu govora i slobodu vjeroispovijesti. Crkva će ipak kasnije na Drugom vatikanskom saboru (1962. – 1965.) mijenjati takav nauk i istaknuti važnost ljudskih prava.
Kako biskupi reagiraju na krizu?
Nije naodmet promotriti konkretne podatke Njemačke biskupske konferencije: 2021. godine 359.338 katolika okrenulo je leđa Crkvi, što je znatno više nego 2019., kada je najveći broj istupa do sada bio 272.771. Prvi put manje od polovice njemačkih građana pripada jednoj od većih crkava. U posljednje vrijeme razotkrivanje skandala itekako je bitno pridonijelo tome. Kad su podaci objavljeni, predsjednik Njemačke biskupske konferencije biskup Georg Bätzing „duboko potresen“, priznao je da nema što lijepo za reći: „Brojke pokazuju duboku krizu u kojoj se Katolička crkva u Njemačkoj nalazi“ te je naglasio da ne istupaju iz Crkve samo oni koji već duže nisu bili u dodiru sa svojom župom nego i oni koji su se do nedavno predano angažirali u svojim župama. Nadalje, „skandali na koje se unutar Crkve žalimo i za koje smo velikim dijelom sami odgovorni, odražavaju se u broju ljudi koji odlaze, ali vjerujemo da je Sinodalni put ne samo poticaj za unutarcrkvenu reformu i obnovu nego i važan korak u pravom smjeru“. I biskup Heiner Wilmer iz Hildesheima izrazio je zabrinutost zbog velikog broj istupa te kazao kako „oni koji okreću leđa Crkvi ne moraju navoditi nikakve razloge“. On smatra da je situacija „zabrinjavajuća i izazovna“, ali da Crkva mora „slušati ljude i ozbiljno shvatiti njihovu kritiku“.
I drugi biskupi reagirali su na spomenute brojke. Među njima je i nadbiskup Hamburga Stefan Hesse koji drži da je bolje ostati u Crkvi i nastaviti putem prevencije i preispitivanja, a primijetio je i da ljudi sumnjaju u njezinu sposobnost da se promijeni. Bamberški nadbiskup Ludwig Schick kazao je kako je to bilo za očekivati i da mnogi odlaze iz protesta protiv poznatih zloporaba, kao i da je taj protest također jedna želja za obnovu. „Oni koji su otišli nisu otpisani i željeli bismo ostati u kontaktu s njima jer su nam vrlo važni“. Također se oglasio generalni vikar kako se trenutno smatra, najproblematičnije nadbiskupije iz Kölna Markus Hoffmann, objašnjavajući da i oni u kölnskoj nadbiskupiji moraju prepoznati da je „bolan proces suočavanja s prošlošću i drugim krizama ozbiljno poljuljao povjerenje brojnih ljudi.“. Također drži da se mora učiniti sve kako bi vratili kredibilitet, što je jedan od ciljeva Sinodalnog puta. Naime, Kölnska je nadbiskupija prošle godine zabilježila gotovo 41.000 istupa – više nego u bilo kojoj drugoj njemačkoj biskupiji. Ostaje pitanje: Je li protest vjernika autentična težnja za obnovom?
Želja za promjenom
To što i druge vjerske institucije gube članove ne može i ne smije biti nikakva utjeha, ali nerijetko se koristi kao izlika i kritika upućena današnjem čovjeku koji je navodno odbacio tradiciju, a napose Boga. Možda ga ne nalazi više u Crkvi? Crkva treba biti svjesnija svoje odgovornosti, a ono što se njemačkim biskupima mora priznati svakako je nastojanje oko toga. Uočavamo samokritičnost koja, ako ćemo uspoređivati, gotovo da i ne postoji u velikom dijelu naše regije pa i katolika u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Gajeći pasivan odnos, a katkad i narativ žrtve, ne tako mali dio klera kod nas često za krizu krivi nekoga drugoga. Zna se isticati da je tomu uzrok spomenuti gubitak tradicije, zatim da je kriva liberalna demokracija, kao i zapadni način života i ideje, kojekakvi masoni, ljevičari, ateisti ili mediji koji navodno „proganjaju“ Crkvu. A nakon izbjegličke krize ovom se popisu ponekad gotovo vulgarno i nadasve populistički nadodaje muslimanska vjeroispovijest koju se opisuje kao prijetnja „kršćanskom Zapadu“. No, taj „kršćanski Zapad“ nije kršćanski – ne zbog drugih i drugačijih, već zbog nepostojeće vjerodostojnosti evanđeoskoj poruci Isusa iz Nazareta. Pokazuje se da su njemački pak biskupi davno nadrasli okrivljavanje drugih i drugačijih te postali svjesni krize koja dolazi i iz vlastitih redova, i to ne samo u kontekstu pitanja vjernika, nego i odnosa prema bolnim pitanjima iz ratne prošlosti (biskupi su prije 75. obljetnice završetka Drugog svjetskog rata objavili dokument u kojemu prikazuju neuspjeh pastira tijekom nacizma).
Pokretanjem Sinodalnog puta izrazili su želju za promjenom kako ne bi samo vratili povjerenje nego bili što vjerodostojniji poruci evanđelja. To je na koncu i primarni cilj cijelog hoda. Zar ne bismo kazali da je to i temeljno učenje, živjeti u svom vremenu slijedeći evanđelje? Ipak, Sinodalni put još nije stigao u snažniji kontakt s vjernicima. Rezolucije zasjedanja upućuju na smjernost i pokazuju volju biskupa za reformama što je do prije nekoliko godina bilo nezamislivo, ali jedva da je od tih istih rezolucija išta provedeno.
Crkva na našim prostorima (BiH i Hrvatske) mora unatoč punijim klupama na nedjeljnim misama konačno shvatiti da i nju može i hoće zahvatiti kriza koja zapravo intenzivno napreduje u drugim europskim zemljama. Teologija gubi na relevantnosti – ne zbog teologije kao takve, nego zbog manjka autentičnosti i zatvorenosti za otvorenu raspravu o mnogim kompleksnim temama. Uz krizu teologije koja ne dozvoljava kritičko razmišljanje i propitivanje, postoji i kriza koja se krije iza vjerničke pasivnosti i gotovo nepostojeće sinodalnosti, drugim riječima, vjera je nekima forma ili folklor, svojevrsna „kazališna predstava“ bez aktivnog sudjelovanja koja se za vrijeme pandemije ubrzo i lagodno prebacila – upravo zbog pasivnosti – na ekrane televizije i internet
Zajedničke odgovornosti i djelovanje odnosno sinodalnost dio su tradicije katoličke Crkve
Valja spomenuti neke dosad učinjene pomake. U nekoliko biskupija važne funkcije poput glavnog ureda nadbiskupije dane su ženama (primjerice München i Freising glavni ured nadbiskupije vodi pravnica Stephanie Hartmann), što inače nije ranije bio čest slučaj na takvim pozicijama. U biskupiji Aachen biskup će osnovat tzv. Sinodalno vijeće s ovlasti odlučivanja, na čije je odluke on vezan. Takav način djelovanja pokazuje da u Crkvi mora postojati sinodalnost, dakle zajednička odgovornost i djelovanje zbog sensus fidei fidelium, jedne stvarnosti koju su mnogi u crkvenim redovima „zaboravili“, po svemu sudeći svjesno, a što ugrožava njihovu superiornu moć vladanja. Uključenost vjernika u imenovanje biskupa također je važno kod podjele moći, a nameće se pitanje, strahuje li dio klera od promjena zbog gubitka dosadašnje moći? Ovakvom bi se praksom predviđala dodatna savjetodavna tijela, koja se sastoje prvenstveno od laika. Prema tome, narod Božji treba biti više uključen u važne procese kao što je imenovanje crkvenog vodstva, tj. biskupa. Savjetodavno tijelo zajedno će s određenim katedralnim kaptolom sastavljati popis prijedloga prikladnih biskupskih kandidata koji se šalje u Rim. A da to nije nešto novo, pokazuje povijest Crkve. Crkveni povjesničar Hubert Wolf u svojoj knjizi Krypta podsjeća na nekoliko primjera: u prvom stoljeću u Klementovom pismu Korinćanima nailazimo na zanimljivu praksu u kojoj su poglavari korintske zajednice postavljeni uz pristanak cijele zajednice (1 Klem 44,3). Nastavlja s Hipolitom iz Rima u 215. godini: „Neka se zaredi za biskupa onaj koji je izabran od naroda.“ Slično govori i Papa Celestin kada kaže, da nitko ne smije biti zajednici nametnut kao biskup ako ona to odbacuje. Ambrozije u 396. godini piše: „S pravom se pretpostavlja da je onaj koga su svi [op. zajednica] tražili, izabran božanskom odlukom.“ U petom stoljeću kod Pape Leo Velikog čitamo: „Tko god treba predsjedati svima, mora biti izabran od svih.“ (Wolf, Krypta, 2015., str. 33.).
Iz toga se vidi da slične prakse nisu nikakav novitet već tradicija Crkve, ali se iz pojedinih krugova nameće neprestano slika hereze i šizme koja dolazi iz tzv. liberalne, bogate i bezdušne Crkve u Njemačkoj koja isključivo mari za strukturu, ne za duh, više za novac a manje za Božju riječ. Tomáš Halík za vrijeme pandemije koronavirusa postavio je pitanje, nije li „vrijeme praznih i zatvorenih crkava upozoravajući pogled kroz dalekozor u razmjerno blisku budućnost“ kako bi „moglo izgledati za nekoliko godina u najvećem dijelu našega svijeta?“ Crkva na našim prostorima (BiH i Hrvatske) mora unatoč punijim klupama na nedjeljnim misama konačno shvatiti da i nju može i hoće zahvatiti kriza koja zapravo intenzivno napreduje u drugim europskim zemljama. Teologija gubi na relevantnosti – ne zbog teologije kao takve, nego zbog manjka autentičnosti i zatvorenosti za otvorenu raspravu o mnogim kompleksnim temama. Uz krizu teologije koja ne dozvoljava kritičko razmišljanje i propitivanje, postoji i kriza koja se krije iza vjerničke pasivnosti i gotovo nepostojeće sinodalnosti, drugim riječima, vjera je nekima forma ili folklor, svojevrsna „kazališna predstava“ bez aktivnog sudjelovanja koja se za vrijeme pandemije ubrzo i lagodno prebacila – upravo zbog pasivnosti – na ekrane televizije i internet. To je slika koja govori kako je moguće i bez vjernika, ali ne i bez elitnog klera. Kakva je to onda Crkva i za koga? Malo stado elitnog klera nije malo stado o kojem govori Isus iz Nazareta, zato bi trebalo što prije u duhu evanđelja raditi na obnovi koja će kritički preispitivati dosadašnju praksu. U začetku kršćanstva, za ondašnju vjersku elitu Isusova pitanja i prispodobe bile su izričito neugodne, jer je njima preispitivao tadašnju religijsku praksu. U tom duhu obveza teologinja i teologa je iznova postavljati neugodna pa čak ako duh vremena nameće i provokativna pitanja, kako bi se „uzdrmala“ postojeća uspavanost i vjerska praksa, i učvrstila snaga vjere. Zato je potrebno razmisliti o tome jesmo li na „dobrom putu“ ili smo zapravo odavno zalutali.
Mario Trifunović, polis.ba