JOSIP BIFFEL | Slikar koji je imao poseban odnos prema svetom

Povjesničarka umjetnosti Nevenka Šarčević kao urednica emisije “Sakralna baština” na HKM-i napravila je intervjue s akademskim slikarom Jagorom Bučanom, profesorom na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i umirovljenim knjižničarom Slavkom Harnijem o istaknutom slikaru Josipu Biffelu. Ovdje objavljujemo samo dijelove iz oba intervjua koji naglašavaju Biffelov odnos prema sakralnim temama.

Josip Zlatko Biffel rođen je 1933. godine, a umro 5. kolovoza 2018. u Zagrebu. Akademiju likovnih umjetnosti završio je 1959. diplomiravši u klasi Đure Tiljka. Od 1960. godine izlagao je na samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Objavljivao je ilustracije za koje je dobivao priznanja i nagrade. Radio je u Školi za primijenjenu umjetnost od 1969. do 1979., potom od 1979. na Akademiji likovnih umjetnosti kao docent, a od 1986. kao redoviti profesor. Kao redoviti profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu radio je do 1993. godine. Radovi mu se nalaze u brojnim, napose franjevačkim crkvama, ali i privatnim kolekcijama.

Što je najviše odlikovalo odnos Josipa Biffela prema slici – slikarstvu? Kakav je njegov način građenja slike i primjerice odnos apstraktnog i figurativnog?

Jagor Bučan: Pada mi na pamet misao koja možda nudi ponajbolji ulazak u odgovor na to pitanje, misao koju je Biffel izrekao u razgovoru s Branislavom Glumcem. Ta misao glasi ovako: “U slikarstvu je možda najuzbudljivije to što se u fizičnosti medija može učiniti stvarnim, likovno realnim sve ono što postoji kao zamisao, kao osjet, osjećajnost i doživljaj.“ U toj se misli spajaju krajnje opreke; s jedne strane stoji nešto što pripada svijetu fizisa, svijetu materije; s druge strane nalazi se ono što taj svijet nadilazi – svijet meta-fizisa. Prvi vid odnosi se na aspekt slike koji se može nazvati njezinim materijalnim bićem. Drugi se vid odnosi na osjećaje, misli, ideje, a onda u narednoj deklinaciji i na područje duha. Drugačije rečeno, slika je mjesto na kojem se susreću nesumjerljive stvarnosti, pa bi se taj susret mogao nazvati (sintagmom Nikole Kuzanskoga) poklapanjem opreka – coincidentia oppositorum. Sklonost tim poklapanjima u svim raspoloživim, komplementarnim kontrastima Biffelu je bila imanentnom. On je u svojem slikarstvu bio kadar spojiti postupak materijalne i likovne izrade slikarskoga djela sa svojom sklonošću k dubinskom promišljanju stvari na tragu temeljnih filozofskih tema, na tragu književnih tema koje su bile inkorporirane u narativni sloj njegovih slika. Biffel je bio kadar spomenute teme takoreći prizemljiti u fizis slike, znao je pronaći prava vrata kroz koja su te teme mogle na primjereni način ući u slikarstvo. Pri tome se podjednako bavio i likovnom naravi slikarstva, onim „likovno realnim“.

Kako gledate na njegov sakralni opus i odnos prema takvim temama? Što ga je u tom području najviše odredilo?

Jagor Bučan: U tom kontekstu spomenuo bih već navedeno preklapanje opreka; mogućnost da se u konkretnome djelu spoje nesrazmjerne, nesumjerljive pojave – duh i materija, fizis i meta-fizis. Čini mi se da ono što doista jest sakralno u sakralnoj umjetnosti nipošto nije (samo) tema. Odnosno, ona može biti tek svojevrsna isprika, izgovor da se uđe u dijalog sa slikom, koja upravo kroz svoje materijalno i poetičko biće emanira ono što bi se moglo nazvati svetim. Što to jest, o tome je, naravno, jako teško govoriti. No postoji čitav niz primjera u novijoj povijesti slikarstva koji potvrđuju rečenu pretpostavku, i to upravo u onome slikarstvu koje je bilo lišeno uporišta u sakralnoj ili religioznoj tematici, ali koje je autorovim htijenjem (ili pak naprosto svojim likovnim bićem) posredovalo ono sveto. To mi se kod Biffela čini bitnim. Njegove slike, odnosno njegova djela koja su nastala u okviru narudžbi za Crkvu – bilo da je riječ o pojedinačnim slikama ili pak većim ciklusima djela u različitim tehnikama – ikonografski su više nego čitke. No ti bi radovi bili vjerojatno jednako tako sadržajno dostupni i promatraču koji nije upućen u sakralnu tematiku i simboliku. I takvome bi promatraču posredovanjem Biffelovih slika moglo biti dostupno ponešto od sadržaja koji se prenosi sakralnim narativom. To posredovanje u Biffela omogućeno je samom slikom, odnosom njezinih likovnih sastavnica, i posebice ingenioznim pristupom boji. Biffel je bio izniman kolorist koji je u svome „svjetovnome“ slikarstvu (koje nije bilo sakralnoga tipa), bio više tonski slikar sklon dramatskim kontrastima svjetla i tame. No u mnogim slikama (osobito onima iz spomenutoga apstraktnoga ciklusa) on se očituje kao slikar koji znade pobuditi boju u svem rasponu njezinih izražajnih, osjećajnih i afektivnih mogućnosti. Njegov je kolorit posjedovao nešto što je imanentno slikarima simbolistima – moć da se izrazom koji je imanentan samoj boji uspije prenijeti određeni sakralni smisao. O tome je nemoguće govoriti, jer karakter boje u najmanjoj mjeri dostupan je razboru. Prenijeti taj sadržaj u riječ gotovo je nemoguće.

---

Kad je riječ o dijelu slikarskog Biffelova opusa inspiriranog kršćanskom tematikom, o njemu su davali priloge stručnjaci koji su se bavili temama sakralne umjetnosti kad su pripremali izložbe, primjerice pišući predgovore, ali Vi ste se, gospodine Harni, ipak posljednjih godina, a može se kazati i desetljeća, dakle kontinuirano intenzivno bavili navedenim. Kako to da ste se posvetili upravo Biffelovu slikarskom opusu?

Slavko Harni: Prvi razlog zbog kojega sam se bavio Biffelovim, pa i drugim sakralnim slikarstvima, jest u tome što sam kao đak Franjevačke klasične gimnazije i kao student Franjevačke teologije u Sarajevu imao prigode vidjeti brojna djela najznačajnijih hrvatskih umjetnika. Naravno, i iz tog razloga što je u to vrijeme u punom zamahu bio jedan pokret u Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj koji je sebi stavio za cilj da franjevačke crkve (prvenstveno u Bosni Srebrenoj) ukrasi djelima eminentnih hrvatskih likovnih umjetnika. Mahom su to bili profesori sa zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, iako je, naravno, bilo i drugih. Jedan od prvih, a u mnogim vidovima i prvi od njih, bio je profesor Josip Biffel. Najprije su u Bosnu “došla” njegova “svjetovna” djela, a onda se angažirao na uređenju samostanske crkve u Rami. Moj prvi susret sa slikarom Biffelom nije bio osobni, u smislu da sam bio netko tko se istaknuto bavio s tim. Bio sam promatrač sa strane. U Sarajevu sam povremeno odlazio na izložbe jer me to zanimalo. Rekao bih da sam bio na strani onih bosanskih franjevaca koji su se oduševljavali umjetnošću. Bosanski franjevci nisu uvijek jedinstveni kada su u pitanju odnosi prema nekim kulturnim, pa i nekim pastoralnim problemima jer je riječ o jednoj vitalnoj zajednici koja međusobno uvijek raspravlja. Tako su se našli i ljudi kojima nije bilo baš simpatično da se suvremena hrvatska umjetnost unosi u franjevačke crkve. Neki od njih su bili za to da se održava status quo – dakle da mi kao generacija, ili naraštaj bosanskih franjevaca ne radimo na tome da svome vremenu pridonesemo nešto svoje, nego da preuzimamo ono što smo dobili od prošlih vremena.

Slikar Biffel je slikao vrlo različite teme iz svijeta kršćanstva.

Slavko Harni: Imao je općenito vrlo široke interese. Bio je čovjek vrlo širokih znatiželja koje nisu obuhvaćale samo slikarstvo, nego i široko područje kulture i intelektualnih interesa. Tako su i teme koje se tiču njegova religioznog slikarstva smještenog u crkvama vrlo široke. Bavio se starozavjetnom tematikom, novozavjetnim temama, križnim putevima. Dakle, teme koje spadaju u kulturnu povijest i povijest kršćanstva kao takvog. Sve novozavjetne teme, kao i svetačka povijest Crkve i hrvatske Crkve, bile su zastupljene u njegovu djelu. Može se kazati, kao što se to dogodilo i u njegovom svjetovnom slikarstvu, da se dogodio jedan pomak prema realističnijem prikazu prizora kojima se bavio. On je trajno bio figurativni slikar i nije inzistirao na apstraktnim rješenjima. Istina je da je puno križnih puteva u Bosni i Hercegovini, pa i u Hrvatskoj naslikao. U Bosni i Hercegovini naslikao je 11 križnih puteva od kojih je deset njih postavljeno u crkvama, a jedanaesti čeka u Čapljini svoje mjesto. Brojne su marijanske teme koje je obradio. U Biffelovu slikarstvu Isusov život zahvaćen je od Navještenja pa sve dalje. Naslikao je sve poznate teme koje se tiču novozavjetne povijesne tematike.

Godine 1968. Biffel je došao u Ramu kada se obnavljala matična franjevačka crkva na Šćitu. Obnovu i uređenje crkve vodio je tadašnji gvardijan i župnik, fra Eduard Žilić koji ga je i pozvao da ondje radi. Najmonumentalnije i prvo djelo koje je ondje izveo jest tema “Marije zaštitnice ramskog puka”, (u keim tehnici na 72 četvorna metra). Ta je zidna slika u svetištu bila Biffelovo prvo veliko djelo.

---

Upravo jer se pokazalo da mu je Bosna i Hercegovina bila važna u životu i radu, a u njoj je ostvario očito velik dio svog opusa (što se tiče sakralne tematike, očito najveći) vrijedi istaknuti što je kazao o svom doživljaju bosanskog čovjeka Ivanki Bubalo u razgovoru 1998. godine i to kad je govorio o Ulicama kod Brčkoga gdje je radio na likovnom uređenju crkve koja je u ratu porušena:

Josip Biffel: Tamo sam doživio nekoliko prekrasnih susreta, ali dva su mi se osobito urezala u sjećanje i ubrajam ih u sretnije dane svoga putešestvija po bosanskim samostanima.

Ja sam rano ustao i pošao sam prije mise čistiti svoje lončiće za boje. Na ranom jutarnjem suncu i prekrasnoj svježini ljetnog jutra. I najednom preko moje ruke padne izdužena sjena. Dignem oči, i vidim stoji jedan stari čovjek, koščatog, markantnog lica, ozbiljnih godina, uredno obrijan. Lice mu je bilo preplanulo od sunca, izbrazdano, očito su ga bili vjetrovi. Bilo je to lice koje je sadržavalo u sebi oznake koje je bilo nemoguće ne vidjeti: čestitost i svakako mukotrpan život. Nešto me se osobito dojmilo. Ispod tog preplanulog, naboranog i izbrazdanog lica, košulja je bila bijela kao snijeg, čista, netom oprana, svakako ne nova košulja, kao što niti njegovo odijelo nije novo, nego davno iznošeno, ali besprijekorno čisto. On me pozdravio, a ja mu ozdravim. Veli da je uranio i da će biti kod mene, ako mi ne smeta dok ujaci ne dođu na misu. I on je meni ispričao da živi daleko od crkve i da mu je nemoguće doći u crkvu kada počnu padati jesenje kiše i jesen naglo pređe u zimu. Tako je za lijepa vremena, jer ne zna dokle će još živjeti, došao, ispovjediti se, jer zime su duge i godine su visoke. Ono što je bilo posebno dojmljivo u tome jest da je iz tog čovjeka zračila autentična, živa i uvjerljiva vjera, a u isti mah tako nešto prirodno i jednostavno. To bi bio moj odgovor kako sam doživljavao život ljudi u Bosni. A uostalom nisu li to krajevi koji su dali najveći broj svećeničkih i redovničkih zvanja. Sjetimo se golemih materijalnih žrtava koje su prinosili za obnovu svojih crkava i njihovu izgradnju. Bez obzira što je ta vjera bila određena tradicijom i sredinom i u kojoj je mjeri ona bila rezistentna promjenom sredine, meni se čini da ona predstavlja jedan od najautentičnijih oznaka tog puka. I susreti s takvim ljudima su mi zapravo od svih tih pustih dana što sam boravio po samostanima u Bosni zapravo nešto najljepše čega se sjećam.

Integralne intervjue Nevenke Šarčević s Jagorom Bučanom i Slavkom Harnijem možete pročitati ovdje i ovdje.

Polis.ba

---