Jacques Le Goff: SREDNJOVJEKOVNI ILI MODERNI SVETI FRANJO?

Novost Franjine poruke, novost njegova načina života i apostolata, najprije su zapanjili suvremenike. Ako se smatra da je Toma Čelanski – sklon inzistiranju na izvornosti sveca čiji je on bio učenik te na izvornosti Reda kojemu je pripadao i za koji je na neki način bio zadužen vršiti promidžbu – u tome smislu mogao pretjerati, promislimo da mu je u tom dobu kada je tradicija bila bitna vrednota a novost skandal bio potreban jedan snažni poticaj kako bi naglasio Franjinu novost i novost njegova djelovanja: «U vremenu u kojem je evanđeoski nauk bio neplodan, i ne samo u njegovoj zemlji već i u cijelom svijetu, on je bio poslan od Boga kako bi po čitavom svijetu, poput apostola, posvjedočio za istinu. Svojim poučavanjem jasno je dokazivao da je sva mudrost svijeta tek ludost i u kratkom vremenu, vođen Kristom, doveo je ljude do istinske Božje mudrosti. Novi evanđelist našeg doba po cijelom je svijetu, poput rajske rijeke, razlio žive vode evanđelja, i svojim primjerom propovijedao put Sina Božjega i nauk istine. U njemu i po njemu u svijetu se razbudio neočekivani zanos i sveta novost (sancta novitas), sjeme antičke religije uskoro je obnovilo svijet ostario u tradiciji i rutini. Novi duh udahnut je u srca izabranih i među njima se izlila pomast spasenja, dok ih je, kao nebeska zvijezda, Kristov sluga i svetac, obasjao novim obredom i novim znakovima. Preko njega su obnovljena stara čudesa i, slijedeći antičku tradiciju, preko novoga Reda zasađen je plodni vinograd u pustinji ovoga svijeta» (Prvi životopis, 89).

Povjesničari s kraja XIX. i početka XX. stoljeća jednoglasno ponavljaju i preuveličavaju modernost svetoga Franje, kao začetnika renesanse i modernog svijeta. Francuz Émile Gebhart, u svome djelu L’Italie mystique (Pariz, 1906), pridružio je Franju Asiškog Fridriku II. gledajući u ovoj dvojici prve moderne velikane srednjeg vijeka, koji su, svaki u svom području, oslobodili Italiju i kršćanstvo od prezira svijeta i opsesije vragom te bremena Antikrista. Franjo je bio osloboditelj: «Razlikovne crte franjevačke religioznosti: sloboda duha, ljubav, sućut, radosna vedrina, prisnost, zadugo će oblikovati originalnost talijanskog kršćanstva, toliko različitog od farizejske vjere Bizantinaca, od fanatizma Španjolaca, skolastičkog dogmatizma Njemačke i Francuske. Ništa od onog što je posvuda drugdje zamračivalo ili ograničivalo savjesti od tada neće tlačiti Talijane: ni suptilna metafizika, ni rafinirana teologija, ni uznemirenost kazuistike, ni pretjeranost u stezi i pokori, ni ekstremna skrupuloznost u pobožnosti.»

Umjetnost je ono područje za koje se tvrdilo da je odlučujuće utjecao sveti Franjo, njegov senzibilitet, njegova duhovnost te da je u njemu potaknuo Zapad na nove putove modernizma. Prema tome franjevački bi pokret stajao na počecima renesanse. Nijemac Henry Thode podržava tu tvrdnju god. 1885. u knjizi koja je obilježila epohu: Franz von Assisi und die Anfänge der Kunst der Renaissance in Italien (Franjo Asiški i počeci renesansne umjetnosti u Italiji). Franjo je unio dramski element u kršćansku vjeru i odigrao odlučujuću ulogu u razvoju Lodi [pohvala] i Sacre Rappresentazioni [sakralnih uprizorenja]. Proširio je sklonost prema ćudorednim anegdotama, tzv. exempla, odakle onda dolazi i oslanjanje slikarstva na anegdote i svakodnevni život. Otkrio je prirodu u njezinom osjetnom obliku i u ikonografiju je uveo portret i pejzaž. Od njega su u umjetnosti realizam i naracija.

Pomnije ispitivanje, međutim, pokazalo je da je većina tih tendencija koje su se izvodile od svetog Franje imala svoje izvorište prije njega. Ako se promotre točno određene teme, onda se na prijelazu iz XII. u XIII. stoljeće, na oslikanim raspelima već primjećuje prijelaz s Kristove figure u slavi na Kristovu figuru patnika, povlačenje Djevice u slavi pred Djevicom u materinstvu; tendencija u ikonografiji svetaca da se odmakne od stereotipnih figura i simboličkih atributa kako bi se približilo istini biografije i karaktera. Antependij slikara de Berardenga iz 1215. u pinakoteci u Sienni na šest malenih anegdotskih slika na dasci, smještenih oko Krista na prijestolju, pripovijeda povijest Križa. Jednako tako povjesničari su bili pogođeni novošću predstavljanja svetačkoga lika koju Franjo nameće svojim suvremenicima što se osjeća još od Prvog životopisa Tome Čelanskoga. U njemu je, pored opisa unutarnjeg čovjeka, u vrlo preciznom i podrobnom realizmu opisan izvanjski čovjek, tj. Franjo u svojoj tjelesnoj pojavnosti a što se opiralo tradicionalnoj ljepoti velikog i plavog sveca – estetskom kanonu posuđenom od nordijskog viteza. Franjo je tu opisan kao čovjek «srednjeg rasta, gotovo nizak, proporcionalne i okrugle glave, izdužena lica, ravnog i malog čela, srednjih, crnih i prostodušnih očiju, vrlo tamne kose, ravnih obrva, malog i ravnog nosa, pravilnih ali malih ušiju, neistaknutih sljepoočnica, lijepo poredanih zubi, jednakih i bijelih, tankih usana, crne brade, nejednake dlake, tankog vrata, ravnih ramena, kratkih ruku, malih šaka, tankih prstiju, dugih noktiju, tankih nogu, nježne i mršave kože […]». Jedini suvremeni Franjin portret, onaj iz Subiaca, oslikao je više unutarnjeg čovjeka prema kanonima tradicionalne ljepote [Jedino ako plava kosa i plave oči dolaze s neke nepouzdane restauracije XIX. stoljeća.], dok onaj kasniji, iz Greccia, doista podsjeća na crnomanjastog čovjeka koji je morao govoriti da bi pridobio mnoštva, «crno pile», s kojim se i sam poredi. Taj Franjo bijedne vanjštine, upravo je onaj kojeg nalazimo u Cvjetićima kako bezuspješno prosi s bratom Maseom: «Budući da je sveti Franjo bio čovjek izgledom vrijedan prezira i niskoga rasta, i iz toga razloga oni koji ga nisu poznavali, smatrali su ga ružnim malim siromahom, pa je dobivao tek pokoji zalogaj i ostatke suhog kruha; dok su bratu Maseu, jer je bio čovjek visok i pristale vanjštine, davali mnogo velikih i dobrih komada i cijelih kruhova.» Međutim, ovakav realistički portret jednog sveca već je prije više od pola stoljeća skiciran u Vie de saint Bernard [Životopisu svetog Bernarda]. U njemu je izvanjski čovjek, a da nije predmet tolike pozornosti kao unutarnji, ipak opisan bez dopadljivosti.

Uostalom, Franjo je dobro u suglasju s bitnim tendencijama gotičke senzibilnosti, pozorne na realizam, svjetlost i delikatnost. Ako on i nije stvorio tu senzibilnost, on ju je svojim ugledom, svojim utjecajem kojeg je širio njegov Red, na izvanredan način potpomogao i osnažio. U Pjesmi brata Sunca, unatoč aluziji na simboliku sunca kao sliku Boga, zvijezde, vjetar, oblaci, nebo, oganj, cvijeće, trava, najprije su viđeni i ljubljeni u svom osjetnom bitku, u svojoj materijalnoj ljepoti. Ljubav koju im je Franjo podario prenijela se na umjetnike koji od tada ta stvorenja žele vjerno prikazivati, a da ih ne izobliče niti opterete otuđujućim simbolima. Isto čini sa životinjama koje od simboličnih postaju stvarnima.

Dakle, ako je sveti Franjo bio moderan, to je zbog toga što je to bilo njegovo doba. I neće se umanjiti ni njegova izvornost ni važnost ako se utvrdi, kao što je to zadivljujuće učinio Luigi Salvatorelli, da on «nije izrastao poput čudesnog stabla usred pustinje», već je ishod mjesta i vremena, «Italije komunâ na svome vrhuncu».

U tom su kontekstu odlučujuće tri pojave za Franjino usmjerenje: borba klasa, uspon laika i napredak novčane privrede.

Ono što ga je vrlo rano pogodilo bila je surovost i učestalost društvenih i političkih borbi u kojima je i sâm morao sudjelovati prije svoga obraćenja. Borbe između papinih i carevih pristaša, između gradova, između obitelji, samo su povećale i pogoršale suprotstavljanja među društvenim skupinama. Sin trgovca, između narodnih slojeva i plemstva, po rođenju pripada narodu, ali po bogatstvu, kulturi i načinu življenja blizak aristokraciji, Franjo je osobito osjetljiv na ove razdore. Uvijek želi biti ponizan prema nadređenima, ali i prema sebi jednakima kao i onima, njemu podređenima. Tako ga je neki seljak, radeći na svome polju dok je Franjo onuda prolazio na svome magarcu, upozorio da ne iznevjeri povjerenje koje su mnogi stavili u njega i da bude onako dobar kao što se o njemu pričalo. Na to Franjo silazi s magarca, cjeliva stopala seljaku i zahvaljuje mu na njegovoj pouci.

Drugi put opet, dok se penje na magarca pogađa misli brata Leonarda koji korača uz njega i u sebi misli: «Nisu njegovi i moji roditelji hodili zajedno kao jednaki. Pa eto, dok on jaše, ja idem pješke i vodim njegovog magarca.» U isti čas Franjo siđe s magarca pa mu rekne: «Brate moj, ne pristoji da ja jašem, a ti da hodaš, jer si u svijetu bio plemenitiji i moćniji od mene.» Njegov je dakle cilj bio prevladati društvene podjele, dajući u svome Redu primjer jednakosti, a u susretu s ljudima primjer spuštanja do najnižeg sloja, onog najsiromašnijih, bolesnih i prosjaka. Ono što je tražio unutar svjetovnog društva bilo je uspostavljanje mira, da bude mirotvorac. Peruđincima, uvijek spremnima napasti svoje susjede, proriče da će ih unutarnje svađe rastrgati i da će ih Božji sud na krvav način primorati pronaći najviše dobro, slogu, unitas. Toma Splićanin, svjedok događaja u Bologni od 15. kolovoza 1222. isto izvješćuje: «Njegov govor nije imao ništa od tona i ponašanja drugih propovjednika; prije je nalikovao razgovoru i jedina mu je namjera bila ugasiti mržnju i uspostaviti mir. Govornikova odjeća bila je bijedna, izgled slabunjav, lice bez ljepote; ali njegove riječi postigle su ništa manje nego pomirenje bolonjskih plemića koji se pokoljenjima nisu prestajali međusobno ubijati.» U kuću u koju ulazi, najprije bi pozdravio s «Mir kući ovoj», a Pismo svim vjernicima započinje sa željom da imaju «istinski mir».

Kako, međutim, uspostaviti taj mir? Najprije treba laike uključiti u život Crkve, umjesto da ih se podvrgava dominaciji klerika, da se na njih udara izopćenjima i interdiktima – kao što to čini Inocent III. nad Asizom 1204. – jer te mjere, zbog zloporabe koja se pri tome čini, gube svaku učinkovitost. Zato on od svoje braće ne želi načiniti red, koji će mu kasnije biti nametnut, već bratstvo u kojem će zajedno živjeti klerici i laici. Rado će, dakle, prihvati ustanovu Trećeg reda. Jednako kao i klericima on se obraća plemićima koji su tvorili jednu, vitešku kulturu, trgovcima koji započinju dominirati gradom, sirotinji koja svoju ulogu u društvu pokazuje radom ili protestom. Na kraju Pravila iz 1221. zajedno s klericima obraća se poimenično: «svim dječacima i djevojčicama, siromašnima i bogatima, kraljevima i prinčevima, radnicima i težacima, slugama i gospodarima, svim djevicama, udovicama i udanima, laicima, muškarcima i ženama, svoj dječici, adolescentima, mladima i starima, zdravima i bolesnima, svim poniznim i velikim i svim narodima, obiteljima, plemenima i jezicima, svim nacijama i svim ljudima posvuda na zemlji…»

Svim ljudima je, dakle, potrebno propovijedati, i to propovijedati evanđelje. No, što je to bitno u evanđelju? Što se to od njega zaboravlja i u čemu ga se izdaje? U odricanju i u siromaštvu. Napredak poljoprivrede i prodaja od toga proisteklih viškova, razvoj male i velike trgovine, sve ono što zavodničkim umnažanjem novca koji zamjenjuje jednostavnu praksu neovisnosti i robne razmjene, sve to sve brže širi svoju korupciju. Spasenje je u onom što je Krist pokazao u Matejevu evanđelju i što je Franjo čuo u Porcijunkuli: «Ako želiš biti savršen, idi, prodaj sve što imaš i podaj to siromašnima i imat ćeš blago na nebu; dođi, slijedi me.» Na to se nadovezuje drugo odricanje: «Onaj koji ostavi svog oca i majku, svoju braću i sestre, svoju ženu i djecu, svoje kuće i polja iz ljubavi prema meni, primit će stostruko i imat će život vječni.» Uz odbacivanje novca veže se odricanje od obitelji što se ne objašnjava samo evanđeoskim tekstom i Franjinim razilaženjem sa svojima, nego što to također odgovara društvenom i duhovnom kontekstu u kojem on živi, početkom XIII. stoljeća. U to vrijeme pucaju tradicionalne strukture obitelji i nastaje jedna vrsta obiteljske praznine između šire obitelji plemićkoga porijekla ili šutljive (po prešutnom dogovoru) zajednice seljaka te uže obitelji koja okuplja samo izravne pretke i potomke koja se još nije konstituirala.

No, što je to u Franjinom odgovoru moderno naspram tih društvenih izazova?

Vitešku kulturu i senzbilitet koje je stekao prije obraćenja unosi u svoj novi religiozni ideal: njegova Dama je Dama Siromaština, Svete Kreposti su takođere dvorske junakinje, svetac je Božji vitez – istodobno trubadur i putujući Božji pjevač. Skupovi Okruglog stola kralja Artura nadahnjuju kapitule u Porzijunkuli. Je li modernost svetog Franje u tom što je uveo viteški ideal u kršćanstvo, kao što su prvi kršćani u njega uveli ideal antičkog sportaša – svetog Kristova atleta, i kao što je sveti Bernard uveo vojnički ideal prvotnog viteštva – militia Christi?

Međutim, Franjina religiozna usmjerenja, u njihovom izvornom značenju, isto se tako mogu činiti tradicionalnim. Sklonost pustinjaštvu seže barem do vremena etabliranja kršćanstva u IV. stoljeće i od tada ne prestaje. Bar na prvi pogled, nema razlike između samotištâ koje počesto posjećuju Franjo i njegovi drugovi, od u isto doba cijelog mnoštva samotnjaka koji oblijeću pećine, šume i uzvisine po cijeloj Italiji, od Kalabrije na jugu do na sjever Apenina. Praksa fizičkog rada nadovezuje se također na prvotno benediktinstvo kao i na monašku reformu XI. i XII. stoljeća koju predvode samostani Prémontré i Cîteaux. Od konca XI. stoljeća siromaštvo je geslo svih Pauperes Christi, «Kristovih siromaha» kojima je vrvjelo cijelo kršćanstvo.

Zar Franjina izvornost ne bi bila već samim tim što se odupro kušnji hereze u koju je upala većina tih siromaha? Naravno, među njima ima onih koji su početkom XIII. stoljeća uspjeli ostati u Crkvi, kao što su god. 1201. zajednica pravovjernih humilijata, god. 1208. Poveri Cattolici [Siromašni katolici] iz švicarskog Vauda [valdenški] koje je obratio Durando iz Huesca, god. 1210. druga valdenška skupina oko Bernarda Prima. No, i pored toga, što je s mnoštvom albigenza, što je s mnoštvom katara u samoj Italiji Franjina doba, koji imaju biskupa u Firenci i školu u Poggibonsi, što s mnoštvom patarena, arnaldista i valdenza? God. 1218. u Bergamu Poveri Lombardi održavaju kongres. God. 1215. Milano je nazvan «jazbinom heretika» (fossa di eretici). Firenca se god. 1227. još uvijek smatra herezom opustošenim gradom. Ponajprije se postavlja pitanje je li Franjo umalo postao heretikom? Valja razlikovati nastojanja i okolnosti. I u jednom i u drugom zasigurno ima elemenata koji su Franju mogli odvesti u herezu. Nepopustljiva volja za obdržavanjem cjelovitog evanđelja, lišena svakog kasnijeg pridodavanja u povijesti Crkve, nepovjerenje prema Rimskoj kuriji, zahtjev da među manjom braćom vlada gotovo apsolutna jednakost i predviđena obveza neposluha, strastvena potreba za neimaštinom sve do vanjskog očitovanja golosti što su je Franjo i njegova braća prakticirala poput adamita, primjereno mjesto laicima u Crkvi, sve se to Rimskoj kuriji činilo opasnim, gotovo presumnjivim. Ujedinjujući snage s ministrima i kustodima koji su bili užasnuti tolikom Franjinom nepopustljivošću, Kurija na Franju vrši pritisak i zahtijeva, ako ne poricanja onda barem odricanja koja će ga god. 1223. zasigurno dovesti na rub heretičke kušnje. On joj se odupro. Zašto? Vrlo vjerojatno ponajprije zbog toga što nikada nije gajio osjećaje koji su poslije njega u herezu odveli dio franjevačkih duhovnjaka. Franjo nije bio ni milenarist ni apokaliptičar. Nikada nije postavio neko vječno evanđelje, neko mitsko zlatno doba, između zemaljskog svijeta u kojem je živio i onostranog svijeta kršćanstva. Nije bio anđeo šestog pečata Apokalipse s kojim su ga neopravdano izjednačavali izvjesni duhovnjaci. Heretička eshatološka mudrovanja duhovnjaka potekle su od Joakima iz Fiore a ne od Franje.

No, ono što ga je zadržalo, bila je iznad svega ona temeljna određenost, neprestano ponavljana i bez obzira na sve pritiske, da po svaku cijenu (a zacijelo će je skupo platiti) on i njegova braća ostanu unutar Crkve. Zašto? Nedvojbeno zbog toga što nije htio razbiti to jedinstvo, tu zajednicu do koje mu je bilo toliko stalo. No, nadasve zbog svojih osjećanja, svoje duboke unutarnje, visceralne potrebe za sakramentima. Gotovo sve srednjovjekovne hereze su antisakramentalne. A Franjo iz dna svoga bića treba sakramente, i prije svega euharistiju, prvog među njime. Za podjeljivanje sakramenata potrebni su pak svećenici, Crkva. Zato je Franjo, što može iznenaditi, spreman mnogo oprostiti svećenicima u zamjenu za posluživanje sakramenata. U vremenu kada su čak pravovjerni katolici postavljali pitanje valjanosti sakramenata koje su podjeljivali nedostojni svećenici, Franjo je priznaje i potvrđuje bez okolišanja. To je stoga što pomnjivo razlikuje klerike od laika. Prvi su mu potrebni i ostaje u Crkvi.

Iz toga se razloga i moglo za njega reći da je sa svetim Dominikom, svaki različitim putem, spasio Crkvu ugroženu herezom i nutarnjom dekadencijom. Ostvario je san Inocenta III. S druge strane, neke je to sablaznilo i žalili su zbog toga, počev od Machiavellija: «Bili su tako moćni ti njihovi novi redovi da ih zahvaljujući njima nečasnost prelata i poglavara religije nije uništila zbog njihovog siromašnog načina življenja i jer su uživali veliki ugled u narodu zbog svojih ispovijedi i propovijedi u kojima bi im obznanjivali da je loše reći loše o zlu te da je dobro živjeti u poslušnosti prema njima, a ako čine pogreške da ih se ostavi da ih Boga kažnjava. I tako ovi čine ono najgore što mogu jer se ne boje niti vjeruju u tu kaznu.»

Točno je da je Franjo jedan od onih alibija za kojim Crkva utopljena u svjetovnost povremeno posegne.

Je li dakle taj Franjo, tako ortodoksan kako se držalo i tradicionalniji nego što ga se uobičajeno predstavlja, bio tvorac novoga? Jest, i to s obzirom na neke bitne točke.

Prihvaćanjem i postavljanjem za model života samoga Krista, a ne više njegove apostole, Franjo je obvezao kršćanstvo na nasljedovanje Bogo-Čovjeka koji humanizmu vraća najuzvišenije ciljeve i horizont bez granica.

Izmičući kušnji samoće, kako bi išao usred živoga društva, u gradove, a ne u osamu, šume ili polja, odlučno je prekinuo s monaštvom odvajanja od svijeta.

Predlažući za program pozitivni ideal, otvoren za ljubav prema svim stvorenjima i svemu stvorenom, ideal usidren u radost, a ne u mrzovoljnu accediu i tugu, odbijajući dakle postati idealni redovnik tradicije zavjetovan na plakanje, uzdrmao je srednjovjekovni i kršćanski senzibilitet te ponovno našao prvotno veselje koje je međutim ubrzo bilo prigušeno mazohističkim kršćanstvom.

Pridružujući kršćanskoj duhovnosti laičku vitešku kulturu trubadura i laičku pučku kultura seoskoga folklora, zajedno s njegovim životinjama, njegovim prirodnim univerzumom, čudesni je franjevac skinuo zaklopac kojim je klerikalna kultura teško pritiskala staru tradicionalnu kulturu čovječanstva.

I ovdje je povratak izvorima bio znak i zalog obnove i napretka.

Bio je to povratak izvorima, jer ne treba naposljetku zaboraviti da je franjevaštvo reakcionarno. Nasuprot modernom XIII. stoljeću, ono je reakcija ne nekog neprilagodljiva čovjeka, poput Joakima iz Fiore ili Dantea, već čovjeka koji hoće, nasuprot evoluciji, sačuvati bitne vrednote. Kod samoga Franje te reakcionarne tendencije mogu izgledati sulude, čak i opasne. Jer u stoljeću sveučilišta, njegovo odbacivanje znanosti i knjiga; u stoljeću kovanja prvih dukata, prvih forinti, prvih zlatnih talira, organska mržnja prema novcu. U Pravilu iz 1221. godine Franjo s prezirom prema svakom smislu za ekonomiju, uzvikuje: «Ne smijemo smatrati korisnijim niti više cijeniti novac i novčanice od kamenja.» Nije li to opasna ludost? Da, bila bi da je Franjo želio da se njegovo Pravilo proširi po cijelom svijetu. Ali, upravo je Franjo bio onaj koji nije želio svoje drugove pretvoriti u red. Želio je okupiti samo malu skupinu, jednu elitu koja bi držala protutežu, koja bi bila nemir i kvasac u usponu svijeta blagostanja. Ta franjevačka protuteža ostat će potreba modernom svijetu, kako za vjernike tako i za nevjernike. I kao što je Franjo, riječju i primjerom, propovijedao u zanosu, čistoćom i neusporedivom poetičnošću, franjevštvo je, prema riječima Tome Čelanskoga, još i danas «sancta novitas», sveta novost, a Poverello – Siromašak iz Asiza – ne samo jedan od protagonista povijesti već i jedan od vođa čovječanstva.

---

[Iz knjige: Jacques Le Goff, Sveti Franjo Asiški, Demetra, Zagreb 2010, 92-105.]

---