Krema

Ima u Ravnom jedna žena. Neću je imentovat. Ne bi ni ona to šćela. Rano je ostala bez čoeka i sama morala oko familije. Valjalo joj je što je rođena i odrasla među čeljadi koja ima tvrdu narav, iako je to mrzila. Ali, svedno, ljusko tijelo nije mazija, potroši se.

Što je život bio teži, ona je sve više vodila računa o drugijem.

Kad joj je mali imo dvje-tri godine, nešto se razbolio pa otišo u bolnicu. Aperiso krajnike.

– Koliko je to dijete cičalo, vikalo, ja sam mišljela da će umrijet. A tad je bio sveti Ivan Krstitelj. I, zavjetovala sam se.

Okrenula je radit dobro. Kad bi se umračilo, nosila bi starijoj i siromašnoj čeljadi u selu što za pojes i drugo šta im je trebalo. Nešto bi im odradila po kući što oni ne mogu. Nikome o tome nije govorila, niti je ko znao za to.

Idući jednu veče na misu, prošla je kraj J.Č. i obećala joj da će joj doć iza mise. Ali, nije stigla od drugije posala.

– Ujitru kleca. J. umrla. Jadna ti sam, kako sam mogla, prekoravala se.

Zvala je dumu da ženi reče misu. I ispoviđela se, ali dugo je to u njoj ostalo kao krivnja.

Dosta je pomagala ljudima s jednom kremom koja je dobra za kožne bolesti. Viđela je kako jedna priča na televiziji o njoj i kao čeljade koje je rano svatilo koliko vrijedi zdravlje, počela je raditi tu kremu. Davala je kome je znala da treba, a još više su je zvali ljudi koji su se našli u nevolji. Mnogima je valjala.

– Čojek odovle, s Pećine, trines godina u toj psorijazi bio. Zove da je sve šnjega očistila. Dokturica iz jedne bolnice, kojoj nijesu mogli pomoć u toj bolnici, zove me do nekoliko dana da joj se no s glave sve očistilo.

– Dosta i’ je ozdravilo što je k meni dolazilo. Nema đe va krema nije stigla, i po Bosni, Hrvatskoj da ne govorimo, Srbiji, Njemačkoj…

Kad je jedan upito ima li te kreme za prodat, da ima dobrog prijatelja koga poždera psorijaza, odgovorila je po iljaditi put.

– Ne prodajem ja. Nikad ni jedne nijesam prodala u ovije dvades godina.

***

Ima u Ravnom jedan čoek. Radi ko doktur. Svi kažu da je dobar. On je i političar. Ko će znat kakav je i mogu li političari biti dobri.

Doktur je od nekoga čuo za tu kremu i jedan dan zove ovu ženu.

– Kad ćeš me primit da naučim pravit kremu?

– Oću, kako neću. Samo, nemoj danas, đeca su mi tu iz Dubrovnika, pa imam posla oko nji. Dođi śutra.

Došo on śutra. Sve gledo kad se šta meće. I on je, ko i oni prije njega, lako nauči pravit kremu. I više nije dolazio.

Pričo je da mu je fino krenulo. Da dvije žene prave za nj kreme, da je uzeo pare u nekoj banci i učinio dogovor s nekijem dokturima u Njemačkoj i da radi toga naveliko. Zborio je po selu da more napuštat dokturat, i okrenut se kremi. Da mu ona više vrijedi. Svi fale njegovu kremu.

U ovije dvades i nešto godina, ona je kupila za svoje pare bojse puno više od pesto litara maslinova ulja, a koliko pravog čelijeg foska, pa kožjeg loja i šta još ide, i para i truda. Odredila je sebi, kaže, jedan Božiji Put.

Ovi drugi put pripoviđen je u jednom knjizi. Ima više od dvije iljade stranica i napisana je prije više od sto i pedeset godina. Zove se Das Kapital.

Ivo Lučić | polis.ba

---

Ivo Lučić (Ravno, BiH, 1960), novinar, istraživač i aktivist. U središtu njegova zanimanja je znanstveno novinarstvo, istraživanje te zaštita prirode i javnog dobra. Osnovnu i srednju školu završio je u Dubrovniku, a diplomirao na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu (1986). Doktorirao je na Studiju karstologije Sveučilišta Nova Gorica u Sloveniji (2009). Znanstveni interesi su mu percepcija prirode i okoliša, osobito krša, te popularizacija znanosti. Autor je i koautor, te urednik nekoliko knjiga o kršu, ratnim stradanjima i ulozi medija u suvremenom društvu, kao i pisac brojnih popularnih, stručnih i znanstvenih članaka. Pokretač je i koordinator projekta istraživanja, popularizacije i zaštite pećine Vjetrenice (1999–2009), u okviru kojeg je Vjetrenica potvrđena kao mjesto s najvećom podzemnom biološkom raznolikosti, te je kandidirana na Popis svjetske baštine.

---