Josip Mlakić: Eugen Drewermann o F. M. Dostojevskom

Prije 199 godina, nekako u ovo vrijeme, 11. studenog 1821. godine, rođen je ruski književni klasik Fjodor Mihailovič Dostojevski, jedan od najznačajnijih pisaca u povijesti. Umro je 1881. godine u Sankt Petersburgu. Ono što vrijedi posebno izdvojiti iz njegove biografije, a što ga je u velikoj mjeri  odredilo kao pisca, bio je događaj iz 1849. godine, kad je uhićen kao sudionik utopijsko-socijalističkog kružoka Mihaila Vasiljeviča Petraševskog Butaševiča i osuđen na smrt, ali je kazna, ipak, zamijenjena progonstvom u Sibir, gdje je Dostojevski proveo narednih desetak godina, o čemu je pisao u romanu “Zapisi iz mrtvog doma”, koji je prethodio njegovim velikim romanima poput “Idiota”, “Kockara”, “Braće Karamazova”, “Bjesova”, ili njegova najpoznatijeg romana “Zločin i kazna”.

Na koji način danas, 199 godina nakon njegova rođenja i gotovo stoljeće i pol nakon smrti, pisati o Dostojevskom? Reći nešto što nije već rečeno? U knjizi “Bajakovo-Batrovci” koju su zajednički napisali Miljenko Jergović i Svetislav Basara, jednom iznimno zanimljivom autopoetičkom tekstu dvojice velikih pisaca, Basara na jednom mjestu u crnohumornom maniru, tipičnom za ovog pisca, spominje Dostojevskog: “…fizički baš i ne ličim na Slovena (…) ali pravi sam Sloven, mogao bih glatko proći na audiciji za epizodni lik u nekom romanu Dostojevskog, nisam baš od kalibra koji ubija babe pa posle odlazi u progonstvo da okaje grehe, ali valjda su se i vremena promenila. Dolaze takva u kojima će babe ubijati studente. Možda su već i došla.” Ove Basarine rečenice na jedan način govore i o tome koliko je Dostojevski i danas aktualan, bez obzira što se svijet koji on opisuje u svojim knjigama promijenio do neprepoznatljivosti.

Ovog nezahvalnog i zahtjevnog posla prihvatio se njemački teolog, filozof i psihoanalitičar Eugen Drewermann u svojoj filozofsko-teološkoj studiji “Dostojevski”. Drewermann je rođen 1940. godine. Radi se o jednom od najpoznatijih suvremenih teologa. Napisao je više od 80 knjiga koje su prevedene na petnaestak jezika. Magazin Time ga je svojevremeno nazvao novim Martinom Lutherom. Četrdesetak godina bio je rimokatolički svećenik, a onda je 2005. godine napustio Rimokatoličku crkvu. Još 1986. godine, zbog nekih svojih stavova o određenim katoličkim dogmama, došao je u sukob s kardinalom Ratzingerom, kasnijim papom Benediktom XVI. Nadbiskup Paderborna Johannes Joachim Degenhardt i Njemačka katolička biskupska konferencija vodili su dugotrajnu i žustru raspravu s Drewermannom koju su mediji i javnost pomno pratili. Kao posljedica toga, u listopadu 1991. godine nadbiskup mu je zabranio predavanje u Katoličkom sjemeništu u Paderbornu i godinu dana nakon toga, 1992. godine, opozvao mu je dozvolu za propovijedanje.

Drewermann na jednom mjestu u knjizi navodi kako Dostojevski po mišljenju brojnih književnih teoretičara nije bio vrsni stilist, kao što bi se to moglo pretpostaviti s obzirom na njegov status. U njegovim djelima brojne su stilističke pogreške, što je posljedica toga što je često pisao u oskudici s vremenom, odnosno s novcem, da je nerijetko neispravljene rukopise predavao izdavaču koji ih je onda takve tiskao. Svoje najpoznatije djelo, roman “Zločin i kazna”, Dostojevski je napisao u vrlo kratkom roku, kako bi uspio vratiti kockarske dugove, a kada ih je otplatio, ponovo je ostao bez novca. Taj roman donio je Dostojevskom slavu, ali ga nije spasio bijede. Izdavač ga je ucjenjivao i nudio mu 3.000 rubalja za pravo da izdaje njegova djela, ali uz obvezu da uz “Zločin i kaznu” napiše još jedan roman. Nemajući izbora, Dostojevski je pristao. Na taj način je nastao njegov roman “Kockar”.

Ipak, a tom linijom ide i Drewermann, ono što Dostojevskog čini velikim su njegovi besmrtni likovi. Bez obzira kad ste posljednji put čitali Dostojevskog, njegovi likovi nastavljaju živjeti van zadanih literarnih okvira, poput likova Williama Shakespearea. Tko danas ne zna za Raskoljnikova, Marmeladova, kneza Miškina, Nastasju Filipovnu, braću Ivana i Aljošu Karamazov, starca Zosimu… Drewermann zapravo psihoanalitičkim alatima pokušava proniknuti u likove iz Dostojevskijevih proza, gdje ga ponajprije zanima njihov odnos prema Bogu, te na taj način pokušava “doprijeti” i do samog Dostojevskog.

Knjiga je podijeljena u pet dijelova. Radi se o pet Drewermannovih predavanja. U prvom predavanju, “Blagost posjeduje nečuvenu snagu”, održanom 1996. godine na Evangeličkoj akademiji Nordelbien, Drewermann dovodi u vezu Alberta Camusa, Dostojevskog i Martina Luthera. Drewermann tvrdi da je Dostojevski u svojim djelima napisao o ljudskoj prirodi isto ono što je Luther napisao u “spisima takozvanog učenja o opravdanju”, bez obzira što Dostojevski nije bio upoznat s učenjima Martina Luthera. Na njih dvojicu prirodno se nastavlja Albert Camus sa svojom dilemom iz romana “Kuga”: “Može li se bez Boga biti svetac?” Camus je na to pitanje odgovorio potvrdno. U ovom predavanju Drewermann se bavi i problematikom samoubojstva, polazeći od one poznate teze Alberta Camusa iz njegove filozofske studije “Mit o Sizifu”: “Postoji samo jedan zaista ozbiljan filozofski problem: to je samoubojstvo. Procijeniti vrijedi li život ili ne vrijedi patnje življenja, znači odgovoriti na temeljno pitanje filozofije.”

U drugom predavanju, nazvanom “Ali kako on može živjeti bez Boga?”, Drewermann piše kako je Dostojevski preko svojih likova “preuzeo taj pogled na svijet bez Boga”, što su mu mnogi njegovi suvremenici svojevremeno predbacivali, imputirajući mu čak i ateizam. Ivan Karamazov, tako, tvrdi kako su nepravde i patnje nevinih na ovom svijetu, “poniženih i uvrijeđenih”, o kojima je Dostojevski ispisao nezaboravne stranice, argument koji ide u prilog ateizmu. S druge se strane pita kako je moguće biti moralan bez Boga. Crkva, kao institucija, tu nije nimalo od pomoći, čak naprotiv. U “Legendi o Velikom inkvizitoru”, jednim od središnjih dijelova romana “Braća Karamazovi”, Veliki inkvizitor moli Isusa, koji se vratio, da se ne pokazuje ljudima, kako bi na taj način “svemoć crkve mogla postojati koliko i svijet”. Na taj način Crkva, po Drewermannu, Boga doživljava kao “dobro uređeno zajedništvo”, što se odatle proširilo u komunistički socijalizam, dakle u ateizam, pa dalje u politiku. Dakle, radi se o ateizmu koji ima svoje ishodište u Crkvi. Tako dolazimo u situaciju da ne postoje više vrijednosti, osim ako ih ne diktira vlast, bilo crkvena ili svjetovna. “Što bismo mogli suprotstaviti redukciji morala na moć, ako je čak ispovijedanje Boga ustuknulo pred voljom za moći crkvenog konfesionalizma?”, pita se na jednom mjestu Drewermann. “Naočigled kolektivnog bjesnila na kraju se postavlja pitanje postoji li na ovom svijetu išta što bi se još moglo ‘voljeti’?”

Središnji dio Drewermannove knjige čini treće predavanje, “Prijatelji s nepravednim bogatstvom?, Dostojevski, novac i ljubav”, koje ponajviše opisuje Dostojevskog kao pisca. Zanimljivo je da je Drewermann održao ovo predavanje u Kockarnici Wiesbaden, koja je 1865. godine “bila pakao za jednog od najvećih genija čovječanstva”. Novac porobljava, otima svaku samostalnost, “pretvara se ispod ruke u sredstvo ovisnosti”, što je Dostojevski iskusio na vlastitoj koži. Dostojevski se u “Kockaru” pita kakvi su to ljudi oni kojima novac na kraju postane važniji od ljubavi. Priča o novcu ujedno je i priča o bijedi i siromaštvu. Drewermann tvrdi da su osnovni motivi kojima je prožeto djelo Dostojevskog siromaštvo, krivnja i oprost, čemu on prilazi na duboko religiozan način.

Četvrto predavanje iz knjige nosi naziv “Slika Krista kod Dostojevskog s posebnim osvrtom na roman Zločin i kazna”. Tu Drewermann kneza Miškina iz “Idiota” naziva “klasičnom reprezentacijskom figurom Krista u carističkom devetnaestom stoljeću”, koji zna da “blagost posjeduje nečuvenu snagu”.

Konačno, u petom dijelu, “O ljubavi snažnijoj od smrti”, Drewermann na jednom mjestu ispisuje možda ključne rečenice ove knjige, gdje navodi kako su psihoanalitičari kod Dostojevskog uočili nešto po čemu je jedinstven, da je posjedovao “maštu masovnog ubojice”, te da je upravo to ključ kojim je stizao do najskrovitijih dijelova ljudske duše. Drewermann ga na jednom mjestu naziva “geometrom duše”, onim koji je prvi “izmjerio” ljudsku dušu, što ga stoga čini aktualnim i danas gotovo u istoj mjeri kao i prije stotinu ili stotinu pedeset godina.

Autor: Josip Mlakić, polis.ba. Tekst je u listopadu objavljen u časopisu Express.hr.