Kratki dijalog iz Maaloufovog romana ‘Leon Afrikanac’

Potajno sam gledao prema Guicciardiniju; učinio mi se zabrinut. Iz toga sam zaključio da papa, prije nego što mi povjeri misiju kod muslimana, želi provjeriti moja religijska uvjerenja. Vidjevši da oklijevam s odgovorom, pokuša ponovno:
– Zar religija nije najbolji put za dobro odgojenog i učenog čovjeka poput vas?
Nisam želio biti izričit.
– Govoriti o vjeri u prisutnosti Njegove svetosti isto je kao govoriti o zaručnici pred njenim ocem.
Klement se osmjehne, ali ne odusta:
– A što biste kazali zaručnici da otac nije tu?
Pa dobro, pomislim, bolje je više ne okolišati.
– Kada me ne bi slušao poglavar Crkve, rekao bih da vjera uči ljude smjernosti, ali da je u njoj samoj nema ni najmanje. Mislim da su sve vjere stvorile svece, ali i ubojice, jednako mirne savjesti. I da u životu ovoga grada postoje godine Klementa i godine Hadrijana, a da nam vjera ne dopušta da biramo između njih.
– Dopušta li islam veću mogućnost izbora?
Umalo ne rekoh „mi“, ali se na vrijeme suzdržah.
– Muslimani uče da je ‘najbolji čovjek koji je najkorisniji za čovječanstvo’, ali usprkos takvim riječima, češće više cijene lažne vjernike nego prave dobročinitelje.
– A istina, gdje je tu istina?
– To pitanje više sebi ne postavljam, između života i isitne ja sam već odabrao.
– Ali mora biti da postoji neka prava Vjera!
– Vjernike ne povezuje toliko zajednička vjera, koliko zajednički obredi.
– Je li to zaista tako?
Iz Papinoga glasa nisam moga ništa zaključiti. Je li razmišljao o tome da dovede u pitanje misiju koju mi je bio povjerio? Pribojavajući se toga, Guicciardini se brže-bolje umiješa uz široki osmijeh:
– Leon kaže da istina pripada jedino Bogu i da je ljudi mogu samo iskriviti, uniziti, podčiniti.
Kao potvrdu njegovim riječima, promrmljah dovoljno glasno da me čuju:
– Oni koji čuvaju istinu neka je puste na slobodu!

Iz romana Amina Maaloufa, Leon Afrikanac, Šahinpašić, Sarajevo 2002, str. 313-314.