IV. nedjelja Došašća, Lk 1,26-38 | Kao Marija!

Dvojica evanđelista, Matej i Luka, početak Isusova života opisuju s njegova kraja. Kroz svjetlo Isusova djelovanja, muke, smrti i uskrsnuća, svaki na svoj način, opisuju Isusovo podrijetlo i rođenje, povezujući sve sa Starim zavjetom. Svećenikom Zaharijom, kojem se javlja Božji anđeo u Hramu započinje Luka svoje evanđelje. Božji glasnik mu govori da će zajedno sa svojom ženom Elizabetom, nerotkinjom, roditi sina, kojeg treba prozvati Ivan. To sa Zaharijom i Elizabetom sliči na Abrahama i Saru i rođenje Izakovo, k na Manoaha i njegovu ženu i rođenje nazireja Samsona, pa na Elkana i Anu i rođenje Samuelovo. Na ono što Božji glasnik govori, Zaharija odgovara uplašen i sumnjičav. Nije čudno, svećenici, «stručnjaci u vjeri», su ljudi nepovjerljivi za Božje zahvate.

Posve oprečno od Zaharije događa se Mariji iz Nazareta, Luka piše odmah u nastavku. Zaharija je svećenik, i to jedan od poznatijih, koji ulazi u jeruzalemski Hram, u glavnu svetinju; anđeo mu dolazi kod kadionog žrtvenika, u središte židovske molitve i pobožnosti. Marija je nepoznata, anonimna žena; Božji glasnik joj dolazi u privatnost skromnog doma, u Nazaret, za kojeg svi kažu da je beznačajan i neugledan.

Zaharija se uplašio, pa mu glasnik govori: «Ne boj se, Zaharija. Uslišana ti je molitva…» Mariju glasnik pozdravlja s: «Raduj se, Marijo!» (grč. chaire), hebrejski šalom – zdravo! Ne govori joj o njezinoj uslišanoj molitvi, nego da je kod Bogu sva inicijativa, da ju je Bog izabrao po svom planu (da je milosti puna i da je Bog s njom), bez ikakva njezina planiranja i htijenja.

Marija se na prvu nije uplašila nego «smela». Strah ju, izgleda, obuzima u drugom koraku, pa i njoj anđeo kaže da zauzme temeljni stav vjere: «Ne boj se, Marijo!» Zaharija, slično Sarinoj nevjerici i smijehu, teško može povjerovati u Gabrijelove riječi da će dobiti sina, jer su on i žena prestari za djecu. Marija postupa nešto drukčije. Smetenost je ne blokira da razmišlja o pozdravu, o onome što joj se govori. Ona hoće shvatiti, hoće stupiti u unutarnji razgovor s riječju; ona – kako će to kroz sav njezin život i biti – čuva i razmišlja o riječima koje sve i ne razumije. Ne prihvaća slijepo ono što joj se kaže. U vjeri, koliko god bila «milosti puna», nije presudno «srce», nego «srce koje misli», nužno je razumno povjerenje, ljubav koja je racionalna i koja se daruje u slobodi.

Puno je u ovim tekstovima o Isusovom rođenju simbolskog pa i bajkovitog, ali nas to ne bi smjelo odalečiti od poruke vjere kao egzistencijalno važne istine. Naviještanje Isusova rođenja događa se usred povijesti židovskog naroda, ali ondje gdje se to ne očekuje, na periferiji, ondje gdje to Bog odlučuje: i on to čini krajnje ljudski, zemaljski jednostavno, posve za ne povjerovati. Isus se neće, kao u mitskoj teogoniji, roditi kao božanstvo ili demijurg iz biološkoga sjedinjenja nekog samovoljnog višeg božanstva i neke po hiru bogova izabrane božanske žene, nego će obična žena Marija – samo ako ona pristane – biti «osjenjena» Božjim Duhom. Bog nije fizički, tjelesni otac Isusov!

Isus neće biti nikakav kozmički bog vladar, nego čovjek, obični čovjek, i s redovnim imenom (Isus je bilo često ime njegova vremena), čovjek Božji sin i sin čovječji, sin iz Davidova potomstva i kralj, ispunjenje očekivanja židovskoga naroda, Božji pomazanik, Mesija grešnikâ i ljudi punih čežnje za srećom i ljubavlju, utjehom i otkupljenjem. Odatle Marija i njezin sin Isus, kako u prvom čitanju nagoviješta prorok Natan Davidu, postaju šekinah – Božji šator među ljudima, osobe susretišta Boga i ljudi. Duhom Božjim osjenjena žena postaje prebivalište i slika Boga na zemlji: majčinsko Božje lice (Marija) i ljudsko Božje lice (Isus) na zemlji, Emanuel – Bog s nama ljudima.

Opravdano je zapitati a tko je sve to vidio, zar je moguće da Luka, kao u kazalištu, gleda kako razgovaraju anđeo i Marija? Ne možemo isključiti da je sama Marija, kad se sve to s Isusom odigralo, ispričala svoj put s rođenim sinom, a onda se njezina priča širila, nadodavala. Važno je zapaziti da Mariji anđeo izgovora poznatu rečenicu kojom i mi, s pravom ili ne, rado pokrivamo svoje neznanje, nemoći ili nejasnoće u vjeri: «Ta Bogu ništa nije nemoguće!» Ova izjava može doista biti izjava vjere, ali i «opasna» rečenica kojom mašu licemjeri i bahati u vjeri. Iz kasnijega Marijina života, sve kad anđeo i kaže da je Bogu sve moguće, vidi se da za Mariju ništa još nije bilo riješeno. Ona mora sama razumno pristati i najdubljom vjerom pouzdati se da će je Bog pratiti kroz život. No, Božja svemoć uopće ne garantira da se ne treba misliti i ništa ne raditi, kao da će «sve pasti s neba». Božja svemoć ne oduzima čovjekovu slobodu ni odgovornost, nego ih zahtijeva. Štoviše, što je Bog svemoćniji, čovjek je samostalniji i odgovorniji.

Nakon prebiranja i razmišljanja u sebi, Marija odgovora potvrdno na ono što joj Božji glasnik govori, makar ne može sagledati sve dosege i posljedice njegovih riječi: «Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi.»  Odluka je to njezine slobode, jer samo se tako i može, i kad je s druge strane Bog sam, zapravo, upravo samo se tako s Bogom i prema Bogu možemo odnositi – slobodno. Bog ulazi u svijet preko ljudske slobode, a ne preko slijepe poslušnosti i lažne poniznosti. Bog djeluje u čovjeku i njegovu životu samo čovjekovim dopuštenjem. Kako god dakle bilo opisano anđelovo naviještanje Mariji, u kakvim god bajkovitim i mitskim slikama bilo zaodjenuto, ili da je čak opisano «kompjutorskim» ili preciznim matematičkim pojmovima, uvijek bi ostalo ono glavno pitanje čovjekova najpovjesnijeg čina – čina slobode.

Na koncu, nakon Marijina «fiat», kaže se: «I anđeo otiđe od nje.» Velika je životna istina kazana ovim odlaskom. Kad, naime, kršćanska pobožnost predočava Mariju, onda to često čini vrlo mistificirajući: bilo da je Marija stalno okružena nebeskim letećim anđelima, bilo u nekim predivnim plavim nebesima, bilo da je prikazuju kao sretno nedoraslu, našminkanu i «blaženu» djevojku, koja još nije ni rodila ni prešla u stadij zrelosti, u nekom ili na nekom Božjem oblaku, osigurana Božjom blizinom… Jasno kaže evanđelje da anđeo «ode od Marije», Božja vidljiva prisutnost je napušta; neće više biti anđelovih ukazanja Mariji čitava života, ona mora sama u svoju tvrdu svakodnevnicu: na popis s Josipom u Betlehem, pa porod u oskudnosti, pa skrivanje i bijeg u Egipat, pa traženje sina na hodočašću, pa sve neizvjesnosti i nerazumijevanja jer se Isus odao nekim «naukama i propovijedanju», pa onda bezuspješni pokušaji s rodbinom da ga vrati kući jer su joj dodijale glasine da je «pomahnitao» i «izvan sebe», pa onda onako brza i bezočna smrt, a ona je, eto, kao «našla milost u Boga», ona je «milosti puna». Pa svaki i mali i veliki svećenik, toliki mali i veliki ljudi, čini se, imali su i imaju više Božje milosti i više sreće od Marije!

Pred Božićem smo, pred tajnom Božjeg ulaska u naše živote, naše domove, u naše odnose i društva. Valja nam zacijelo s većom skromnošću, sabranije, i s dosljednijom razumnom vjerom slušati Božju riječ i pozivati i sebe i druge da se bude kao Marija. Za početak važno je uvažiti: Ne može ni Marija ni itko umjesto nas susresti Boga u Isusu iz Nazareta. Vjera je samostalni, slobodni odgovor u povjerenju i ljubavi.

Fra Ivan Šarčević