Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Jorge Luis Borges: LEGENDA i MOLITVA
Mogu dati hrabrost, koje nemam; mogu dati nade, koje nema u meni; mogu pokazati volju da shvatim ono što jedva poznajem ili nazirem
LEGENDA
Abel i Kain susretoše se nakon smrti Abelove. Putovahu pustinjom i prepoznaše se izdaleka jer obojica bijahu vrlo visoki. Braća posjedaše na zemlju, zapališe vatru i večeraše. Šutjeli su poput umornih ljudi na izmaku dana. Na nebu se ukaza poneka zvijezda, koja još nije bila dobila svojega imena. U svjetlosti plamena Kain zamijeti na Abelovu čelu znak od kamena; pade mu zalogaj kruha što ga je prinosio ustima, i zamoli da mu bude oprošten zločin.
Abel odgovori:
– Jesi li ti mene ubio ili ja tebe? Ne sjećam se više; ovdje smo zajedno kao nekoć.
– Sada znam da si mi uistinu oprostio – reče Kain – jer zaboraviti znači oprostiti. I ja ću nastojati zaboraviti.
Abel reče polako:
– Tako je. Dok traje grizodušje, traje i grijeh.
MOLITVA
Moja usta izgovarahu, i izgovarat će, tisuće puta, i na dva jezika koji su mi prisni, Očenaš, ali ga samo djelomično razumijem. Jutros, 1. srpnja 1969, želim pokušati izreći molitvu koja bi bila osobna, a ne baštinjena. Znam da je posrijedi pothvat koji iziskuje gotovo nadljudsku iskrenost. Očito je, već na početku, da mi je zabranjeno tražiti. Iskati da mi oči ne obavije mrak bila bi glupost; znam mnogo osoba koje vide a koje nisu osobito sretne, pravedne ili mudre. Tijek vremena već je potka posljedicā i uzrokā, tako da bi tražiti kakvu god milost, pa bila i najmanja, značilo tražiti da se slomi neka spona te željezne potke, tražiti da je ona već slomljena. Nitko nije vrijedan takva čuda. Ne mogu preklinjati ni da mi grijesi budu oprošteni; oprost je čin nepojmljiv, i samo ja mogu sebe spasiti. Oprost čisti uvrijeđenoga, a ne vrijeđaoca, kojega se to gotovo i ne tiče. Sloboda mojega izbora možda jest prividna, ali ja mogu davati ili sanjati da dajem. Mogu dati hrabrost, koje nemam; mogu dati nade, koje nema u meni; mogu pokazati volju da shvatim ono što jedva poznajem ili nazirem. Želim da me manje pamte kao pjesnika a više kao prijatelja; da tkogod ponovi neku kadencu Dunbarovu ili Frostovu, ili onoga čovjeka koji u ponoć vidje drvo gdje krvari, Križ, i da pomisli da je prvi put ču s mojih usana. Drugo me se ne tiče; nadam se da zaborav ne kasni. Ne znamo nakanā svemira, ali znamo da pronicavo razmišljati i raditi pravedno znači pomagati tim nakanama, koje nam neće biti otkrivene.
Želim umrijeti sav; želim umrijeti s ovim drugom, svojim tijelom.
Izvor: Jorge Luis Borges, Sabrana djela 1923-1982., Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1985., str. 246-247. Prijevod: Marko Grčić.