Katoličko učenje o privatnom vlasništvu

Papa Franjo u socijalnoj enciklici „Fratelli tutti“, polazeći od Socijalnog nauka Crkve, razmatra, među ostalim, i pitanje privatnog vlasništva. Podsjeća, koristeći stajališta pape Ivana Pavla II. iz enciklika „Laborem excernces“ i „Centesimus annus“, „da kršćanska tradicija nije nikada priznala pravo na privatno vlasništvo kao nešto apsolutno i nedodirljivo i isticala je socijalnu dimenziju svakog privatnog vlasništva.“ Papa smatra da se „pravo na privatno vlasništvo može promatrati samo kao sekundarno naravno pravo“, odnosno da se ono „mora odraziti na funkcioniranje društva“. Njegovo motrište dovelo je do toga da su ga neki optužili da gaji marksistička stajališta. A najžešće kritike glede papinog stajališta, koji samo doslovno prepričava i ponavlja razmišljanja svih svojih poslijekoncilskih prethodnika, dolaze od katolika iz SAD, a posebice su to činili Trumpovi savjetnici katolici.

Ukazuju da „iz usta Pape izlazi čisti marksizam“ sugerirajući pritom da mu vjerojatno netko drugi piše tekstove, koji su „izvan katoličanstva” i „čisto politički“. Tako Phil Lawler, urednik, papi Franji iznimno nesklonog, portala „Catholic World News“ (CWN), kao autor donosi iznimno mnogo tendencioznih tekstova protiv Pape, dokazujući da je papa Franjo sa svojim stajalištem izrečenim u „Fratelli tutti“ u proturječju sa stajalištem pape Lava XIII., koji je u „Rerum novarum“ kazao da „prvo i najtemeljitije načelo, stoga, ako se želi ublažiti stanje mase, mora biti nepovredivost privatnog vlasništva“. Lawler „obrazlaže“ da Papa širi „očito lažnu tvrdnju“ tvrdeći da Crkva „nikad nije priznala pravo na privatno vlasništvo kao apsolutno ili nepovredivo“. U pitanju je tipično razmišljanje koje polazi s predrasudom i koje se temelji na demagogiji, jer papa Lav XIII., doduše, govori o nepovredivosti privatnog vlasništva, ali imajući pred sobom „Komunistički manifest“ objavljen 40 godina ranije u kojem se zagovara ukidanje privatnog vlasništva. S druge strane papa Franjo, poput svih svojih poslijekoncilskih prethodnika, obrađuje nepostojanje apsolutne nepovredivosti privatnog vlasništva s motrišta općeg (zajedničkog) dobra. Uostalom i sam papa Lav XIII. također postavlja određena ograničenja: „Pravo na vlasništvo je različito od njegove upotrebe. … Pravda nazvana komutativnom nalaže sveto poštovanje podjele imovine i zabranjuje prekoračenje granica vlastitog vlasništva kojim bi se ugrozila prava drugih.“ Privatno vlasništvo, doista, jest “pravo”, ali kao i sva prava, podložno je primatu drugih prava i, konačno, općem dobru.

Encikliku „Fratelli Tutti“ treba dakle čitati kao potvrdu nauka pape Lava XIII. i kao pojašnjenje da pravo na privatno vlasništvo, prvo i temeljno pravo u političkom poretku, ne može biti primijenjeno protiv „opće upotrebe stvorenih dobara“, kao što je, primjerice, to naučavao sveti Ivan Pavao II. u enciklici „Laborem Exercens“.

„Mislim da su oni koji su uputili te optužbe neupućeni u smislu da ignoriraju stvarnost. … Svijet, koji se vrti oko novca ne zna što učiniti s Isusovom porukom. Ali nezamislivo je da privatno vlasništvo bude vrijednost, koja se smatra važnijom od života muškaraca ili žena; to jednostavno ne može biti. Dijelim papinu zabrinutost i smatram da je to barbarstvo“,

rekao je Carlos Olivero, poznatiji kao otac Charly, svećenik koji još uvijek obilazi siromašne četvrti Buenos Airesa. Nažalost crkveni nauk o privatnom vlasništvu praktički je odsutan iz opće katoličke svijesti i o tome se u Crkvi premalo govori. Iako Papa ponavlja drevnu kršćansku socijalnu doktrinu u novom kontekstu današnje ekonomije i društva, ipak, ta doktrina odjekuje u današnjem kontekstu s drugačijom intonacijom, a to uzrokuje kod nekih nelagodu.

U enciklici „Fratelli Tutti” (119) papa Franjo citira svetog Ivana Zlatoustog: „Ne dijeliti svoja dobra sa siromašnima znači krasti od njih i oduzeti im živote. Dobra koja posjedujemo nisu naša, već njihova“.

Posjedovanje vlasništva je „u svojoj srži samo sredstvo za poštivanje načela opće namjene dobara i stoga, u krajnjoj liniji, nije svrha, nego sredstvo”, piše u „Kompendiju socijalnog nauka Crkve“ (177), koji je objavljen za vrijeme pape Ivana Pavla II., i dok je prefekt Kongregacije za nauk vjere bio kardinal Joseph Ratzinger. Pravo na privatno vlasništvo nije, dakako, apsolutno i o tome govori i Kompendij: „Kršćanska tradicija nikada nije priznala pravo na privatno vlasništvo kao apsolutno i nedodirljivo: »Naprotiv, uvijek je shvaćala u širem konteksta zajedničkog prava svih da koriste sva stvorena dobra: pravo na privatno vlasništvo kao podređeno pravu na zajedničku uporabu, općoj namijeni dobara«.”

Jednostavno rečeno, pravo na posjedovanje ne znači pravo na uporabu kako god se to želi. Uporaba imovine je usmjerena prema općem dobru. Očevi Drugog vatikanskog koncila su naučavali: „Zato čovjek, služeći se tim dobrima, ne smije nikada držati da su stvari koje zakonito posjeduje jedino njegove nego ih također treba smatrati i kao zajedničke, u tom smislu što one mogu koristiti ne samo njemu jedinome nego također i drugima” („Gaudium et Spes“, 69). U svojoj socijalnoj enciklici „Populorum Progressio“ (23) iz 1967. godine, papa sveti Pavao VI. citira svetog Ambrozija koji kaže: „Ne daješ siromašnom ono što je tvoje, nego mu vraćaš ono što je njegovo. Ti si prisvajao ono što je namijenjeno zajedničkoj uporabi svih. Zemlja pripada svima, a ne samo bogatima.“ U enciklici „Fratelli Tutti” (119) papa Franjo citira svetog Ivana Zlatoustog: „Ne dijeliti svoja dobra sa siromašnima znači krasti od njih i oduzeti im živote. Dobra koja posjedujemo nisu naša, već njihova“.

Može se reći da Socijalni nauk Crkve dijeli privatno vlasništvo na tri razine: ono što je potrebno za preživljavanje, ono što je potrebno za cjeloviti ljudski razvoj i ono što ostaje nakon što su zadovoljene prve dvije razine. Opće dobro zahtijeva da se poštuje pravo svake osobe na osnovne životne potrebe – hranu, smještaj, zdravstvenu skrb, odjeću, itd. Kao što je napisao sveti Pavao VI., „Nitko ne smije prisvojiti višak dobara isključivo za svoju vlastitu uporabu dok drugima nedostaje osnovnih životnih potreba” (PP 23). „Kršćanska je tradicija… uvijek shvaćala pravo na privatno vlasništvo u širem kontekstu prava, koje je zajedničko svima za korištenje dobara cijele stvarnosti: pravo na privatno vlasništvo je podređeno pravu na zajedničku uporabu, činjenici da su dobra namijenjena svima“, napisao je papa Ivan Pavao II. u enciklici „Laborem Exercens“ (14).

Treća razina, prekomjerno posjedovanje, pripada siromašnima. Još je papa Lav XIII., koji je morao braniti opravdanost privatnog vlasništva, jer je pred sobom imao „Komunistički manifest“, ipak to naglasio u enciklici „Rerum Novarum“ (22), tvrdeći da „kad su zadovoljene nužne potrebe i kad se osoba pravično brine za sebe, postaje dužnost dati siromašnima od onoga što je preostalo”. Crkva je ponavljala i izričito podučavala da  dajući siromašnima od onoga što preostaje, nije djelo milosrđa, već djelo pravednosti.

U svojoj enciklici „Caritas in Veritate” (32) iz 2009. godine, papa Benedikt je kritizirao one koji promiču nepravedne ekonomske sustave i strategije, koje koriste bogatima dok jaz između bogatih i siromašnih nastavlja rasti: „Dostojanstvo osobe i zahtjevi pravednosti nalažu da, osobito danas, ekonomske odluke ne utječu na pretjerano i moralno nedopustivo povećanje razlika između bogatih i siromašnih.” Godine 2015. papa Franjo je u intervju časopisu „La Stampa“ rekao: „Nitko nema pravo zadržavati isključivo za sebe ono što je suvišno i višak u odnosu na vlastite potrebe, dok drugi oskudijevaju u osnovnim potrebama.”

Vlasnici nisu slobodni koristiti svoja sredstva bez razmatranja društvenih posljedica određene vrste korištenja. Moraju uzeti u obzir opće dobro.

Jednostavno rečeno, materijalno jednostavan život – posjedovanje samo onoga što je potrebno za osobno zanimanje i životno stanje – je ono što Isus očekuje od svojih sljedbenika. Nakupljanje materijalnog bogatstva i bogaćenje temeljno je nespojivo s kršćanskim životom. Isus je dao jasnu zapovijed: „Ne zgrčite sebi blago na zemlji, gdje ga moljac i rđa nagrizaju i gdje kradljivci ne potkapaju i kradu. Zgrčite sebi blago na nebu, gdje ni moljac ni rđa ne nagrizaju i gdje kradljivci ne prokopavaju niti kradu. Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce” (Mt 6,19-21). I kao što papa Franjo uči, „ako netko nema ono što mu je prijeko potrebno za dostojanstven život, to je zato što si je to netko drugi prisvojio” (FT 119).

Opće (zajedničko) dobro se ne ostvaruje pretvaranjem privatnog vlasništva u zajedničko vlasništvo, već kroz solidarnost, sa sviješću da ništa što je nečije nije doista nečije, nego je darovano i da to treba pravilno iskoristiti. Opće dobro se ostvaruje oblikom brižnog i s ljubavlju ispunjenog solidarnog individualizma, kako to ocrtava Socijalni nauk Crkve. Opća namjena dobara nameće ozbiljne obveze vlasnicima i državi. Vlasnici nisu slobodni koristiti svoja sredstva bez razmatranja društvenih posljedica određene vrste korištenja. Moraju uzeti u obzir opće dobro. Stoga, u ekstremnim slučajevima, država može pravilno intervenirati kako bi spriječile neprikladne izvršbe prava vlasništva. U ekstremnim slučajevima to može uključivati čak i eksproprijaciju (izvlaštenje) privatnog vlasništva, kako naučava papa Pavao VI. u „Populorum progressio“ (22-24).

Pokušavajući ukazati na ograničeni vidokrug iz kojeg vjernici, ponekad, promatraju i sudjeluju u društvu, Harold Robbins je u knjizi „Sunce pravde“ („The Sun of Justice“, 1938.) napisao: „Naš pogled na društvo bio je previše usmjeren prema ispovjedaonici, a premalo prema Gradu Božjem“. Pojam „ispovjedaonica” ovdje se odnosi na individualnu ili osobnu sferu vjere i religijske prakse, te ukazuje na individualna vjerovanja, religijske rituale i pridržavanje određenih religijskih doktrina ili moralnih kodeksa. Iako je ta dimenzija važna za oblikovanje osobne duhovnosti, Robbinsova izjava sugerira da prevelik naglasak na ispovjedaonicu može ograničiti vjerničko razumijevanje šireg društvenog sadržaja vjere.

Vjernici si postavljaju pitanje poput „je li ovo grijeh?” ili „što treba učiniti?“, ali vrlo rijetko se pitaju „je li ovo ideal Evanđelja?” Treba prestati razmišljati samo u terminima ispovjedaonice i početi razmišljati u terminima Kraljevstva Božjeg. Trebali početi razmišljati o tome što znači biti drugi Krist u svijetu.

S druge strane, „Grad Božji” označuje sveobuhvatniji vidokrug, koji obuhvaća zbirnu dimenziju religijskih uvjerenja i njihov utjecaj na društvo. To pretpostavlja širi pogled, koji nadilazi osobnu pobožnost, kako bi se sagledalo općenito društveno, moralno i etičko obuhvaćanje vjerničkih postupaka i izbora. Poziv je to vjernicima da prošire svoj pogled izvan ispovjedaonice i razmotre tvorbeni potencijal katoličke vjere u izgradnji pravednog i suosjećajnog „Grada Božjeg” u svijetu. To znači razvijanje svijesti o društvenim pitanjima, promicanje jednakosti i društvene pravde, te aktivno sudjelovanje u stvaranju boljeg društva u skladu s Božjim načelima. Prihvaćanje perspektive „Božjeg Grada“ potiče vjernike da prepoznaju da njihova vjera nije samo stvar osobnog spasenja, već je i stvar pozitivnog utjecaja na svijet oko njih. Potiče ih da sebe vide kao nositelje promjena, koji rade na stvaranju pravednijeg, suosjećajnijeg i uključivijeg društva. Vjernici si postavljaju pitanje poput „je li ovo grijeh?” ili „što treba učiniti?“, ali vrlo rijetko se pitaju „je li ovo ideal Evanđelja?” Treba prestati razmišljati samo u terminima ispovjedaonice i početi razmišljati u terminima Kraljevstva Božjeg. Trebali početi razmišljati o tome što znači biti drugi Krist u svijetu.

Oni koji se protive papi Franji uzrujavaju se zbog njegove hrabre i proročke pozicije o društvenim pitanjima, uključujući njegove kritike kapitalističkog sustava, apeliranje za izbjeglice i poziv na ukidanje smrtne kazne. Papa koji dolazi izvana, koji se povezao s ljudima izvan uobičajenih krugova unutar Katoličke crkve, izaziva nelagodu kod onih koji su navikli biti donositelji odluka. Izazivajući postojeće ekonomske obrasce i zagovarajući pravedniju raspodjelu resursa, poziva sve, i one koji vjeruju i one koji ne vjeruju, da  razmisle o vlastitim stavovima prema privatnom vlasništvu i da djeluju na stvaranju svijeta u kojem su temeljne potrebe svih zadovoljene i svi pojedinci mogu živjeti s dostojanstvom.

---

Krešimir Cerovac, polis.ba

---