Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Između etničkog čišćenja i sebeljubnog preseljenja
Ako je ova knjiga po ljudsku «knjiga poraženih», ona poziva na nikada naučenu životnu mudrost da je rat zlo, da nas to zlo zna snaći i kada se ne nadamo, da je potrebno biti budnim iznad svih očekivanja, da je potrebna silna snaga da se ne upuštamo u mržnju i zlo da je potrebna vjera u Boga i opraštanje da se iznova gradi ljudsko bratstvo i zajedništvo
Fra Mato Topić, Vareš u ratu. Otpor, pad i povratak, Hrvatsko kulturno društvo «Napredak», Podružnica Vareš, 2022., 878 str.
Ova velika knjiga fra Mate Topića, koju je tehnički skladno i bogato uredio fra Tomislav Brković, izvještava o tragediji Vareša i njegove okolice; govori o stradanju vareških katolika i Hrvata u zadnjem ratu (1992-1995), najviše u onom koji se s pravom smatra najbesmislenijim ratom – ratom između Hrvata i Bošnjaka, te o iznimnom zalaganju franjevaca, ponajviše fra Mate kako kroz rat, tako isto i o neumornom radu na povratku i ponovnom oživljavanju porušenih domova i obnove života.
Knjiga obuhvaća i nešto šire razdoblje. Fra Mato počinje s opisom svoga prvoga predratnoga susreta s Varešom (1981), donosi također osnovne povijesne podatke i kratku povijest župe, zatim opće prilike u Varešu i vareškoj općini s obzirom na stanovništvo, industriju i radništvo pred rat. [Impozantna je na primjer brojka da je u vareškim tvornicama i poduzećima radilo 1988. 7.645 radnika.] Središte i najveći broj stranica ove ogromne knjige zauzimaju opisi događaja rata od kojih je prošlo skoro punih trideset godina, te o povratku Hrvata: vrijeme koje je Topić proveo kao kapelan pa župnik u Varešu (1991-1994-2000).
Zašto fra Mato nije prije objavio ovu knjigu? Vjerujem da je uopće veliko da je išta napisao. Uz druge razloge, kao što su potreba da se emocije koliko-toliko slegnu, da se stvari sagledaju ohlađenije, s vremenske distance i iz drugih kutova, teška iskustva zla, nevolja i stradanja najveću većinu ljudi stjera u šutnju. Iskustva su do te mjere teška da su neprispodobiva i misli se da ih se nikada dokraja ne može točno izraziti i da će uvijek ostati neizrečeni ostatak.
Nema nijednog događaja koji toliko mijenja sve kao rat. Zato on pripada i trajnoj ljudskoj potrebi da se uvijek iznova na njega poziva i da ga se iznova tumači. Nažalost, rat i negativno se nameću kao razdjelnice i utemeljujući događaji naših identiteta. I nema sumnje, svi stariji imamo dva-tri vremena, vrijeme prije rata, vrijeme rata i vrijeme poslije rata. To je fra Mato nastojao opisati i trima riječima s obzirom na vareške katolike: vrijeme otpora (jer Varešani su se dugo opirali da ih zahvati pomama rata), zatim vrijeme pada, pogotovo razdoblje od listopada 1993. do travnja 1994. te vrijeme povratka (nakon Washingtonskog sporazuma).
Ovu knjigu možemo nazvati memoarsko-dokumentarističkom zbirkom: osim autorovih kroničarskih tekstova i kasnijih sjećanja, imamo kronike, zabilješke i osobna svjedočanstva župnika fra Mije Mrljića, fra Ilije Piplice, fra Berislava Kalfića, ali i bilješki, tekstova i sjećanja drugih ljudi poput Boška Andrića, Stjepana Kljujića, fra Stjepana Duvnjaka, Ivice Mlivončića, Mije Mutića, Ante Pejčinovića, Miroslava Pejčinovića, Maria Andrića…
Posebna značajka i vrijednost ove knjige jest u činjenici što je fra Mato Topić nastojao događanja u Varešu staviti u širi društveni, politički i vojno-ratni kontekst događanja pa ova knjiga vrlo iscrpno donosi – kao dokumentarnu građu – razne spise, dopise, pisma koje su pisali crkveni ljudi, franjevci i biskupi narodu i političarima. Kroz te dokumente, naročito kroz izvatke iz Dnevnika zagrebačkoga nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića (posebno njegov osvrt na rat u BiH i pismo-odgovor Mate Bobana), koje donosi Mile Akmadža, kroz dokumente poglavara Katoličke crkve i franjevaca u BiH, kroz praćenje glavnih događaja u društvu, Crkvi i Bosni Srebrenoj, te naročito kroz stenograme sa sjednica predsjednika R Hrvatske Franje Tuđmana, osvjetljava se posebno hrvatska politika prema Bosni i bosanskim Hrvatima, a time i Hrvatima vareškoga kraja.
Uz gornje, tu su i razni dokumenti i tekstovi iz novina, posebno iz lokalnoga lista Bobovac, koji je, kao i radio, najviše fra Matinom zaslugom, pokrenut u to ratno vrijeme. Nimalo nevažna je činjenica da autor ima velike bilješke, paralelni tekst gdje se, osim pojašnjavanja pojedinih stvari, donose i osnovni biografski podaci o pojedinima ljudima i akterima događanja. Nekima se to može sada činiti suvišnim, jer su im poznati, ali će kasnije, novim generacijama, koje nisu bile suvremenici opisivanih događaja, sigurno koristiti.
Uz posebno važne povijesne, stare fotografije, ova knjiga je nezaobilazna svima koji se budu zanimali za povijest Vareša u ovim kataklizmičnim vremenima. Pritom ona sadrži i ukazuje na najteži moment, moment istine. Naime, ova knjiga odslikava besmisleni sukob između Hrvata i Bošnjaka, sav taj mračni i perverzni put od zajedničkog vezanja zastava do krvavih obračuna, ubijanja i progona.
Riječ je o sukobu (parafraziram tadašnjeg očevica tragedije naroda sutješkoga kraja, gvardijana fra Stjepana Duvnjaka) dviju dijaboličnih ideologija: ideologija etničkoga čišćenja, dakle izgona drugoga s njegovih ognjišta i ideologija humanoga preseljenja svojih na etnički čiste ili očišćenje teritorije; ideologije prezira i mržnje prema drugima i sebeljubne ideologije koja se skriva iza lažnoga rodoljublja a i vjere u Boga. Ove dvije ideologije bile su ne samo kolateralne posljedice, nego cilj rata. Vidi se to sve do danas u aktualnim nacionalističkim politikama, ali i onima koje maskom etničke neutralnosti i građanstva brutalno krše povijesnu troetničku kompozitnost ove zemlje. Cilj je tih politikâ: Vareš, odnosno Bosna bez Hrvata.
Ova knjiga nije nimalo lagana za čitati. Neće to biti posebno onima koji se nisu časno ponijeli u ratu. Ona ne uzmiče od iznošenja i suočavanja sa svojim zlom («subverzivna povijest»), kao što su iz Kiseljaka uvezeni zločin u Stupnom Dolu, odnos prema protjeranim sunarodnjacima iz Kraljeve Sutjeske i Kaknja, odnos prema deportiranim Varešanima u Kiseljak, Kreševo i Lepenicu. Ona donosi svu mračnu povijest zamjene neprijatelja, ali se ne ustručava iznijeti, potkrepljeno dokumentima, kako se s bošnjačke strane od žrtve može postati zlostavljačem i zločincem, pogotovo da se o vlastitim, konkretno i bošnjačkim zločinima u Varešu, nemoralno šuti. Autor donosi popis muslimanskih, bošnjačkih žrtava u Stupnom Dolu, ali i popis hrvatskih žrtava od strane Bošnjaka, što se ne može opravdati ni u nebo vapijućim zločinom Rajićeve kiseljačke soldatske u Stupnom Dolu i prethodećim haranjima po gradu Varešu.
Ovo je knjiga spomenik katolicima vareške općine, od Vareš Majdana, preko Vijake do Borovice, Oćevije i Jelašaka. Ona je i svjedočanstvo franjevačkoga i svećeničkoga djelovanja sa svojim narodom kroz duhovnu pomoć, kroz karitas i pomaganje u hrani, kroz zdravstvo, razne druge pomoći, kao i kroz kulturni i prosvjetni rad, koncerte, likovne kolonije i širenje knjiga. (Ti su fratri svećenici: fra Mijo Mrljić, fra Ilija Piplica, fra Željko Filipović, fra Berislav Kalfić, don Mao Majić, te fra Mato Topić koji je tada ušao u tridesete godine, te kao mlad i sam se borio protiv svojih strahova, kušnji nacionalizma, osjećaja mržnje, zlopamćenja i osvete.)
Tko god zagovara sukobe i rat, trebao bi se zamisliti nad svojim postojanjem. Naravno, svako ljudsko djelo, i ono najbolje, praćeno je negiranjem. I na ovu knjigu bit će kritike, ali najgora je i nemoralna ona koja sve obezvrjeđuje i od onih ljudi koji zbog svoje ljudske nemoći a možda i mizerije ne mogu se suočiti sa svojim lošim postupcima i priznati svoje pogreške
Nije franjevcima, konkretno fra Mati bilo jednostavno nositi svu tu muku odgovornosti i ostati pribran. Fratarski je zavolio Vareš, ali kako ne pokleknuti pred «uspjehom» zla rata, zla koje uspijeva zavađati sve, i dobre svoje, kako uza sve nesreće tražiti primjere solidarnosti i u teškim vremenima ne biti nenamješteni mirnjačina, neki neutralni bogomoljac, nego se zauzeti za ugrožene i pritom ne skliznuti u zlo. Fra Mato otkriva dosta o sebi, posebno kroz tekstove koje je objavljivao u listu Bobovac. Tu se vidi njegova jasnoća stavova, ljubav i odlučnost u poslu, uz dozu oštre ironije, prkosa i ismijavanja loših ponašanja. Posebno je uočljiva njegova upornost, nepokolebljivost i opredijeljenost životu, radosti i pjesmi.
Fra Mato je, uz svoju službu duhovnika, koliko je mogao bio involviran i u javna događanja, zapravo koliko je u taj prostor bio pozivan. On ovom knjigom detektira svu izopačenost loše hrvatske politike. Ne ustručava se prozvati najodgovornije i kod Hrvata i kod Bošnjaka, iznijeti i onu mračnu stranu kao što je silovanje i umorstvo Nade Blage Josipović ili mračno ubojstvo Zvonka Dužnovića u «hrvatskom» Kiseljaku.
Autor ne uljepšava svu bijedu pomahnitali vojnika koji se iživljavaju nad nemoćnima, ne skriva kako je dio glavnih ratnika prešao iz prijašnjih «udbaških» struktura (poput I. Rajića), kako u padu Vareša (prije toga progona i preseljenja sutješko-kakanjskih Hrvata) veliku ulogu snosi hercegovačka, herceg-bosanska politika s Bobanom, Šuškom, Vukojevićem i dijelom hercegovačkih fratara, ali i pohlepa za novcem koji su općinski ljudi skupili prije rata, nisu trošili na oružje, pa su se na njega nezajažljivo okomili lokalni, ponajprije kiseljački «psi rata». Nije u svemu ovome beznačajna ni ona optužba na račun pojedinih vareških čelnika da su «slabili bojovnu gotovost». To je ona najgora kleveta u već pripremljenoj atmosferi kleveta kako bosanski, a među njima vareški Hrvati nisu nikakvi Hrvati, nego komunjare i ljevičari.
Na Varešu i nekim drugim srednjobosanskim krajevima gdje su od davnina živjeli katolici, dogodio se demografski, institucionalni i gotovo svaki drugi poraz. Ova knjiga je svjedočanstvo toga poraza i povijesnoga loma, ovo je «povijest poraženih», ali i znak nade da istina ima snagu otkupiti ljude od svoga i tuđega zla. Ova knjiga je otvorena, za novu budućnost, ali bez uljepšavanja, s naporom, pošteno i postojano.
Vrijedilo bi da još drugih ljudi, svjedoka pomahnitalih ratnih vremena ali i iznimne solidarnosti i čvrste vjere, dadne svoje svjedočanstvo, jer osim negovora, osim straha i sebi nametnute šutnje, koja onda omogućuje svakakve govore, neistine i laži, važno je svojim svjedočenjem, pisanim tragom, ustati protiv monopolista sjećanja, vlasnika prošlosti i gospodara istine. Ako se ne može pisati, ako je ponestalo koncentracije i ako su godine svladale jer se bliži smrt, vrijedilo bi da se govori i snimi, pa da se čak nagradi (plati) nekoga da se to preštampa.
Vrijedilo bi skupiti ne samo loša nego i mnoga dobra ratna iskustva na koja ukazuje i fra Mato u svojoj knjizi. To pisanje treba biti pokretano istinom i ljubavlju i odbijanjem svake vrste sukoba i rata među ljudima. Tko god zagovara sukobe i rat, trebao bi se zamisliti nad svojim postojanjem. Naravno, svako ljudsko djelo, i ono najbolje, praćeno je negiranjem. I na ovu knjigu bit će kritike, ali najgora je i nemoralna ona koja sve obezvrjeđuje i od onih ljudi koji zbog svoje ljudske nemoći a možda i mizerije ne mogu se suočiti sa svojim lošim postupcima i priznati svoje pogreške.
Ovakve knjige bi trebale biti spomenik (njem. Denkmal), ali i opomenik (Mahnmal), podsjećanje i upozorenje da se zlo rata nikada ne dogodi, kao i da se imadne suosjećanja za stradale, za opljačkane i ugnjetene. I da se shvati da je iznimno teško ostati ili vratiti se i kao dvostruka manjina (među etničkom većinom i prekrižen od svojih) izgrađivati dom. Nužno je napomenuti da je odmah poslije rata bilo više snage, entuzijazma, nego danas. Bilo je čak lakše vratiti se, iako je bilo mnogo opstrukcija (tako statistika župe kaže: na 31. prosinca 1998. župa Vareš broji 3.198 katolika, a 2021. godine 1.373). Tada su se fra Mato i Varešani borili više i kulturom i koristile su se sve prilike: osnivanje i priredbe HKD Napredak, list i radio Bobovac, poklade, obljetnice, dani kulture Vareša i Kraljeve Sutjeske, likovne kolonije, izrada ručnih radova, sport, šah, svetkovine, pričesti, krizme, Miholjdan, objavljivanje knjige «Župna crkva u Varešu» (fra Ignacije Gavran, 2.000 primjeraka)… Fra Mato je koristio sve da održi povratak usprkos velikim smetnjama osobito politike, koja je praznim ali zavodljivim patriotizmom navijala i mamila za Drvar i druga od «drugih» očišćena mjesta.
Ova knjiga svjedoči da ako negdje nismo bili protagonisti, bili smo svjedoci svoga i tuđega beščašća i dobra. Ako je ova knjiga po ljudsku «knjiga poraženih», ona poziva na nikada naučenu životnu mudrost da je rat zlo, da nas to zlo zna snaći i kada se ne nadamo, da je potrebno biti budnim iznad svih očekivanja, da je potrebna silna snaga da se ne upuštamo u mržnju i zlo da je potrebna vjera u Boga i opraštanje da se iznova gradi ljudsko bratstvo i zajedništvo.
Ostavio je fra Mato, porijeklom Ramljak, svojim Varešanima spomen jednog teškog vremena kao zahvalu ali i obvezu sjećanja i vraćanja duga svome zavičaju, i to on kojemu je vareški kraj, po fratarskom zvanju, postao drugim zavičajem
Pohvalno je da autor ove knjige nije podlegao zamci da ona bude najviše svjedočanstvo zla drugoga, nego je doprinos da se izlazi iz lažnoga, kriptomorala/duplog morala i autoviktimizacije, da se preko poražavajućih činjenica, vlastitoga zla i nesnalaženja, kao i preko zla susjeda, a uvijek u zahvalnost svima koji su bili usmjereni dobru, iznova podigne spomenik zajedničkom životu različitih ljudi u Varešu i Bosni.
Čestitka fra Mati za ovako veliko djelo, jer ga je ono stajalo velikog napora. Nije to pukih kalendarskih devet godina (1991-2000) koje opisuje, nego devet godina koje traju i danas, i trajat će do smrti, do smrti će i fra Mato i očevici tumačiti te prijelomne godine ove katoličke župe. Ostavio je fra Mato, porijeklom Ramljak, svojim Varešanima spomen jednog teškog vremena kao zahvalu ali i obvezu sjećanja i vraćanja duga svome zavičaju, i to on kojemu je vareški kraj, po fratarskom zvanju, postao drugim zavičajem.
Uz fra Mati treba čestitati svima onima koji su fra Matu ne samo pratili i podržavali (posebno dobročinitelji izvana: Nijemci, Splićani…, ili kao što su pok. Tereza, Mijo Vidović i njegovi suradnici), posebno onima koji su se odvažno vratili u svoj grad, u svoje stanove, u svoja sela i domove, i sada, uza sve oskudice i poteškoće, nastoje ovdje čestito živjeti.
Fra Ivan Šarčević, polis.ba