www.polis.ba

Knjiga koja bh. karstolozima ne da spavati

Ovdje donosimo dva teksta Ive Lučića i Jasminka Mulaomerovića koji su pročitali na predstavljanju knjige: Ivo Lučić, 'Presvlačenje krša: Povijest poznavanja Dinarskog krša na primjeru Popova polja', Synopsis, Zagreb - Sarajevo, u Sarajevu 26. 4. 2022.

Niko nikad nije na ovaj način obradio jedno krško polje. I niko među brojnim istraživačima krša nije kombinovao u svojoj metodi „suvremeno shvaćenu karstologiju, povijest okoliša i kulturni krajolik“

Ivo Lučić: Presvlačenje svijeta krša, zavičaj po zavičaj

Smatram se sretnim čovjekom što me moj rodni kraj dovoljno motivirao da ga istražujem i utvrdim neznanje i fantazmagorije koje zaklanjaju njegove vrijednosti. To se dogodilo nakon što je u javnosti već duže vremena učvršćeno mišljenje da u njemu nema ništa posebno vrijedno. Moj zavičaj je dva puta u mojih prvih trideset godina života bio, što bi Tin Ujević rekao, zgažen nogom i plaćen slinom: prvi put u zakašnjeloj industrijalizaciji, kad smo svi iz njega potjerani, i drugi put u ratu 1991., kad su potjerani ili ubijeni rijetki koji su bili ostali.

Upravo suprotno, priroda krša i lokalna povijest njegove upotrebe prava su epopeja u cijelom Dinarskom kršu i one su se meni kroz ovaj rad ukazale u neopisivoj zavodljivosti. Teško je zamisliti nešto što bi me više od toga ispunilo, a moj do jučer prezreni zavičaj istaknulo kao primjer vrijednosti te još nenadmašene cjeline i putokazom za njezino istraživanje.

Za razumijevanje ove knjige, njezina pristupa, strukture i sadržaja, važno je podsjetiti da je ona nastala izvan svih institucijskih okvira i da ne pripada ni jednoj školi ni struji ni gledanju na Dinarski krš. Pri tome, njezin tekst je završen 2009. i od tada je prošlo više od 12 godina.

Foto: Polis.ba

Međutim, ona ima nešto od velikih projekata, i za to je iza sebe trebala imati neki solidan oslonac, neku veliku instituciju. A znamo da je u BiH teško naći neku koja bi željela iskoračiti iz birokratske hladovine. Sretna je povijesna okolnost, kao uostalom i za niz pojava vezanih za ovaj projekt, da se Akademija nauka i umjetnosti BiH majčinski ponijela prema njemu. Akademik Mihovil Vlahinić, koji je bio predsjednik Odjeljenja za društvene nauke, upoznao je s njim predsjednika Božidara Matića, koji je postupno priljubio i stvorio za nju povoljnu klimu u Akademiji. Matić nam je stavio na raspolaganje ljudske i materijalne resurse Akademije, uključujući i financiranje dijela školarine na doktorskom studiju u Postojni – veću polovicu je financirala slovenska država. Projekt je formuliran kao istraživanje, popularizacija i zaštita Vjetrenice (1999-2009). Konkretno, ovo istraživanje, koje je objavljeno kao knjiga Presvlačenje krša, imalo je za cilj pripremiti kontekst u kojem će Vjetrenica moći biti poimana na što vjerodostojniji način. Kao odgovor na te povećane aktivnosti, Akademija je osnovala Centar za krš. Kada je Matić otišao, kao i njegovi suradnici, Centar za krš je izbrisao iz svog članstva nas tri doktora karstologije, koji smo tada bili jedini doktori karstologije u strogom smislu riječi u BiH. Radilo se o sukobu koncepcija, u kojem je pobijedila ona koja krš vidi kao kamenu pustinju i pasivnu zemlju i koja se pobojala oslobođenja krša.

Knjiga je potaknuta željom da pomognem svojoj zavičajnoj zajednici da se odmakne od političke zloupotrebe svoje žrtve, a potom je željela dobiti odgovor na pitanje zašto jednu od najvećih vrijednosti te vrste u svijetu – Dinarski krš – naše skromne zajednice, osim slovenske, smatraju nečim lošim i nedostatnim. Uzrok je, naravno, u neznanju, na kojem počivaju politički, religijski i drugi oblici društvene moći na širem području Dinarskog krša.

To je neznanje jako komplicirano i slojevito. Suvremeni filozof Michel Marder kaže da zemlja nikada nije bila filozofska tema, niti je ikada filozofski interpretirana. Ona za fundamentalnu ljudsku misao jednostavno ne postoji. Zato se dva ili tri stoljeća nakon Prosvjetiteljstva ljudi i danas uvelike utječu mitologiji, jer je u njoj lako dobiti svaki odgovor. Nakon aktualnog razvitka civilizacije lažnih vijesti, to nije potrebno posebno dokazivati.

Drugi način razumijevanja zemlje je prirodoznanstveni. Unutar njega su znanstvene discipline svojim partikularnim pristupima raskomadale zemlju i daju njezinu sliku kao u razbijenom ogledalu, bilo da se radi o sloju stijena ili ljudskom srcu. Filozofkinja i ekologinja Carolyn Merchant nazvala je to smrću prirode. Naime, kad rastavite prirodu na sastavne dijelove, po uzoru na stroj, vi ste je nepovratno ubili.

U većini svijeta, pa u i BiH, ta se zamagljenost najčešće brani argumentima korisnosti, i zemlju jedino poznajemo kroz vlasništvo i pogodnosti za ovo ili ono. Nikada kao pojam dostojan vlastite osobnosti. Kad je ova materija istraživana, kontraargumenti za zaštitu Vjetrenice su bili da se ne treba praviti pametan, i da je dovoljno da se napravi pet kilometara ceste i da se zaposli pet ljudi. Za najveću svjetsku vrijednost te vrste normativna zaštita osrednjom ili najnižom kategorijom, koja je povrh svega samo formalna, za onoga tko zna, može biti samo karikatura. Nije problem što to brane neuki ljudi, nego što je to krinka za moć. Prostorni plan za NP Unu je sužen da bi se dao prostor rudniku gipsa. Tadašnja vlast je govorila: „Mi hoćemo zaštititi Unu, ali ne želimo biti gladni hljeba“. Sva demagogija tih argumenata vidi se kad se Una usporedi s Plitvicama. Nalaze se na susjednim rijekama i razlika među njima je više posljedica naših estetskih ukusa. Međutim, Plitvička jezera su najveće poduzeće u Ličko-senjskoj županiji, a Una gleda da je nahrani prljavi rudnik. I tako, mozaik šupljikave prirodoslovne zaštite i korumpirane politike, prirodne vrijednosti cijele jedne države, s kojima se ne da usporediti najveći broj bogatih i razvijenih europskih zemalja, izručuje pogubnoj bagatelizaciji. Da ne govorimo koliko je odmiče od mogućnosti da se o njoj ozbiljno promišlja, jer to još nismo ni pokušali.

Ova su pitanja u Bosni i Hercegovini dodatno politički otrovana. Neka priroda ili prostor postaje vrijedan zaštite, zapravo više larme, tek ako se kroza nj prelamaju politički interesi. Tako, uništavanje krških ekoloških sustava izaziva pažnju tek ako ga čini „tuđe“ nacionalno poduzeće, recimo Elektroprivreda RS s Gornjim horizontima, a Elektroprivredi BiH se ne zamjera što je učinila od Neretve i EP HB šta je učinila od Mostarskog blata ili šta čini u Hutovu blatu.

Uz izvjesno neznanje, važnu ulogu igra ljudska lakomost i nedostatna moralna odgovornost. Žene Kruščice kod Viteza nisu završile nikakve škole za zaštitu prirode, niti ih pokreće nacionalna opreka, ali imaju dovoljno moralne petlje i ljudskog dostojanstva da znaju, da osjećaju šta znači zavičaj. On nije stvar ove ili one politike nego je naprosto uvjet ljudske egzistencije, pa onda sve drugo. Upravo se najveći otrov sastoji u tome da nastoji ogaditi ljudima svoje zavičaje. Taj zločin prethodi mnogim drugim zločinima i ne znam hoće li ikada biti ozbiljno razmatran.

I zato bi bilo važno da se naprave slične studije svakog zavičaja, krajine ili subregije u Bosni i Hercegovini. Uz osnovne argumente koji su već natuknuti, one bi mogle dati puno jasnije i pouzdanije podloge za razmišljanja o zajedničkom životu. Tome je puno prepreka i to se danas čini nerealnim. No, ne smijemo pristati na to da smo posve nemoćni. Moramo cijeniti vrijednosti koje su nam dale život; istražiti ih i omogućiti da znanje o njima bude dostupno svim njegovim stanovnicima, te da s tim znanjima aktivno čekamo priliku kad će se dobro ponovo cijeniti. Jer, nije zlo zavijeka.

Ivo Lučić, Sarajevo, 26. 4. 2022.

Foto: Polis.ba

Jasminko Mulaomerović: Knjiga koja bh. karstolozima ne da spavati

Kad me je Ivo pitao bi li govorio na promociji njegove knjige Presvlačenje krša u Sarajevu, odgovorio sam: Nisam ti ja od promocija, pogotovo od govora. A šta da kažem? Ivo veli: Kaži šta hoćeš. Vjerovatno je u sebi mislio: U crkvi si, bit će ti oprošteno.

Da budem iskren prilično je nezahvalno govoriti o ovoj knjizi. Prvo što mi je Ivo prijatelj i mogu reći školski kolega i po dubrovačkom postdiplomskom i po slovenačkom doktorskom studiju, a drugo što je ovo teška knjiga. Za karstologe teška do bola.

Teška iz nekoliko razloga. Niko nikad nije na ovaj način obradio jedno krško polje. I niko među brojnim istraživačima krša nije kombinovao u svojoj metodi „suvremeno shvaćenu karstologiju, povijest okoliša i kulturni krajolik“. I poznavajući situaciju koliko-toliko u karstologiji, neće nikad, ne bar za naših života. Ova je knjiga definitivno mjera. Kao što je Ivina knjiga o Vjetrenici bila mjera pa su poslije nje izlazile knjige koje su se mjerile po njoj. I o Vjetrenici i o Ombli, i o pećinama i jamama Mljeta. Al samo mjerile …

Drugi razlog je metoda, taj holistički pristup u istraživanju krša koji mi se čini cjelovitiji od Panoševog, budući ga stavlja u kontekst historije okoliša i kulturnog krajolika. A to zahtijeva poznavanje puno toga. I dok se čita ova knjiga vidi se da je autor tu na svom terenu. I ovaj poduhvat je svakako pionirski. Po mom dubokom uvjerenju bit će i jedini. Da imamo studij karstologije bila bi obavezan udžbenik.

Ne bih o sadržaju knjige, to je stvarno živa muka za svakog iskrenog karstologa jer ga stalno podsjeća, bar sam se ja tako osjećao: koliko je malo toga uradio, koliko je mogao i trebao, koliko je još problema u bosansko-hercegovačkoj karstologiji, a sve manje vremena i sve manje pameti.

Osvrnuo bih se na jednu rečenicu, koju možda nisam dobro ni prepisao: „Do kraja 20 st. dominantni korisnici i obilježavatelji ovih prostora (misli se na Popovo polje, ali to se može reći i za cijeli prostor pod kršem u BiH, ovo sad ja mudroslovno dodajem), gotovo uopće nisu primili poruke o njegovoj izuzetnosti koju im je stotinu godina slala karstologija.“ Ali ne da nisu korisnici i obilježavatelji, nego nisu ni najmudrije glave u naučnoj zajednici koje u kršu vide još uvijek samo partikularizme, nikad cjelovitost. Ne mogu a da ne spomenem slučaj Centra za istraživanje i održivi razvoj krša koji je osnovan pri ANUBiH. U njegovom osnivanju, mogu sa sigurnošću reći i kao inicijatori, učestvovala je jedna mlađa grupa ljudi izvan Akademije, među kojima je bio i autor ove knjige. Sporeći se oko shvatanja vrijednosti krša (kakvu nam je upravo autor predstavio u ovoj knjizi) i teza da je krš goli kamen i bezvrijedan prostor, da Hutovo blato treba isušiti i posaditi krompir, prirodnjačko odjeljenje u okviru kojeg je djelovao Centar, je odlučilo da iz svog članstva isključi tri jedina doktora karstologije iz Bosne i Hercegovine, među kojima je bio i autor ove knjige. Neka se zna da je to bilo za predsjednikovanja gospodina akademika Miloša Trifkovića. I neka se zna da je javno protiv toga bila samo profesorica Jasmina Osmanković sa Ekonomskog fakulteta. Toliko o recepciji krša. Doduše treba reći da su se za novog predsjednika stvari počele mijenjati nabolje. Možda ova knjiga bude tvoj ponovni ulazak u Akademiju. Inšallah.

Još dva nakukavanja (a ima ih na svakoj strani) koja je potakla ova knjiga.

Prvo kukanje: Kao što je akademik Andrej Kranjc na promociji u Zagrebu rekao da se knjiga može čitati od bilo kojeg poglavlja tako mi se čini da istraživanje pojedinih oblasti u karstologiji Bosne i Hercegovine može početi od bilo koje natuknice koju je autor spomenuo osvrćući se na krš Popova polja. Uzeću samo primjer: analiza kraških oblika. Primjer: Bezstropne jame, nešto čime se posebno bavio naš prijatelj Andrej Mihevc. Mi toga imamo na samoj površini koliko ti Bog hoće, a mi se toga nismo ni dotakli. Sad se proširuje cesta po Igmanu, jame nam se same otkrivaju, ali nisam našao ni jedan jedini rad u našoj nauci da se time pozabavio. Na auto putu se otvaraju jame i kaverne a da to mimo naučne javnosti prolazi kao pored zapuštenog groblja. Građevinci pozivaju civilnu zaštitu kao da je neko upao u kacu rasola u nekoj katakombi, umjesto da obavijeste naučne institucije. I dok sam čitao knjigu, svaki put sam je bacao od sebe od neke muke i jeda jer je ukazivala na ono što u istraživanju krša kod nas ne funkcioniše, ni u obrazovanju, ni u institucijama, ni u privredi, ni u nauci, jednostavno ni u čemu. A 60 % zemlje pod ovom ili onom formom krša.

Kukanje broj 2, a u vezi je sa kukanjem broj 1: Kad autor govori o ruralnom krajoliku kao dijelu ili obliku kulturnog krajolika, sjetih se da za opisivanje treba imati terminologiju. Na žalost, mi bosansko-hercegovačke kraške terminologije nemamo. Iako smo bili dio velikog opštejugoslovenskog projekta izrade „republičkih“ terminologija, naši tadašnji karstolozi se nisu počešali po dnu leđa glede toga. Za razliku od Gavrilovića, Gamsa, Heraka, Lješevića, ako se dobro sjećam… Ako igdje postoji tolika raznolikos formi u kršu onda je to kod nas. Ova knjiga je podsjetnik, između ostalog i na potrebu izrade naše kraške terminologije.

Možda sam trebao više reći o knjizi, o Popovu polju, ali čini mi se da knjiga više govori o nama, opominje nas, daje išarete.

Jednostavno rečeno – knjiga koja ne da spavati. Čovjek ne zna bi li se autoru zahvalio ili ga umlatio.

Jasminko Mulaomerović, Sarajevo, 26. 4. 2022.

Dio Popova polja u blizini Ravnog. Foto: Polis.ba