Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Korizmena meditacija uz Pokorničku molitvu sv. Efrema Sirijskog (II.)
Poniznost je krepost koja se vidi u drugome, ali se ne može vidjeti u sebi. Onaj tko bi za sebe rekao da je ponizan bio bi ustvari prilično umišljen
A duh čistoće, poniznosti, strpljenja i ljubavi udjeli meni, sluzi svojemu.
Da, Gospodine moj i Kralju! Daj da radije gledam grijehe svoje nego da osuđujem brata svojega, jer Ti si blagoslovljen u vijeke vjekova. Amen.
Ova molitva, koja se tradicionalno pripisuje sv. Efremu Sirijskom (306-307), u bizantskoj duhovnoj tradiciji karakterizira sve službe Velikoga posta (Korizma). Ponavlja se tri puta, praveći pri tome tri “velike metanije” ili poklona, tako da se svakog puta čelom dotakne zemlja.
Duh čistoće, poniznosti, strpljenja i ljubavi udjeli meni, sluzi svojemu.
U svakoj prošnji osjećamo se “slugama” onoga koji nas ne prestaje stvarati svojim Duhom. Naše prošnje odgovor su na taj blagi lahor koji osjećamo u sebi.
Molitva nije tek umno razmatranje. Ona je susret, “razgovor” kako su govorili pustinjski oci. Bog nam zaista govori na različite načine: preko Svetog Pisma, preko živih bića i stvari, preko različitih situacija u životu, govori i po svom tihom prisustvu, po riječima punima tišine, riječima koje poput zraka sunca obasjavaju srce. Samo takva molitva može raskinuti ukleti krug sebeljublja, vlastoljublja i samodostatnosti.
Čistoća nije isključivo uzdržavanje od seksualnosti, kako se to ponekad smatra u suviše uskim i pretežno moralizatorskim pristupima čistoći.
Čist čovjek je nepodijeljen u sebi, ne prepušta se neodgovorno valovima neosobnog erosa. Čist čovjek pretvara eros u zajedništvo, u osobni odnos.
Redovnik, za koga čistoća znači i uzdržljivost (ali nije svaka uzdržljivost čistoća), živi svoju seksualnost u ljubavi (agape) koja je prvenstveno osobni susret sa Bogom, a onda i sa drugim ljudima, sa zanimanjem i pozornošću, ali bez interesa, čistog pogleda.
Redovnik je čovjek odvojen od svih, da bi sa svima mogao biti povezan, kaže Evagrije Pontski, čuveni duhovni otac egipatske pustinje.
I za muževe i žene koji se ljube zaručničkom ljubavlju, i u Kristu su povezani u jedno tijelo, čistoća postaje srestvo komunikacije, otvorenosti prema drugima, koja ih sprječava da njihova seksualnost postane svrha samoj sebi, neka vrsta apsolutiziranja, koja od seksualnosti, koja je po svojoj naravi bitno komunikacijska, postane stvarnost koja ih zatvara u sebe.
“Savršen” čovjek, siguran u sebe i ponosan na svoje kreposti, ne ostavlja mjesto za Boga i drugoga čovjeka, on zauzima sav prostor.
Biblija odlučno odbija neosobnu seksualnost “svete prostitucije”, ali slavi “Pjesmu nad Pjesmama”, jer zrači osobnim odnosom dvoje ljudi, njihovom potragom, čežnjom, patnjom. Upravo takva ljubav, ljudska i erotska, postaje slikom potrage čovjeka za Bogom, i Boga za čovjekom.
Nemam ništa što mi ne bi bilo darovano. Krhka nit moga postojanja, tako često u opasnosti da se prekine, opstaje samo voljom Drugoga.
Ponizan je carinik u hramu, prezreni suradnik neprijateljske vlasti, on ne računa na svoje kreposti, nego se uzda samo u neizmjerno Božje milosrđe, dok farizej, savršen kakav jest, i ne treba Boga i Božje pomoći.
“Savršen” čovjek, siguran u sebe i ponosan na svoje kreposti, ne ostavlja mjesto za Boga i drugoga čovjeka, on zauzima sav prostor. Ponizan čovjek ostavlja mjesta. Otvara se darovanom spasenju, zna primiti dar i biti zahvalan na njemu.
Poniznost, koja se na latinskom kaže humilitas potiče od riječi humus-zemlja. Zato je poniznost plodna, ona obrađuje zemlju, priprema je da donese mnogo roda kada prođe Sijač.
Poniznost je krepost koja se vidi u drugome, ali se ne može vidjeti u sebi. Onaj tko bi za sebe rekao da je ponizan bio bi ustvari prilično umišljen.
Poniznima se postaje bez izričite namjere, jednostavno, poštujući tajnu u sebi i drugima.
Poniznost se ostvaruje u krajnjoj osjetljivosti za druge: ljude, životinje i biljke.
Poniznost otvara oči duše te počinjemo zapažati “slavu Božju skrivenu u svim stvorenjima”, kaže Sv. Izak Sirijski.
Ono što redovnici traže u uzdržljivosti (celibatu), ljudi koji žive svjetovnim životom naći će to u strpljenju pred različitim životnim poteškoćama, kažu duhovni oci.
Strpljenje je upravo suprotnost malodušnosti, koja nastaje od tipično mladalačke želje da se postigne sve i to odmah.
Strpljenje računa na vrijeme. Ne samo na obično vrijeme u kojem smrt ima zadnju riječ, vrijeme koje rastavlja i uništava. Računa i na vrijeme prožeto vječnošću.
Strpljenje zna da i iskustvo smrti može biti prilika za rast, kada nam se čini da i Bog skriva svoje lice od nas, kada se pogled voljene osobe okameni, kada sve nade prestaju, strpljenje ima povjerenja.
Oci često govore o Jobovom strpljenju, a Dostojevski i Berdjaev spominju i Jobovu pobunu, ne u prazno, nego neku vrstu pobune u vjeri. Job odbija slatkaste teodiceje svojih tješitelja, i zna da ga Netko traži i u samom iskustvu zla.
“Život i smrt ovise o našem bližnjem, ako susretnemo brata, Boga susrećemo”
I na kraju sve kreposti doživljavaju svoj vrhunac u ljubavi. Nakon što nas polagano oslobađaju od tiranije strasti i dovode do unutarnje slobode, postajemo sposobni sudjelovati u Božjoj zaljubljenosti u svoja stvorenja.
Simeon Novi Teolog kaže da „svet čovjek postaje siromah ispunjen Božjom i bratskom ljubavlju”. Postaje siromah zato što se odriče svoje važnosti, svoga položaja u društvu (ili Crkvi), a otvara se istovremeno Bogu i ljudima, ne rastavlja molitvu od služenja.
Scena poslijednjega suda u 25. poglavlju Matejeva evanđelja jasno pokazuje da konkretna ljubav: potrebite nahraniti, odjenuti, ugostiti, pohoditi, ne mora nužno imati ništa zajedniško s religioznim diskursom, jer sam čovjek je sakramenat drugom čovjeku.
Sv. Antun Pustinjak kaže: “Život i smrt ovise o našem bližnjem, ako susretnemo brata, Boga susrećemo, ako brata sablaznimo, griješimo protiv Boga.”
Sv. Izak Sirijski savjetuje ovako svoga učenika: “Brate, ovo ti preporučujem, nek milosrđe pretegne uvjek na tvojoj vagi, sve dok u svome srcu ne osjetiš ono milosrđe koje ima Gospodin prema svijetu.”
fra Marinko Pejić, polis.ba