Klerikalizirano društvo i desakralizirane vjerske zajednice

2. travnja: Cvjetnica – iskustvo napuštenosti

Katolici današnjom nedjeljom, Cvjetnicom, ulaze u Veliki tjedan u kojem se slave misteriji Kristove muke, smrti i uskrsnuća. Razmatrajući o Kristovoj muci, papa Franjo je kazao da je najveća Kristova patnja bila osjećaj napuštenosti od Boga dok je visio na križu. Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?, uzviknuo je Isus. Papa je pojasnio da je udaljenost od Boga osjećaj stran Isusovom biću. To je pak učinio iz ljubavi prema ljudima, jer je bio solidaran do krajnjih granica. I budući da je iskusio potpunu napuštenost, Isus ljude nikada ne ostavlja taocima očaja.

Papa je potom govorio o napuštenosti u socijalnom kontekstu, jer su toliki odbačeni ljudi u našem vremenu, koji žive na rubovima, bez mogućnosti dostojanstvenog života. Oni su žive slike Krista koji je bio odbačen i osjećao se od svih napušten, pa i od samoga Boga.

Voljeti Isusa nije nešto apstraktno, nego je to nešto posve konkretno, „u napuštenima svuda oko nas“, pojašnjava papa Franjo.

3. travnja: Hranićevo pokajanje

Prije dva tjedna na ovom smo mjestu postavili pitanje misli li doista đakovački nadbiskup Đuro Hranić da je bez krivnje zato što je propustio sankcionirati svećenika pedofila. I bilo nam je nepojmljivo kako se može pravdati nakon svih dokaza i pošto je cijela javnost mogla čuti ispovijesti svećenikovih žrtava.

U međuvremenu se, na sreću, dogodio obrat. Nadbiskup Hranić se pokajao, kazao je da osjeća žaljenje i da upućuje ispriku, uz priznanje osobnog „velikog propusta i pogreške“.

Pokajanje je plemeniti čin poštovanja patnje žrtava, a još ako su odgovorni iskreno empatični, onda to može biti put ka zacjeljenju rana. Počinjeno zlo nije moguće izbrisati, ali je kroz traženje oprosta moguće ozdravljati odnose i vraćati međusobno povjerenje.

Hranićevo pokajanje trebala bi biti redovita praksa javnih ličnosti, kako u duhovnoj tako i u sekularnoj sferi. Ovo je jedinstven slučaj, iako je se i on dogodio, nažalost, pod pritiscima domaće javnosti, medija i samog Vatikana. Barem je takav utisak.

4. travnja: Klerikalizirano društvo, desakralizirane vjerske zajednice

U programu jedne privatne televizije gostovao je akademik Kemal Hanjalić. Jedna od stvari koje je istaknuo, a da ga novinar o tome nije ni pitao, jest da je previše religije u javnom prostoru i da to nikako nije dobro ni društvo ni za samu religiju.

Mediji koji bi trebali biti sekularni, ponekad imaju više religijskih sadržaja od vjerskim medija. Uopće se ne vodi računa da se na taj način vrši nasilje uvjerenjem nad onima koji nemaju tih uvjerenja. A zašto bi se i vodilo računa kad je cilj vjerskih zajednica i nacionalističkih politika (druge gotovo da i ne postoje u BiH) da ovladaju svim sferama društva. Kroz religiju, njezine simbole i prakse to je najlakše postići.

To nije dobro za društvo jer se od religije stvorila identitetska ideologija, a jednako je pogubno i za samu religiju jer nije kompatibilno s njezinom biti – odnos čovjeka i zajednice prema Bogu. Odvijaju se dva usporedna procesa: društvo se klerikalizira, a vjerske zajednice se desakraliziraju. Političkim i vjerskim vođama to odgovora jer im se uvećava društvena moć i učvršćuje materijalna sigurnost.

5. travnja: Ovisnost o igrama na sreću

U Srbiji postoji preko pet tisuća kockarnica. Ako u prosjeku samo dvadeset ljudi dnevno koristi usluge jedne, to znači da se dnevno preko stotinu tisuća ljudi bavi kockanjem. O tom problemu je njemački kanal Arte snimio dokumentarac. Prikazano je zastrašujuća moć ovisnosti o kocki koja posve uništava pojedince. Moguće je izvući se, ali je liječenje dugotrajan proces koji traži snažnu opredijeljenost.

Kad ovisnicima ponestane novaca za igru, često ga posuđuju od kamatara. Tada obično i obitelj uvaljuju u pakao. S druge strane, vlasnici kockarnica predstavljaju se kao dobrotvori kojima je posebno drago financiranje izgradnje školskih sportskih terena. Na manifestacijama otvaranja vijore se zastave kockarnice sponzora, uz nacionalne barjake, naravno.

BiH je po broju kockarnica/kladionica po glavi stanovnika iznad Srbije, zapravo drži čelno mjesto na Starom kontinentu. Ozbiljnosti ovog problema izgleda da su više svjesni u drugim zemljama.

6. travnja: Kad bi rat prestao…

Vježbajući konjunktiv u njemačkom jeziku, glagolski način subjektivnog iskazivanja želje, jedna žena izbjeglica iz Sirije uzela je kao primjer rečenicu: Kada bi rat u mojoj domovini prestao, rado bih ponovno tamo živjela.

7. travnja: Žene vjernice u svakodnevnom životu

Neizostavni dio priprema za Uskrs među kršćanima je pripremanje hrane za susjede muslimane i zajedničko blagovanje. To isto rade i muslimani za svoje blagdane. Medijska kuća Africa News objavila je reportažu o tim običajima.

Sugovornici su bile isključivo žene, one sve pripremaju i organiziraju. Tvrde da je taj običaj simbol njihovog međusobnog jedinstva i solidarnosti. A također pomažu, smatra jedna sugovornica, da netko ne bi pomislio da su njegova uvjerenja iznad drukčijih susjedovih uvjerenja.

8. travnja: Dan Roma

Povodom Međunarodnog dana Roma, podsjećamo na zbirku pjesama „Ciganska poezija“ (Vuk Karadžić, Beograd 1982), iz koje donosimo pjesmu Gataj, ženo.

Idi ženo, i gataj.
Ima ljudi u nevolji.
Ima majki koje strepe.
Ima dece koja plaču.
Ima bede, ima bede.

Idi, ženo, i gataj.
Ima bolnih, bez leka.
Ima zdravih, al besnih.
Ima ružnih i lepih.
Ima tuge, ima tuge.

Idi, ženo, i gataj.
Ima zla i nepravdi.
Ima čuda da se krstiš.
Ima jadnih, ima gladnih.
Ima gladi, ima gladi.

Idi, ženo, i gataj.
Gladnom gataj: biće hleba,
bolnom gataj: biće zdravlja
nesrećniku: biće sreće.
Nema sreće, gataj: ima.

(…)

---

Jozo Š., polis.ba

---