IX. nedjelja kroz godinu | Čovjek ili propis?

Mk 2, 23-3, 6: Jedne je subote prolazio kroz usjeve. Njegovi učenici počeše putem trgati klasje. A farizeji mu rekoše: »Gle! Zašto čine što subotom nije dopušteno?«
Isus im odgovori: »Zar nikad niste čitali što učini David kad ogladnje te se nađe u potrebi on i njegovi pratioci? Kako za velikog svećenika Ebjatara uđe u dom Božji i pojede prinesene kruhove kojih ne smije jesti nitko osim svećenika; a on dade i svojim pratiocima?«
I govoraše im: »Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Tako, Sin Čovječji gospodar je subote!«
Uđe ponovno u sinagogu. Bio je ondje čovjek usahle ruke. A oni vrebahu hoće li ga Isus u subotu izliječiti, da ga optuže. On kaže čovjeku usahle ruke: »Stani na sredinu!« A njima će: »Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili pogubiti?« No oni su šutjeli.
A on, ražalošćen okorjelošću srca njihova, srdito ih ošinu pogledom pa reče tom čovjeku: »Ispruži ruku!« On ispruži – i ruka mu zdrava!
Farizeji iziđu i dadnu se odmah s herodovcima na vijećanje protiv njega kako da ga pogube.

Nije trebalo dugo da Isus bude stavljen pod prismotru religiozno-političkog vodstva onovremenog židovstva. Evanđelja na više mjesta govore kako su predstavnici religioznih skupina, odnosno sljedbi, među kojima se ističu farizeji i pismoznanci kao najbrojniji i religiozno najutjecajniji, od samog početka nastojali Isusa uhvatiti u riječi, da bi ga poslije mogli optužiti i ukloniti. Ne samo zbog neobičnosti njegovog naučavanja – jer je učio narod kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci – nego kudikamo više zbog toga što je svojim djelovanjem zapravo raskrinkavao njihovo religiozno licemjerstvo, što je Zakonom oslobađao, a ne zarobljavao druge, što je na koncu radikalno mijenjao sliku Boga i međuljudskih odnosa. Takav Isus je jednostavno „morao“ biti posebno promatran, uhođen i špijuniran: preopasan da bi ga se pustilo i zanemarilo.

Ipak, i dalje začuđuju žestina i malicioznost farizejâ, kontrolora pravovjernosti, koji mjere svaki Isusov potez i važu svaku njegovu riječ. Oni u pravilu djeluju iz prikrajka, iz sjene: fingiraju nezainteresiranost ili glume dobronamjernost. Međutim, oni ga ne ispuštaju iz vida i čim im se ukaže prilika, čim namirišu krv, odmah istupaju i javno prozivaju Isusa, odmah ulaze u rasprave s njim, koje su u većini slučajeva zapravo unaprijed donesene osude.

Tako je bilo – kako smo čuli u današnjem nedjeljnom evanđelju  – i jedne subote. Sasvim obične subote. Isus prolazi kroz usjev i njegovi učenici putom trgaju klasje. Da utaže glad, pretpostavlja se. No, ni subotom, danom mirovanja, ne miruje zlo oko: farizeji to primjećuju – očito ponovno iz kakvog prikrajka – i promptno reagiraju. Pitaju Isusa zašto njegovi učenici čine ono što nije dopušteno činiti subotom.

Već je u samom pitanju izražen njihov nutarnji stav. Oni ne pitaju, nego presuđuju. Ne pitaju Isusa je li dopušteno ili nije to što rade njegovi učenici, nego ga pitaju zašto rade nedopušteno. Pitanje postaje još zanimljivijim ako se zna da prema židovskoj tradiciji Isusovog vremena, koju su opet uglavnom krojili farizeji, među 39 precizno opisanih poslova koje nije dopušteno subotom činiti, nema izričite zabrane traganja klasja. Štoviše, prema starozavjetnim propisima, u vrijeme žetve nije zabranjeno tragati klasje u susjedovom usjevu (rukom, no ne i srpom) – što najvjerojatnije upućuje na dopuštenost utaživanja gladi – te se i samim žeteocima savjetuje da ne žanju sav usjev, da ne pabirče ostatke, nego da jedan dio ostave za siromahe i strance (Pnz 23,26; Lev 19,9; Rut 2,15-16). Dakle, ispravnost farizejske presude o nedopuštenosti postupanja Isusovih učenika nije nedvojbena, a Isusov će odgovor otići još korak dalje.

Isus je stalno kršio zakon o subotnjom mirovanju. Ne samo da je dopuštao učenicima da subotom trgaju klasje, nego je i sam subotom iscjeljivao. Radio je to i tada kada nije postojala opasnost za ljudski život, kada se to moglo mirno učiniti i drugi dan: svako je iscjeljenje u biti mogao učiniti i sutradan. Nije. Nije, jer je htio cijelo pravilo, cijelo poimanje Zakona, dovesti u pitanje. Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote – tim je riječima u biti opisao pravu svrhu subotnjeg mirovanja i Zakona kao takvoga

Isus ne odgovora zašto njegovi učenici čine ono što subotom nije dopušteno, nego dovodi u pitanje samu farizejsku presudu da je to nedopušteno. I to na neočekivan način. Ne upušta se Isus s njima u legalističke aporije niti u larpurlartističko rastezanje zakonskih propisa, nego im – ostavši i dalje na juridičkom području – odgovara protupitanjem, odnosno primjerom iz svetopisamskog teksta (do kojeg su farizeji nominalno jako držali) i to primjerom iz života velikog kralja Davida, za farizeje jednog od najvećih religioznih autoriteta i čovjeka po Božjem srcu. Pita ih zar nikada nisu čitali (naravno da jesu!) što je učinio David kada se, zajedno sa svojim pratiocima, našao u potrebi, u gladi, odnosno kako je za vrijeme velikog svećenika Ebjatara [zapravo Ahimeleka!] ušao u Dom Božji i pojeo prinesene kruhove kojih ne smije jesti nitko osim svećenika. A on je, čak, dao i svojim pratiocima!

Premda nije izričito naglašeno, Isus zapravo pravi paralelu između Davidovog i svog autoriteta: ako je David mogao prekršiti zakonski propis u vlastitu korist i u korist svojih pratioca, zašto onda Isus – s daleko većim autoritetom koji ima – ne bi mogao učiniti isto u korist svojih učenika; čak ne u vlastitu korist (jer on nije trgao klasje i jeo)?

Isusov prigovor farizejima mogao bi se svesti na izraz da je život veći od Zakona, a Bog od života. Bog je čovjeku dao Zakon ne zbog Zakona, nego zbog čovjeka: Zakon treba u konačnici služiti čovjeku, njegovom ispravnom i sretnom životu, a ne da čovjek služi Zakonu.

Revnujući za Božjim zapovijedima, farizeji su Zakon pretvorili u nešto posve drugo. Umjesto da Zakon čovjeka oslobađa, on ga je sve više zarobljavao, jer se gomilala zapovijed na zapovijed, propis na propis. Čitav život, svaka sitnica (cijeđenje komarca) nastojala se s jedne strane odrediti Zakonom da se ne bi pogriješilo, a onda se s druge strane, jer to naprosto nije bilo moguće, pravilo razna unaprijed planirana odstupanja. Tako su postojali subotom zabranjeni poslovi, i unaprijed se planiralo da se oni smiju prekršiti, ako je životinjski život u pitanju. Subotom se ne smije ništa iznositi izvan dvorišta, ne smije se čak ni izaći izvan dvorišta, no onda se kaže da su dvorišta nekoliko kuća zapravo jedno dvorište.

Upravo na posljednjem primjeru, subotnjem propisu, Isus će dokazati svu besmislenost ovakvog poimanja pojedinačnih propisa ali i Zakona kao takvoga. Isus je stalno kršio zakon o subotnjom mirovanju. Ne samo da je dopuštao učenicima da subotom trgaju klasje, nego je i sam subotom iscjeljivao. Radio je to i tada kada nije postojala opasnost za ljudski život, kada se to moglo mirno učiniti i drugi dan: svako je iscjeljenje u biti mogao učiniti i sutradan. Nije. Nije, jer je htio cijelo pravilo, cijelo poimanje Zakona, dovesti u pitanje. Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote – tim je riječima u biti opisao pravu svrhu subotnjeg mirovanja i Zakona kao takvoga.

Ova je izjava morala zvučati vrlo skandalozno za židovske uši, jer su smatrali da je Bog stvorio subotu ne radi čovjeka nego radi sebe i da i on sam na nebu s anđelima obdržava subotu. Za Isusa čovjek je svrha subote: ne neka se subotom ne čini ništa, nego neka se čini ono pravo, ono ispravno. Drugim riječima, ako se subotom smije spasiti životinja, zašto se ne bi smio spasiti čovjek? Time Isus nije dokinuo subotnji i druge propise, nije dokinuo Zakon, nego je faktički čovjeka postavio svrhom i mjerom Zakona.

Je li nama važniji čovjek ili propis; čovjekovo dobro ili obdržavanje zapovijedi pa bile one i crkvene?

Stipo Kljajić