Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Jezik
IMA U RAMNOM
Onae preniela name jezik, govor, predaju, ono štoe naše. Zato nebi smijo rijet materinski jezik, jer je naša matera više bila po poslima izvan kuće, koštoe i baba bila sa svojom đecom. Ja bi trebo rijet babin jezik
Bila u Ramnom jedna žena, Mara joe bilo ime. Zvalie Čokljatuša, jerboe bila o Čokljata. Tomie bila baba.
Bilae prvo godište đevojčicā koesu u Ramnom išle uškolu. Akose i onda uškolu išlo osedam godina, toe moglo bit oko 1903. Kabi bijo ispit uškoli, nije se zborilo sastanak ko danas, nebi niko njezin išo, nie imo kat. Vetbi prošo Bokilj Gogić sispita, pa reko materi:
– Mara tie prva uškoli!
Atakae bila kroživot iudrugijem poslima.
Voljelae knjige i pantila pjesmice štoe učila u školi. Rijećemo:
Pi-pi, pi-pi, biri- biri
Tuka, tuka, lili, lili
Guske, patke, golubići
Koke, pijetli i purići
Jeste došli velki, mali
Jeste li se izbrojali
Čekaj malo, jedan, dva, tri
Lijepo, lijepo, skupite se svi
Evo ječma, žita, kaše
Nakljukajte guše vaše
A u podne kada da je
Ispod svake nađem jaje.
Kabi ona počela: „pi-pi“ mi bie mitirali i smijalise, a tobi Striku ljutilo pabise smamijo nanju, a ponekad i nanas.
– Jȁ, jȁ. To znaš, te ludosti, a neznaš nakog je koi svetac?!
Ona bi najprije uzvratila:
– O! Šta se mamiš? Ne suj tu! Viđeli – a onda odustala i nastavila gledat krozduar.
Veli, kae bila đevojka, dae bila prva ígra i píjeva. Svunoć bi igrala na Igrištu dok nebi razdrla opanke. Kosae bila puna cvijeća, koeg ne znam dame ubiješ. Striko bi dobacio:
– Nije odnji viđelu kutide, pabi udrila u ćošu.
Biloije ljȅ šes-sedam sestara. Kabi išle na dernek, momci suse sašaptavali:
– Evo sestara Mate Čokljata. – Mato je bio jaki i poštivali ga, mogoe popit pȅtak vina. Pae to još više davalo i sestram.
Pitali sue osvakle dase uda, ama nije šćela niđe vet u Ramno.
– Ramno glamno! – završila bi priču otom.
Onae bila prava žena zaono štoe od nje tražilo vrijeme. U pijevce bise ustala i otišla udrva, po trísata pješke, vratise sbremenom ošeset ôka naleđi, isprti ga i nastavi dalje đeti domaćin naredi. Jednom je tako došla, isprtila drva, rodila mok ćaću Nikolu, podojila ga, zamotala unakvu ruteljinu i dalje naposo.
Moglae dobro iźes, a metnula bi dvaput više vet more. Kabi iźela, śela bi prešporet ili kod ognjišta, i naložila da suse morali izmaknut dvákoraka. Akoe to bilo ukuinji, šporet bi hûčo, aonabi otvorila vanjska vrata, da uđe harije. Na nju bi hȕčili, da će začas izložit sva drva, aonabi našla nešto njima:
– Koeno ostavijo vrata avlinska da žđaju na śeveru, da mnati šnjima?
Nekad bise malo naherila pa dóknula, ako bie ko čuo, nasmijala bi se, neumijem pripoviđet kako. Jednom je tako dóknula kae išla u drva, i drugijem drvaricam rekla:
– Mustafi uzdravlje. – A to bijo šumar štoije progonijo, jer su one jamjale državna drva. A Mustafa predanje.
– Dođi, dođi. Saćeš platit globu.

Kabi jojse dodijalo molit usobi, čitalabi svete knjige, a onda bi prîtila novine. Najprije Glas koncila, pa Dumo i njegov narod, a onda Male novine ili Čik jȁ Start kojee Andrija uto doba jamjo. Kabi došla do golotinje, nasmijala bi se, slično ko kad bi puštila vjetar:
– Ta si se iskečila, uzočas ti nebilo!
Kabi donijeli novine na ćerilici, pogledala bi, pase nebi umjela snać:
– Kako vo meću, kovo umije prečitat? Mivo vako nijesmo učili.
U zaskrinku bi ponekat imala malo para. Primalae penziju zasina Jȕru koie pogino upartizanima. Mi bise motali okonje dok joji ne izvučemo. A na vrhue, na krpama za glavu, bila spomenica ostrike Jȕre i knjiga o žrtvama fašističkog terora. U njoe bio ion.
– Moj Jȕra mene mrtav iz zemje râni – kazala bi dajući nam crvenu i rekla da mora malo ostavit za Jeleninu i Staninu đecu.
Ona binam pričala kakoe, kae bila mala, vjetar prevrno barku na blatu i dae izginula grdna čeljad, najviše austriskije vojnika; dae jednom vjetar iskrčijo i odnijo sve masline nekud na Bančiće; dae dumo Ivan Raguž zakanto škakavce i dasu svi otišli urijeku i podušili se; pričala koe sve bio vještica jȁ štuha; dae grdni narod izgino ošpanjolice; koe u selu nosijo perčin – jerbo prije niko nije nosijo bradu kodanas – padase prije šećer jamjo uglavam, a jok ko danas u prahu jȁškaljam …
Uglamnom, babae bila više naša drûga, vet danam soli pamet i naređuje. Užalae rijet i koju lijepu riječ. Da dobro učim i da samo šutim kad ko dođe ukuću i stimajem ga paga onda mitiram. Ama, kabie naljutio, rekla bimi da sam Orovac, to biva okle mie matera – to znači da nijesam pravi Ramnjanjin – da sam pašče i kučak i galamila zamnom:
– Seto jedno, kojanosi, dobićešti ručak, jati velju, doćeštimeni!
Ako bi osto utijesnu, stala bi i čekala me:
– Ala, nalazi vamo! – i možda me pljesnula poguzici.
Kasam bijo klapac, najlašnje mise kasno ponoći bilo vratiti i leć ubabinu sobu kojae bila kod kuinje.
Ona bi ubacila u molitvu:
– Ivo, dan je za ljudi, a noć za nebuni – nastavila šaptat pa još: – Jeli bijo svami oni pjâno?
Onda bi priupitala koja su doba. Ja nijesam stijo rijet, nego bi slago da je ponoća jȁ jedan. Ona bi ponavljala pitanje dok seja nebi smamijo i osovo joj sunce i da šuti.
– O? Sunce? A ko te grije? Ko te grije jadan nebijo? – uvrijedila bi koda sam dirno u najvišu svetinju koja postoji. Onda za koji minut nastavila:
– Jadan nebio, nije ljusko tijelo mazija. Ja neznam kako ste vi ikako živi, šta osebe radite!
Imala je dobro zdravlje. Pričalae kako je, dok je bila mnađa, zaboljelo ramo, i dajoe doktur Dželatović dao tri nekcije u ramo i koda sijoj rukom odnijo. Nikat više. Dobar doktur, hajde jadan.
Vjerovalae rakiji i vazdae kraj kreveta imala bocu. Pabi malo izmućala usta i izmasirala se. Dae neki pametan čoek, kae bila mala, reko:
– Da zna žensko koliko valja kap rakije, krpu bi zglave zanju dalo.
Jednomse postaros razboljela. Došo doktur Čarapina dae vidi. Kae ušo u sobu, ośetio rakiju.
– Šta to smrdi? – Ona mu rekla što inami. Zvonko je ukorijo, a Striko ljutito dodo:
– Aha, jes jes. U Dubromniku u bolnici na svakom komonćinu po petak rakije, pa bir se ko raskrivi, sestra doleti paga zakani.
Izmivanje glave za nju je bila ludos i velika opasnos po zdravje. Nijee izmivala dvades godina. I nami je zborila da se nìko ne izmivamo.
– Momak iz Orovadola, bijo ko grad, izmijo glavu i mokre glave došo na dernek u Ramno. Razboli se, prekini ga pontura, i za dvadni uzemju.
Živjela je do svoje devedesetreće, i rekla da će tat umriet jerjoe ciganjka tako rekla. Biloeto tačno prije 25 godina. Eto, skoro nìko mie trebalo da, kasam počeo pisat ove priče, svatim dae baba bila naš junak. Bilae jedina od baba i đedova koje pamtimo. Onae preniela name jezik, govor, predaju, ono štoe naše. Zato nebi smijo rijet materinski jezik, jer je naša matera više bila po poslima izvan kuće, koštoe i baba bila sa svojom đecom. Ja bi trebo rijet babin jezik. A čim tako spomeneš babu, odmae to nešto brez veze. Ko bapske priče. A nije. Sve ove priče koje sam ođe pripovidijo, toe ona zborila, a ja samo zijevo.
Ivo Lučić, polis.ba