www.polis.ba

Korizmena meditacija uz Pokorničku molitvu sv. Efrema Sirijskog (III.)

Veće je djelo vidjeti vlastite grijehe nego mrtve uskrsavati, kaže jedna izreka pustinjskih otaca, jer onaj tko je svjestan vlastite grešnosti i ne osuđuje brata postaje sposoban uistinu ljubiti brata

Gospode i Vladaru života mojega! Ukloni od mene duh lijenosti, malodušnosti, vlastoljublja i ispraznih riječi.

A duh čistoće, poniznosti, strpljenja i ljubavi udijeli meni, sluzi svojemu.

Da, Gospodine moj i Kralju! Daj da radije gledam grijehe svoje nego da osuđujem brata svojega, jer Ti si blagoslovljen u vijeke vjekova. Amen.

Ova molitva, koja se tradicionalno pripisuje sv. Efremu Sirijskom (306-307), u bizantskoj duhovnoj tradiciji karakterizira sve službe Velikoga posta (Korizma). Ponavlja se tri puta, praveći pri tome tri “velike metanije” ili poklona, tako da se svakog puta čelom dotakne zemlja.


Da, Gospodine moj i kralju! Daj da radije gledam grijehe svoje nego da osuđujem brata svojega, jer Ti si blagoslovljen u vijeke vjekova. Amen.

Zadnja prošnja razobličuje jedan od najtežih oblika grijeha, kako na osobnoj tako i na općoj razini: opravdavati se osuđujući druge, mrziti, prezirati i uništavati druge, s čistom savješću pravednika.

“Vidjeti vlastite grijehe” odgovara prvom zahtjevu Evanđelja: “Obratite se jer blizu je Kraljevstvo nebesko.”

Čovjek koji povjeruje Evanđelju, i čije srce i um postanu svjesni sve devijantnosti koje skriva u sebi, sposoban je vidjeti vlastite grijehe. Tada postane svjestan propasti u koju srlja i da druge vuče sa sobom. Kada postane svjestan ništavila koje ga već svega prožima, tada otkriva Krista pobjednika smrti. U Kristu su sve suprotnosti pobijeđene: grijeh i smrt. Čovjek otkriva da nije više osuđen, nego spašen, da ne treba osuđivati nego spašavati.

Gledati vlastite grijehe ne znači brojiti skrupulozno sve pogreške koje se čine, nego biti svjestan svoje grešnosti, svjestan da si iznevjerio ljubav, svjestan da ti je potrebna milost, da se sam ne možeš izvući iz toga stanja. Znači zaroniti dobrovoljno u duboku vodu da bi ta voda ponovno postala krsna voda. Znači umrijeti, ali ovaj puta u Kristu, da bi se ponovno rodio po njegovom Duhu.

Veće je djelo vidjeti vlastite grijehe nego mrtve uskrsavati, kaže jedna izreka pustinjskih otaca, jer onaj tko je svjestan vlastite grešnosti i ne osuđuje brata postaje sposoban uistinu ljubiti brata.

Kada čovjek doživi da je voljen, moći će i sam voljeti, i blagoslivljati Boga. Od čovjeka koji je “sjedio u sjeni smrtnoj” postaje čovjek blagoslova, ne samo kao onaj koji blago, znači dobro govori o svima (blago-sloviti- bene-dire), nego i čini dobro svima (bene-facere).

Blagoslovljen čovjek postaje blagoslov za sva stvorenja i podložan svima da bi sve doveo do punine Božjeg blagoslova.

Fra Marinko Pejić, polis.ba