Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Komu pripada Beethoven?
Njemačka riječ „gehören“ = pripadati, izvodi se od „anhören, hören, gehorchen“ = slušati, osluškivati; zato bi se s punim pravom moglo reći, Beethoven pripada svakoj osobi koja tu muziku razumije, čuje i koja je kadra u njoj uživati
Već sedamnaest godina radim nekih dvjesto metara od Beethovenovog prvog „vječnog počinka“ u osamnaestom bečkom kotaru – Schubertpark (njegov skelet je dva puta ekshumiran: prvi puta 1863. godine – zbog premjeravanja njegovog skeleta i fotografiranja lubanje, a drugi puta 1888. godine zbog prenošenja njegovog skeleta na bečko centralno groblje).
Jučer (23. 3. 2022.) sam – ugledavši čudni snop sunčanih zrâka koje su padale na grob velikoga genijalca, umjetnika, kompozitora i pijanista – fotografirao grob na kojem se odigravao magični događaj, te sam fotografiju poslao prijatelju u Neu-Ulm. Jesu li to bile samo sunčane zrake ili Beethovenov duh koji je obilazio mjesta svoga stalnog zemaljskog boravka u Beču od 1792. do 1827. godine, pa naišao i do onog zadnjeg, teško mi je reći. U svakom slučaju, ovaj prizor me je fascinirao i potaknuo na razmišljanje: komu pripada zapravo Beethoven?
Po rođenju Nijemac, Ludwig van Beethoven rodio se 17. prosinca 1770. godine u Bonnu, pokrajini Sjeverna Rajna-Vestfalija, od roditelja Nijemaca. Godine 1787. Ludwig odlazi u Beč, na usavršavanje svoga nebeskoga dara. Da li on pripada više Njemačkoj, gdje je rođen i gdje je započeo svoj zemaljski i muzički život ili pripada više Austriji ili ne pripada niti jednoj zemlji, ili jednoj i drugoj, a možda i svakoj zemlji – i to ne samo onoj u kojoj se rodio i u kojoj je proveo svoj radni vijek?!
Ovim pitanjem sam se počeo baviti već kao student u Italiji: komu tko ili nešto više pripada? Nastavljajući studij teologije u Italiji, bio sam uronjen ne samo u učenje jezika i prilagođavanje na novu metodu studiranja, nego i u sve ono što Italiju čini Italijom: njezina milenijska kultura koja je vidljiva na svakom koraku; arhitektura, moda, način komuniciranja, mnoštvo dijalekata, drukčija religioznost, važnost ishrane u životu, umjetnost, književnost … Iako sam u Italiji živio relativno kratko, osam godina, dok u Beču već dvadeset i dvije godine, mogu mirne duše reći da bolje poznajem običaje i život jednog Talijana (barem onog iz južne Italije) od života i običaja jednog Austrijanca (posebno u Beču). U Italiji sam sudjelovao u svim aspektima svakodnevnog života, znadem kazati: poznajem sve običaje u tom dijelu Italije od rođenja pa sve do smrti, dok to za Austriju, nakon dva desetljeća, ne mogu kazati. Talijani te jednostavno usisaju u svoju životnu stvarnost, što je sigurno velika prednost za učenje talijanskog jezika.
Bečka profesorica pastoralne teologije, Regina Polak, sa svojim je studentima istraživala sudjelovanje osoba koje su došle iz Turske u Austriju – a tu žive preko dvadeset godina – u svakodnevnom bečkom životu. Više od preko devedeset posto tih osoba nije nikada posjetila jednu austrijsku obitelj, niti su ugostili jednog Austrijanca. Razmišljajući o uzrocima te činjenice, studenti su došli do ovoga zaključka: nijedna strana nije se nešto posebno potrudila oko drugačijeg suživota. Rezultat toga istraživanja može nam nešto kazati o mentalitetu jednog naroda. Ostalo se na prvom stupnju suživota, na toleranciji: ne diram te, ne diraj me! Svakako da je potrebno napraviti sljedeća dva koraka: upoznavanje i zajedničke aktivnosti, ali … očito da su svi zadovoljniji trenutnim stanjem.
Kad me radne kolege, posebno oni koji sanjaju o životu u Italiji, pitaju: Što je to što razlikuje Italiju i Talijane od Austrije i Austrijanaca, onda navedem, uz ostale, redovno ova dva aspekta života u Italiji i Austriji: Austrijanci jedu da bi mogli raditi i živjeti, dok Talijani rade i žive da bi mogli dobro jesti; u Italiji možeš lako pronaći đavla i anđela, dok je u Austriji to gotovo nemoguće. Na čijoj sam strani? Dok sam pisao ovo pitanje, smijući se, došlo mi je da odgovorim – na bosanskoj. Moj odgovor na ovo pitanje je ipak: ni na jednoj – ni na drugoj strani, a isto tako, i na jednoj i na drugoj; i jedan i drugi oblik življenja ima svoje prednosti i nedostatke, u čiju analizu se ne namjeravam ovaj puta upuštati.
Ako bismo sada istom tom metodom razmišljanja pristupili pripadnosti Ive Àndrića, onda bismo mogli mirne duše reći: on pripada onim ljudima koji ga čitaju, razumiju, koji se dive njegovom duhu; koje on dalje nadahnjuje u pisanju i promatranju života, jezika i povijesti, bez obzira na njihovu nacionalnu, vjersku ili bilo koju drugu pripadnost
Da se vratim na Beethovena i na njegovu pripadnost. Svakako da Beethoven pripada i Njemačkoj i Austriji, ali pitanje je kojim ljudima? I to bi bilo u stvari moje pitanje: kojim ljudima pripada Beethoven? Nitko ne može promijeniti Ludwigovo porijeklo, njegovo mjesto rođenja, njegov životopis; ali to ne znači da njegovo djelo pripada više ljudima i zemljama u kojima je on živio i djelovao, nego ljudima kojima njegova muzika nešto znači, u krajnju ruku, ljudima koji tu muziku razumiju.
Dok ovo pišem, slušam Beethovenovu simfoniju br. 6 u F-duru, koju je on napisao 1808. godine u Beču, jednostavno uživam u ovom harmoničnom suglasju tonova. Mogu zamisliti kako u njegovoj muzici uživa muzički opismenjena Japanka koja izvodi Beethovenove sonate. Pa zato se pitam: pripada li Beethoven više ovoj Japanki ili jednom Austrijancu, koji nikada nije poslušao njegovu muziku i koja njemu ama baš ništa ne znači? Kad se Austrijanci ili Nijemci ponose Beethovenom (Austrijanci se ponose Beethovenom, koji je Nijemac, a rado se odriču Hitlera u „korist“ Nijemaca, koji je Austrijanac), sigurno ne misle na njegov skelet ili mjesta koja je on posjetio, nego misle prvotno na njegovu muziku. Može li se duhovno dobro jednog podneblja, kao što je to muzika, posjedovati poput jednog materijalnog zdanja?
Wem gehört Beethoven? – Komu pripada Beethoven? Njemačka riječ „gehören“ = pripadati, izvodi se od „anhören, hören, gehorchen“ = slušati, osluškivati; zato bi se s punim pravom moglo reći, Beethoven pripada svakoj osobi koja tu muziku razumije, čuje i koja je kadra u njoj uživati.
Kao što sam rekao, u Italiji sam se počeo baviti ovim pitanjem: komu što ili tko više pripada?, pogotovo na području kulture. Primjećivao sam da imam više sluha za nekoga ili za nešto, čime su se svi Talijani samo u određenim situacijama ponosili (identificirajući se s time, želeći reći: ja sam kao on, ili ovo djelo pripada meni, to sam ja), pa sam došao do zaključka da neke osobe, djela, događaji – iako na području Italije – pripadaju više meni nego njima.
Sjećam se jedne studentice iz Grčke, bila je oduševljena Michelangelom Buonarrotijem, vidjela je sva njegova djela, posebno ju je inspirirao Michelangelov duh i njegova vizija djêla koja je on prvo imaginarno doživio, pa ih zatim realizirao. S kolikim je samo zanosom pričala o njemu! Svakako da ona ima više zajedničkoga s Michelangelom, nego većina Talijana, koju Michelangelo i njegova djela uopće ne zanimaju. Čini mi se da imam više zajedničkog s Giannijem Vattimom, s njegovom filozofijom „slabe misli“, s njegovim razumijevanjem religije i života, nego mnogi Talijani.
Ako bismo sada istom tom metodom razmišljanja pristupili pripadnosti Ive Àndrića, onda bismo mogli mirne duše reći: on pripada onim ljudima koji ga čitaju, razumiju, koji se dive njegovom duhu; koje on dalje nadahnjuje u pisanju i promatranju života, jezika i povijesti, bez obzira na njihovu nacionalnu, vjersku ili bilo koju drugu pripadnost.
Nekim „osveštenim Srbima“ znadem kazati: Nakon što sam pročitao djelo Latinke Perović „Dominantna i neželjena elita“, tvrdim da je ona više moja historičarka nego većine Srba, koji Latinku ne prihvaćaju zbog njezinog „nedovoljnog“ srpstva.
Ako se umjetnost prihvati kao jedan komunikacijski proces između umjetnika, njegovog djela i osôba koje mu pristupaju, onda bi ovo razmišljanje trebalo biti prihvatljivo.
Beethoven, Michelangelo, Vattimo, Àndrić i Perović pripadaju onima koji njih razumiju, cijene, te u svakodnevnom životu inspiriraju i motiviraju na jedan drugačiji način življenja vlastitog života i suživota s drugim ljudima.
Nebesko svjetlo koje je obasjalo Beethovenov život i jučer ovaj njegov prvi grob, obasjava sve one koji se ne skrivaju u mraku ljudske uskoće, koji mu se otvaraju i koji su željni njegove topline.
Predrag Mijić, polis.ba