Kineska komunistička partija se pribojava kršćanstva

Godine 2018, Vatikan je potpisao sporazum s Kineskom komunističkom partijom (KKP), očekujući da će time riješiti status podzemne crkve. Detalji toga dogovora bili su čuvani u tajnosti od vjernika laika. Tri godine poslije, represija nad kršćanima svih denominacija dosegla je najvišu razinu od vremena Kulturne revolucije. Dok je KKP proslavljala stotu godišnjicu postojanja, kršćani – i pripadnici drugih vjera – suočavali su se s još većim strahovima.

Kontrola religijā bila je komunistička praksa od samoga osnivanja Narodne Republike Kine. Kao rezultat te kontrole, crkve su raskomadane na “patriotska” udruženja, a one koje su to odbile, bile su službeno kažnjene. Položaj nepriznatih denominacija ovisi o raspoloženju vlade, u rasponu od onih koje su posve u podzemlju do onih koje djeluju otvoreno, ali s oprezom.

Nedavna ograničenja prakticiranja vjere kršćanima započela su se intenzivirati 2018. godine, iste godine kada je sklopljeni dogovor s Vatikanom bio potpisan. Od tada su mnoge crkve zatvorene, posebice one neodobrene, ali i one koje su bile službeno priznate. Između 5.000 i 10.000 vjernika kršćana je pritvoreno, neki ugledni protestantski pastori su dobili dugogodišnje zatvorske kazne, a oko dvije trećine kineskih protestantskih vjernika utočište je pronašlo u podzemnim crkvama u nadi da će izbjeći policijsku okrutnost.

Vladini su službenici nastojali prikupiti što više detalja o vjernicima, koristeći se diskriminacijom pri zapošljavanju, osobito za službenička mjesta. Svoj djeci ispod 18 godina strogo je zabranjen pristup bilo kakvoj vrsti religijske edukacije – teoretski je već tako, ali se još slijepo ne primjenjuje. Vjerske vođe za sada troše vrijeme na glorificiranje KKP-a i osobno kineskog predsjednika Xi Jipinga više nego što gledaju na svoja stada. U nekim su crkvama slike Isusa ili Marije već zamijenjene Xiovim portretima. Stara državna administracija za vjerska pitanja je ukinuta, a umjesto nje vjerskim se pitanjima bavi Ujedinjeni Front – grupa koja koordinira napore da se svi oblici društvenog života prilagode interesu partije.

Nasrtaj na vjersku praksu kršćana u Kini nije, naravno, ništa novo niti iznimno. KKP je uvijek postavljala ograničenja vjernicima, također je i carska Kina imala često opterećen odnos naspram vjere. U vrijeme dinastije Tang, u 9. st., car Wuzong, nastojao je očistiti zemlju od stranih utjecaja. Nije se bio okomio samo na budizam – tada viđen kao nešto izvanjsko, indijska religija, – nego i na kršćane nestorijance i manihejce. Trenutna kineska fiksacija na “strane” religije ima svoje korijene u 19. st. i dinastiji Qing, kada su kršćanstvo i kršćanski misionari bili dovedeni u blisku vezu s imperijalnom zapadnom moći, opasnom za kinesko carstvo. Kineski povjesničari ovo razdoblje nazivaju “stoljećem poniženja”. Tajpinški ustanak, čiji je predvodnik bio ekscentrični kršćanski vođa, koji je propovijedao sebiprilagođenu verziju vjere, a kojeg su slijedili i islamski ustanici u zemlji, samo je učvrstio strah od stranih religija u mislima kineske elite.

Zadnjih je godina islam još i više na meti nego kršćanstvo – ne samo zbog bliskosti sa specifičnim etničkim grupama, kao što su Ujguri. Metom je genocida koji se sada događa u zapadnoj pokrajini Xinjiang. Najmanje je milijun ljudi strpano u kampove za “preodgoj”, koji su napravljeni sa svrhom da im izbrišu njihov etnički i religijski identitet kroz indoktrinaciju i torturu. I druge muslimanske grupe, kao što su Hui u središnjoj Kini, suočavaju se s okrutnijim ograničenjima svoje vjere.

Izgleda da je krajnji cilj potiskivanje svakog oblika identiteta – religijskog, etničkog ili ideološkog – koji bi mogao ugroziti autoritet KKP-a, bilo to sada ili u budućnosti. Kao što je ustvrdio Sean Roberts, stručnjak za progon Ujgura i ravnatelj i pridruženi profesor na George Washington University Elliottovoj školi za Međunarodne poslove, Kina je “najviše zainteresirana za religiju onda kada smatra da religija može potaknuti otklon od partijske ideologije, osobito kada je potpiruje [separatistički] nacionalizam kao što je u slučaju Tibeta i Ujgura”.

Ali od svih tih mogućih različitih identiteta, kršćanstvo ima kapacitet da u sebi sabere najviše zajedničkoga. Statistike su škakljiv posao u Kini, ali je moguće da u zemlji ima više od 100 milijuna kršćanskih vjernika, dok KKP ima 90 milijuna članova. Pojedini, koji su možda preoptimistični, procjenjuju da bi do 2030. godine u Kini moglo biti 250 milijuna kršćana. Sve to čini kršćanstvo – koliko god kršćani među sobom bili neskladni i razjedinjeni – suštinskom prijetnjom KKP-u. Kinesko je čelništvo intenzivno studiralo pad sovjetskog bloka i potpuno su svjesni doprinosa kojeg su dali katolici i protestanti u padu komunizma u Istočnoj Europi.

Službena kineska retorika rado govori o služenju narodu, o samožrtvovanju i o društvenim vrijednostima. Te su teme također bliske kršćanstvu, ali kršćanska “ideologija” nije ukaljana, barem u Kini, poviješću angažmana u službi državne kontrole niti interesima političara gladnih moći.

Partija je kompromitirala gotovo sve društvene vrednote za koje se nominalno zalagala od reformi bivšeg kineskog vođe Deng Xiaopinga iz 1980-ih, ostavljajući mnoge u zemlji s osjećajem moralnog vakuuma.

Drugim riječima, ako vam je stalo do “socijalističkih vrijednosti”, kršćanstvo omogućuje prakticiranje i zastupanje tih vrijednosti bez da se osoba dovede u poziciju da mora braniti neobranjive postupke partijske vrhuške tijekom njezine stoljetne povijesti. Poput nekonformista iz 18. i 19 st. u Engleskoj, kršćani u Kini često imaju reputaciju poštenih ljudi, čak i među nevjernicima.

Ne čudi onda što se partija plaši kršćanstva. Stoga može biti da KKP pokušava osigurati svoja leđa. Kršćanske su vođe često voljne praviti kompromise, izbjegavajući izravan sukob s partijom, strahujući od posljedica. Ako se i ne pronađe neka druga opcija, vjera i nacionalni ponos ne bi se morali stopiti.

Izvan zemlje smo već vidjeli pažljivo izgrađeno zdanje kineske globalne moći, koju su izgradile generacije ranijih komunističkih vođa, a koja se sada usitnjava, nepotrebnim i u krajnjoj liniji beskorisnim tvrdnjama o nacionalnom ponosu. Iste te pogreške prave se i u zemlji. Vjera mnogih Kineza je kompatibilna s njihovim patriotizmom, i čak bi njihova podrška sustavu mogla postati glavnim izvorom suprotstavljanja partijskoj vladavini. Kao što se iz Kine istiskuje svaki oblik vjere osim one u Xija, tako bi i plamen mučeništva mogao biti iznenađujuće nadahnjujući.

Autor: Azeem Ibrahim; izvor: Foreign Policy. Prijevod: Jozo Š., polis.ba