Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
James Martin za Polis.ba: Dosegnuti margine je imperativ kršćanstva
Kako se nosim s negativnim komentarima? Prvo, podsjećam ljude da ne dovodim u pitanje nauk Crkve. Naprotiv, oslanjam se na crkveno učenje, koje ne samo da traži da se LGBT osobe tretiraju s “poštovanjem, suosjećanjem i osjetljivošću” kako to traži Katekizam, već i s ljubavlju, milosrđem i suosjećanjem koje je Isus pokazivao svima
Jedan od sudionika na ovogodišnjim Mediteranskim teološkim susretima u Lovranu je američki isusovac p. James Martin. Riječ je o jednom od globalno najpoznatijih katoličkih svećenika. Glavni je urednik časopisa America i savjetnik Dikasterija za komunikaciju. S njim je za Polis.ba tim povodom razgovarao njegov hrvatski subrat p. Stanko Perica. U svom otvorenom i iskrenom razgovoru dotakli su se mnogih aktualnih društvenih i crkvenih tema.
***
Na ovogodišnjim Mediteranskim teološkim susretima održat ćeš predavanje naslovljeno “Isus poseže prema marginama: Što vidimo u evanđeljima?”. Koje će biti glavne poruke?
Najvažnija poruka koju želim prenijeti je kako dosezanje onih koji su na marginama nije nešto što je samo “svjetovno” ili čak nešto što je samo “suvremeno”, već je to sastavni dio kršćanske vjere. U Evanđeljima vidimo kako Isus uvijek iznova poseže prema svim vrstama ljudi koji su smatrani “različitima” ili “drugotnima”. Mi danas moramo činiti isto.
Tema ovogodišnjih Mediteranskih teoloških susreta je “Crkva ili sekta: Između univerzalnosti i ekskluzivnosti”. Koje korake smatraš najvažnijima za Crkvu na Zapadu, u našem sekulariziranom svijetu, kako bi izbjegla zamku postajanja sektom, a ipak sačuvala katolički identitet? Možemo li i dalje ostati relevantni u društvu budućnosti?
To su odlična pitanja i možda bih trebao biti i filozof i teolog, a i politolog, da bih potpuno odgovorio. Za mene, odgovor je kontinuirani fokus na osobu Krista. Papa Franjo opravdano se brine za ljude koji su previše usredotočeni na “ideologije”, što znači određeni obrazac razmišljanja ili skup ideja. Naravno, moramo razmišljati i imati ideje! Ali prije svega dolazi susret, odnos i nasljedovanje Isusa Krista. A što to znači? Živjeti životom ljubavi, milosrđa i suosjećanja, posebno prema siromašnima i marginaliziranima. Ako se usredotočimo na osobu Krista, možemo izbjeći postajanje “sektom” i uvijek ostati relevantni.
Mediteranski teološki susreti okupljaju mlade teologe različitih kršćanskih denominacija koji pokušavaju produbiti svoje razumijevanje vjere u sadašnjem kontekstu. Danas teologija izgleda marginalizirana u svijetu obilježenom STEM disciplinama koje naglašavaju inovacije, rješavanje problema i kritičko razmišljanje. Treba li se teologija prilagoditi i ima li još uvijek nešto inspirativno za ponuditi?
Teologija uvijek ima nešto za ponuditi, ali također mora reflektirati nad stvarnim iskustvima ljudi. Mislim da ne možemo reći, na primjer, da nam je sveti Toma Akvinski dao sve odgovore na sva pitanja koja možemo postaviti u suvremenom dobu – a ja sam veliki obožavatelj Akvinca. Kako kažu, teologiju treba stvarati s Biblijom u jednoj ruci i novinama u drugoj. Uvijek možemo učiti iz najboljeg što se događa u društvu – a to uključuje znanost, medicinu, sociologiju i slično – i koristiti to kako bismo rasli, zadržavajući pritom vjernost našem kršćanskom pozivu. Uzmimo najočitiji primjer: možemo koristiti društvene medije i druge tehnološke alate kako bismo pomogli širenju Evanđelja, ali isto tako moramo biti oprezni zbog opasnosti tehnologije. Tako koristimo moderne alate i tehnologiju u mjeri u kojoj nam pomažu.
Tvoje je djelovanje prilično poznato na globalnoj razini, a prate te i ovdje u Hrvatskoj. Koji ti je trenutni fokus i kako se nosiš s negativnim komentarima na neke aspekte svog rada?
Glavni fokus mog rada je Isus! Budući sam isusovac, on je uvijek u središtu. Većina mojih tekstova je o njemu. Moja nadolazeća knjiga, koja će biti objavljena u rujnu, nosi naslov “Iziđi van” (eng. “Come Forth”), i govori o njegovom najvećem čudu: uskrsnuću Lazara. U posljednje vrijeme sam se također bavio mnogim oblicima pastorala među LGBT osobama, što izgleda da ljuti neke ljude. No, da odgovorim na tvoje pitanje: Kako se nosim s negativnim komentarima? Prvo, podsjećam ljude da ne dovodim u pitanje nauk Crkve. Naprotiv, oslanjam se na crkveno učenje, koje ne samo da traži da se LGBT osobe tretiraju s “poštovanjem, suosjećanjem i osjetljivošću” kako to traži Katekizam, već i s ljubavlju, milosrđem i suosjećanjem koje je Isus pokazivao svima. Također, znam da se i sam Isus suočio s oporbom kada se stavio na stranu ljudi na margini, pa zašto bismo mi bili u drugačijoj situaciji? Konačno, pokušavam ignorirati one koji su izrazito osobni i zlonamjerni. Ozbiljna pitanja i komentari su u redu, a osobni napadi su nešto drugo.
Papa Franjo ima povjerenja u tebe, nekoliko puta ti je osobno pisao, imenovao te za savjetnika u Dikasterij za komunikacije, a nedavno i za člana svjetske Sinode. Što smatraš najvažnijim iskoracima njegovog pontifikata i kako procjenjuješ rezultate njegovih napora da Crkvu učini sinodalnijom? Čitamo o napadima na njega u SAD-u. Misliš li da je to uglavnom zbog njegovih stavova o pitanjima poput ekonomije, potrošačkog društva, ekologije i neodgovornog razvoja, ili pak zbog doktrinarnih pitanja?
Sinodalni put je prije svega put slušanja Duha Svetoga, koji je aktivan i živ u Božjem narodu. Teško je razumjeti zašto bi itko bio protiv toga, ali neki ljudi jesu! Glavni razlog protivljenja papi Franji i Sinodi, po mom mišljenju, dolazi od ljudi koji ne vjeruju da Duh Sveti djeluje u pojedincu. A papa Franjo, kao isusovački magistar novaka, duhovnik i provincijal, zna da je tome tako. Duboko se divi tome i ima poštovanje prema savjesti pojedinca. Bojim se da neki njegovi kritičari to nemaju.
Plodan si autor, a na hrvatski je za sada prevedena jedna tvoja knjiga: “Isusovački vodič za (gotovo) sve”. Što misliš da je najvažnija stvar koju isusovci danas trebaju ponuditi svijetu? Naš poznati subrat John Courtney Murray je govorio da je uloga isusovaca objasniti Crkvu svijetu i svijet Crkvi. Kako to danas ostvariti?
Da, to je jedna od mojih omiljenih izjava! No što bi isusovac danas trebao donijeti svijetu? Poznavanje Isusa! Središte naših života kao isusovaca nije “što” već “tko”. Isusovci bi trebali duboko uroniti u proučavanje evanđelja, Kristovog života i svega što je s njim povezano, i naravno, trebali bi ga upoznati kroz molitvu. Osobno sam fasciniran Isusom. I nastojim tu fascinaciju i ljubav prenijeti drugima.
Tvoja knjiga koja je privukla najviše pažnje je “Graditi mostove: Kako Katolička Crkva i LGBT zajednica mogu ući u odnos poštovanja, suosjećanja i osjetljivosti”. Nakon svih iskustava koja si imao od njezinog objavljivanja, smatraš li da je drugačiji pastoralni pristup prema LGBT zajednici dovoljan ili misliš da trebamo promijeniti nauk o ovom pitanju? Može li se isti odgovor dati i glede uključivanja žena u vodeće funkcije u Crkvi?
Ovdje ne dovodim u pitanje nijedan crkveni nauk. Međutim, neki drugi crkveni vođe su u posljednjim mjesecima zatražili da razmotrimo moguće promjene. Na primjer, kardinal Robert McElroy, nadbiskup San Diega, izjavio je da smatra kako ideju da se homoseksualnost definira kao “intrinzično poremećenu” treba promijeniti jer ljudima stvara osjećaj da su greška. Što se mene tiče, rekao bih da bismo prvo trebali saslušati iskustva LGBT osoba, kao i žena. Koje su njihove “radosti i nade, žalosti i tjeskobe”, kako je rekao Drugi vatikanski sabor? Kako Duh Sveti djeluje kroz njih? Što nam imaju za reći? I možemo li ih slušati?
Sinodalni proces ponovno je pokazao kako Crkva u različitim krajevima ima različite prioritete. Pitanja poput reakcije na zloporabu moći i odnosa prema LGBT zajednici nisu među glavnim prioritetima u Aziji ili Africi, gdje Crkva raste. S druge strane, u mnogim zemljama, uključujući Hrvatsku, vidimo da Crkvu i društvo preplavljuju “ratova kultura” američkog stila, koji nameće teme i diskurse koji nisu bili prisutni u našem kontekstu. Kakav bi trebao biti kršćanski stav u toj situaciji?
Kršćanski stav trebao bi biti otvorenost prema novim idejama, a istovremeno utemeljenost u našoj vjeri. Primjećujem da se većina tema o kojima se vode “ratovi kultura” odnose na ljude koji su inače progonjeni – izbjeglice i migrante, beskućnike, LGBT osobe. Često se te ljude prikazuje kao đavle. Većina pitanja u ratovima kultura znači zastrašivanje ljudi. Na primjer, tvrdnjom da izbjeglice i migranti dolaze preuzeti vašu zemlju, ili da će beskućnici napučiti vaše ulice i ubiti vas, ili da će LGBT osobe zaraziti vašu djecu i učiniti ih homoseksualcima. Dakle, mnogo toga je demonizacija, što moramo energično izbjegavati.
Zapadnobalkanska ruta, koja prolazi kroz Hrvatsku, trenutno je najaktivnija ruta za migrante koji žele stići do Europe. SAD imaju pak dugogodišnje iskustvo s prelascima iz Meksika. Isusovačka služba za izbjeglice vrlo je aktivna u oba konteksta, prateći, služeći i zagovarajući za migrante i izbjeglice. Pretpostavljam da ovo zauzimanje vidiš kao smjernicu za čitavu Crkvu. No mnogi kritiziraju socijalni angažman Crkve tvrdeći da je riječ o nečem sekularnom, što nije dio naše misije. Kako gledaš na ovu primjedbu?
Kao mladi isusovac radio sam dvije godine s Isusovačkom službom za izbjeglice u Nairobiju u Keniji. Jedna stvar koju većina ljudi ne razumije jest da su izbjeglice neki od najmarljivijih, najreligioznijih i najinspirativnijih ljudi na svijetu. Često pitam ljude koji im se protive: “Što biste vi učinili ako bi vaša obitelj bila napadnuta, vaša zemlja u kaosu ili vaša djeca bez hrane?” Obično priznaju da bi učinili isto: Pobjegli na drugo mjesto u potrazi za sigurnijom zemljom ili boljim životom. Svakako smatram da države imaju pravo zaštititi svoje granice ali, istovremeno, Isus po ovom pitanju u evanđeljima nije mogao biti jasniji, posebno to vidimo u Matejevom evanđelju 25. poglavlje: Kada prihvatite stranca, prihvaćate njega; a kada odbacite stranca, odbacujete njega. A u istom poglavlju kaže da će nas tako suditi.
Imaš li neku završnu poruku za čitatelje?
Kao član Sinode, zamolio bi ih da mole za mene.
Razgovarao: Stanko Perica