Kadiš za Flory Jagoda

Smrt je danas statistika. Smrt se pretvorila u brojke. Slušaju se i čitaju u vijestima poput podataka o temperaturi zraka i provociraju pitanje, hoće li nas zahvatiti hladniji ili topliji val. Smrt ne bira ni dana ni časa i ne ravna se prema našim kalendarima. Stoga se dogodi da jedna smrt uslijedi na Dan karanfila. Tako se zove američki National Carnation Day koji se slavi svakog 29. siječnja na rođendan i u počast 25. predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Williama McKinleya, Jr. (1843. – 1901.). Karanfil (lat. Dianthus caryophyllus) je bio McKinleyev omiljeni cvijet, nosio ga je na reveru za vrijeme predizborne kampanje i proglasio ga službenim simbolom savezne države Ohio. Svakog 29. siječnja u njegove ruke na spomeniku pred zgradom parlamenta u Columbusu, Ohio stavljaju se buketi crvenih karanfila.

Upravo na Dan karanfila ove godine u mjestu Alexandria u američkoj saveznoj državi Virginia umrla je u 97. godini života Flory Jagoda. U vrijeme kada nas Johns Hopkins University danomice obasiplje ciframa zaraženih i umrlih od koronavirusa (SARS-CoV-2) moglo bi se lako dogoditi da se i ova smrt utopi u statistici i ostane nezabilježena, što bi bio veliki propust, da ne kažem grijeh. Stoga ovih nekoliko redaka neka se čitaju kao naš kadiš za tu iznimnu ženu kojoj nikada nećemo znati primjereno uzvratiti za sve ono čime je ona obdarila nas.

Harmonika kao popudbina

Flory Jagoda rodila se 21. prosinca 1923. u Sarajevu kao Flora Papo, odmilja zvana Florica. U njezinoj sefardskoj obitelji još se njegovao ladino, jezik Židova protjeranih 1492. iz Španjolske. Kako su se njezini roditelji rano rastavili, Flora je s majkom Rozom otišla u Vlasenicu gdje je kod bake Altarac odrasla. Nakon što se majka preudala i preselila u Zagreb, krenula je i kćerka za njom i preuzela poočimovo prezime Kabiljo.

Sklonost glazbi pokazivala je Flora već u najranijoj dobi, tȁ i njezin otac Samuel Papo bio je glazbenik. U Zagrebu je pohađala tečajeve klavira i baleta, a od poočima je na dar dobila akordeon koji je začuđujuće brzo svladala.

Nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske Flora nije smjela više pohađati školu. Obitelj je našla privremenu sigurnost na Korčuli, dakle od Talijana zaposjednutoj zoni, da bi se zatim skrasila u izbjegličkom logoru u Bariju. Tu je Flora radila kao daktilografkinja pri američkoj vojnoj bazi i za vrijeme tog posla upoznala američkog vojnika, aškenaskog Židova poljskog podrijetla Harryja Jagodu (1913. – 2014.), za njega se udala 24. lipnja 1945. i sljedeće godine pošla za njim u Ameriku, u Washington, D.C. Nekoliko godina kasnije u Ameriku su stigli i njezini roditelji.

Ali da podsjetimo još jednom na put od Zagreba do Korčule 1941. godine, put koji je bio sve prije nego bezbrižni odlazak na more i sunce. Što je i koliko je tada šesnaestogodišnja Flora mogla uopće ponijeti sa sobom? Osim obiteljskih slika familije iz Vlasenice znamo samo da je u njezinim rukama bila harmonika. U sjećanju joj je ostao očuhov savjet da se ne odvaja od tog instrumenta, nego da čitavog puta samo svira i pjeva te da će tako najlakše izbjeći inače neizbježivo legitimiranje. (Šeherezada je nekoć pričom i pričom odvraćala od sebe zlobni naum krvnika, godine 1941. činila je to djevojčica Flora svirkom i pjesmom s jednakim naumom.)

Unatoč svim tegobama i nesigurnostima izbjegličkog života obitelj Papo/Kabiljo je preživjela. Naprotiv, rodbina u Vlasenici u potpunosti je istrijebljena: od 60 stradalih Židova iz te općine čak su 42 osobe bile u srodstvu s Floricom. Ali vijest o toj strašnoj činjenici došla je do nje tek nakon više godina.

Flora, Florica, u Americi Flory, rodila je četvero djece. Muž je bio biznismen; ona je davala privatne instrukcije iz klavira i akordeona, muzicirala u privatnim krugovima i bila jedna od osnivateljica grupe Jewish Folk Arts Society.

Nakon majčine smrti 1972. počela je iz sjećanja zapisivati pjesme koje je u djetinjstvu čula i naučila od rodbine u Vlasenici, a ponajviše od bake.

Prvi javni koncert održala je 1982. u jednoj sinagogi u Washingtonu. Nakon toga uslijedili su mnogi nastupi pri čemu su je glazbeno pratila i vlastita djeca. Godine 1985. i 1986. imala je koncerte u Splitu, Sarajevu i Beogradu, u Sarajevu još i na festivalu „Baščaršijske noći” godine 2011. Sa svojim glazbenim programom nastupala je također 1994. u Španjolskoj i 1999. u Beču.

Glazba je zarazna, posebno onda kada nije akademski predmet, nego unutarnja potreba koju svatko osjeti, ali nije ju u stanju artikulirati

Na programu su bile dječje uspavanke, tugaljive pjesme o izgubljenoj domovini, pjesme u povodu različitih židovskih blagdana, ali i vlastite kompozicije. Jedna od njezinih najpoznatijih pjesama jest Ocho Kandelikas (Osam svjećica), pjesma posvećena židovskom blagdanu Hanuki koja je postala tako poznatom da su je, između ostalih, izvodili grupa „Pink Martini” i izraelska pjevačica Yasmin Levy.

Njezina popularnost sve je više rasla, u Americi je postala kultna figura etno glazbe i sefardskog melosa. Objavila je više albuma sa sefardskim pjesmama u kojima je baki, ali i zemlji svoga djetinjstva podigla neizbrisivi spomenik: Kantikas Di Mi Nona – Songs of My Grandmother (Pjesme moje bake, 1983.), La Nona Kanta – The Grandmother Sings (Baka pjeva, 1992.), Memories of Sarajevo – More Sephardic Songs (Sarajevska sjećanja – još sefardskih pjesama, 1983.) i dr. Evo iz tih albuma naslova koji će se, jednom čuveni, ugnijezditi u našim ušima kao tinitus: Una noche al Lunar;  Madre mia Si Mi Muero;  Adiyo Kerida; Pesah Ala Mano; Yo hanino, Tu hanina, ova zadnja, a kako drukčije nego s refrenom „aman, aman…”!

Godine 2000. bosanskohercegovačka etnomuzikologinja Ankica Petrović snimila je o njoj dokumentarni film The Key From Spain: The Songs and Stories of Flory Jagoda (Ključ iz Španjolske. Pjesme i pripovijedanja Flory Jagode). Već prvi snimci u filmu pokazuju o kakvom se temperamentu radi: Flory ne muzicira i ne pjeva kao estradna umjetnica koja „odradi” svoj nastup i nakon aplauza odstupi s pozornice, nego kojoj je od početka stalo do toga da u svoju pjesmu uključi i publiku. Ova, nesigurna i s nevjericom u svoju muzikalnost, prihvaća ponudu i za kratko vrijeme ne zna se više tko je pravi izvođač. Glazba je zarazna, posebno onda kada nije akademski predmet, nego unutarnja potreba koju svatko osjeti, ali nije ju u stanju artikulirati. Kako odoljeti Flory kada i gestikom i mimikom i očima ohrabri publiku da s njome otpjeva uspavanku, neku žalobnu melodiju o izgubljenoj domovini ili kantiku iz repertoara vlaseničke bake?

Iz Španjolske protjerani Židovi bili su uvjerenja da je njihovo izgnanstvo kratkoga vijeka i da će se uskoro vratiti u svoje domove, stoga su, osim najnužnijih stvari u svojoj prtljazi, ponijeli sa sobom i ključeve svojih kuća

The key from Spain naslov je također knjige za djecu s podnaslovom „Flory Jagoda and Her Music” autorice Debbie Levy i ilustratorice Sonje Wimmer (2019).

Ključ je metafora ili simbol s realnom pozadinom. Iz Španjolske protjerani Židovi bili su uvjerenja da je njihovo izgnanstvo kratkoga vijeka i da će se uskoro vratiti u svoje domove, stoga su, osim najnužnijih stvari u svojoj prtljazi, ponijeli sa sobom i ključeve svojih kuća. Vratili se dakako nisu, u njihove domove uselili su se trajno neki drugi ljudi. Sve što se oteti moglo, bilo im je oteto – osim jezika i pjesme. I nakon stoljeća putovanja i lutanja ladino jezik i pjesmu nosili su sa sobom kao popudbinu i njegovali ih, pa tako i u bosanskoj varoši Vlasenici gdje je jedna nona svo to znanje i umijeće prenijela na unuku. Ova je u kasnim godinama o svome pjevanju kazala: „Oh, pa nisam to ja koja pjeva, to je moja nona.”

Da se ne zaboravi

Flory, naša Flora ili Florica, umrla je u mjestu Alexandria, u američkoj saveznoj državi Virginia.

Alexandria je od Vlasenice udaljena 4.679 milja, to jest 7.530 km. U trenutku na vijest o njezinoj smrti činilo mi se kao da su Vlasenica i Alexandria jedan grad.

Običaj je da se na židovske grobove stavljaju kamenčići kao što se drugdje pale svijeće ili polaže cvijeće. Običaj nije utemeljen u Talmudu i nije vjerski ritual; on je nastao iz svakodnevne prakse: kamenjem se obilježavao grob i bila je stvar pijeteta da se on sačuva, a ne da ga zametu pustinjski vjetar i prekrije pijesak. Danas nije rijetko vidjeti da posjetitelji grobljā stavljaju kamenčiće i na grobove nežidovskih pokojnika.

U svijetu Balkana poznati su „krajputaši”, spomenici preminulima koji su tko zna gdje završili životni put i tko zna gdje pokopani, samo ne na mjestu iz kojeg su potekli.

Mogu dobro zamisliti da Vlaseničani umjesto kamenčića ili krajputaša za preminulu Floru dadnu jednoj, pa makar i najmanjoj ulici njezino ime.

Ili da festivalom sefardske glazbe sačuvaju sjećanje ne samo na djevojčicu iz svoje sredine u kojoj je ona zapjevala prve pjesme i pjevala ih dok su je grlo i fizička snaga nosili, a to je trajalo vrlo dugo. Uz pratnju gitare ili fisharmonike ona je koliko njegovala melodije svojih iz Španjolske protjeranih predaka toliko preko mora ponijela sa sobom, aman, i kajde bosanskih kasaba.

Dakako da bi na tom festivalu bilo mjesta i melodiji Kad ja pojdoh na Bembašu za koju se uvriježilo mišljenje da je izvorno judeošpanjolska i da su je od tih došljaka preuzele njihove komšije, domaći pjevači. Teško je rekonstruirati nastanak ovog glazbenog amalgama; moguće je također da je sefardska zajednica u novoj sredini zatekla i prihvatila ovu melodiju kao „vlastitu” jer je u njoj prepoznala i svoju dušu. Treba poslušati izvedbu ove pjesme kako ju je realizirala Flora – Toledo i Bentbaša su jedno mjesto. Kao što su to, barem u jednome trenutku, i Alexandria i Vlasenica.

Vrijeme za molitvu

Kadiš je jedna od najvažnijih molitava u židovstvu. U biti ona je hvalospjev Bogu i nema u sebi tona tužbalice, premda se tijekom vremena pretvorila u molitvu za mrtve, bilo na grobu pokojnika bilo kao kasnije sjećanje na njega. Nakon preminuća neke osobe kadiš se u užem krugu obitelji moli dnevno jedanaest mjeseci; predmolitelj je u pravilu muškarac, najbliži po srodstvu preminulome. Nakon toga prestaje ritualizirana forma žalovanja.

Posebnost kadiša je ta da se može izgovarati ako je nazočno deset odraslih Židova. U vrijeme korone to nije moguće, sada je i molitva virtualan događaj. Pa tako i kadiš za Floru Jagoda, rođenu Papo.

Predmolitelj poziva:

– Neka nebeski otac usliša molitve i zazive čitavog Izraela, veimru amen – recite: amen!
– Neka nebo nama i čitavom Izraelu podari puninu mira i život: veimru amen!
– Onaj koji u nebeskim visinama širi mir, neka taj mir podari nama i čitavom Izraelu: veimru amen!
Amen.

Jozo Džambo, polis.ba

---