Karizmatici

Duhovnost je megatrend u suvremenom svijetu. Mjesto tradicionalne vjerske prakse i pobožnosti sve više preuzimaju različite vrste duhovnosti. To nije slučaj samo u zapadno-europskim društvima u kojima kršćanske crkve prolaze kroz institucionalnu krizu. Slučaj je to i na našim prostorima gdje se posljednjih godina šire duhovni pokreti, molitvene skupine i zajednice koje su više vezane uz svoje duhovne vođe (takozvane svećenike-karizmatike) nego uz vjerske (župske) zajednice kojima pripadaju.

Neizmjerna čežnja na jednoj i često iskustvo nedostatka na drugoj strani su glavni pokretači čovjekovih duhovnih traganja. Unutarnje nezadovoljstvo i osjećaj nesreće, frustracije i kompleksi, životni brodolomi i pokidani odnosi, neispunjene želje i neostvarene ambicije, fizička i psihička oboljenja i mnogo toga drugoga nagoni suvremenoga čovjeka na eksperimentiranja s vlastitom duhovnošću kako bi ponovno pronašao sebe i vlastitu sreću. Suvremene duhovnosti nisu vezane isključivo uz jednu religiju. One kombiniraju najrazličitije religijske i duhovne tradicije čovječanstva.

Duhovnost dijela suvremenih kršćana (katolika) je naglašeno individualistička (privatna ili grupna), usmjerena na ovostranost (ovaj život), obilježena čežnjom za srećom i zadovoljstvom. Ona u sebi ima i natruha fundamentalizma i sektašenja, dualističkih shvaćanja s patološkim popisom demonskih sila u čovjeku i svijetu. Ona pokušava dematerijalizirati svijet kao da materija nije od Boga, stalno priča o seksualnosti kako bi tobože deseksualizirala čovjekovu tjelesnost. To je duhovnost smrknutih lica i površnoga optimizma, koja amortizira stvarnu ljudsku radost, a spontane odnose, čak i humor, stalno podvrgava “moralizatorskim inventurama” grešne prošlosti i sadašnjosti iz perspektive apokaliptičnih prijetnji. S puno afekta, ta je duhovnost istodobno asocijalna (s malo empatije za stvarne probleme ljudi); načelno je apolitična, iako se, zbog vlastite koristi, često sluganski i koristoljubivo dodvorava političkim liderima, ekonomskim moćnicima i estradnim zvijezdama. Njezini glavni promotori (duhovni vođe, takozvani svećenici-karizmatici) su i sami često medijski vrlo eksponirani estradnjaci, oboružani rekvizitima i ikonografijom suvremene pop-kulture.

Duhovnost i eksperimentiranje s njom može ljude učiniti duševno i duhovno bolesnima, iščašenima iz stvarnoga svijeta (života), ovisnima više o svome duhovnom putu i vođi nego o vjeri u Boga. Mnogi od tih ljudi nerijetko žive u zasebnim svjetovima („neshvaćeni“ od drugih pa i svojih najbližih), u malim grupama čiji članovi s vremenom postanu ovisni o svom duhovnom vođi, polaganju ruku, beskrajno dugim klanjanjima i novim porcijama duhovnih doživljaja. Oni su vrlo često stranci i „čudaci“ u vlastitom životnom okruženju. Budući da pretendiraju i da „obraćaju“ druge, obitelj, rodbinu, prijatelje, tjeraju od sebe i one najbliže koji ne mogu podnijeti njihov „duhovni teror“. Suvremene duhovnosti su mnoge ljude učinile „duhovnim pacijentima“, još više očajnima i nezadovoljnima, ali one su uništile i mnoge brakove, prijateljstva, razdijelile su obitelji i iza sebe ostavile „duhovnu pustoš“.

Svaka duhovnost koja se u čovjekovom životu pojavljuje kao „strano tijelo“, koja ga odvaja od stvarnog života i odnosa s drugima, koja je neprijateljski raspoložena prema svijetu i koja se poigrava s ljudskim čežnjama i nedostacima, može imati velike psihičke i duhovne posljedice. Zato treba biti oprezan i kritičan prema svim oblicima duhovnosti, posebno prema karizmatskim pokretima koji manipuliraju ljudima i njihovim životima kao što to čine i samoprozvani svećenici-karizmatici iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koji se predstavljaju kao „čudotvorci“, a zapravo obmanjuju ljude i profitiraju od ljudskih patnji i nevolja.

Drago Bojić. Izvor: hkm-muenster.de