Ivan Krstitelj | Nasušna potreba za istinom

Prema Novom zavjetu dvije osobe su presudne za dolazak i javno djelovanje Isusa Nazarećanina: njegova majka Marija i preteča Ivan Krstitelj. Pogotovo su oko Marije, više nego oko Ivana, katolička a i pravoslavna Crkva razvile čašćenje i pobožnosti. Ivanovska, proročka dimenzija kršćanstva nikada nije bila posebno naglašena pa ni tražena, iako se ističe njegova važnost.

Marija je žena i majka. Predstavlja lice Boga ljubavi, koji pohađa čovjeka iznenadno, skrovito i mistično. Marija je slika majčinske, uvijek razumijevajuće i zaštitničke ljubavi, nježnosti i brižnosti. Marija je i slika čovjeka čija se sloboda vjere ispunja u potpunom posluhu Božjoj, a ne ljudskoj, ni svojoj ni tuđoj volji, i onda kada se Božjem naumu ne može sagledati budućnost ni razaznati ishod. Marija se odlučuje i kada sve ne razumije, ali nije protiv razuma, nego s punom sviješću i razumnim povjerenjem. Njezin životni put je bezrezervno služenje naumu koji je nadilazi.

S druge strane, Ivan Krstitelj je muškarac, pokornik i prorok. On stiže na svijet, prema Lukinom evanđelju, kao milosni, iznenađujući dar svojim roditeljima. Sve je kod njega u znaku Božje milosti, i njegovo ime Ivan znači Bog je milostiv. Sve je u njega i u samoodgoju, u sebeizgradnji. No, dok se kod Marije Božja milost očituje kao skrovita ljubav, u Ivana se Božja milost očituje kao očita istina. Njegova je zadaća da djeluje u javnosti, u svome narodu, da pripremi put Mesiji/Kristu, da pročišćuje vjeru u društvu snažnom kritikom licemjerstva svećenika i poglavara, kritikom nasilja vojnika i povrh svega kritikom nemoralnog života kralja Heroda. Kao ni Marija, ni Ivan ne zna za ishod, uspjeh svoga djelovanja. On ima zadatak pripremiti ljude krštenjem u vodi i obraćenjem od grešnoga puta. I on je poput Marije posvetio sav svoj život svome poslanju. Ona rađanju Riječi, on istini Riječi.

Da ostvari svoje poslanje Ivan se spremao u pustinji, vrlo strogim životom. Da se nešto napravi, nužne su pripreme. Što je veće poslanje, potrebnije su jače pripreme. Bog je milostiv, ali ne daje sve, ne dariva nam ono što smo sami dužni učiniti. Pomaže nam, ali ne oslobađa nas odgovornosti. Što je njegovo poslanje veće, što je milost izdašnija, čovjekova je odgovornost veća i zalaganje potrebnije.

Da bi mogao naviještati istinu, Ivan si nije mogao dopustiti ikakvu dvoličnost. Nije živio kao ljenčina, ni raskošno ni razvratno da bi dvolično napadao one koji tako žive. Strogoćom i oskudnošću mogao je vjerodostojno kritizirati one koji su se bogatili na račun siromašnih, koji su nagomilavali blago, koji su nasiljem i spletkama dolazili na vlast i s pozicije vlasti tlačili malene.

Ivan pripada proročkoj baštini svoga naroda, most je koji veže stari i novi savez. Kao svi starozavjetni proroci i on svoj narod vraća na put vjere u Boga. I prema Isusovim riječima, snažnije od svih dotadašnjih proroka. Ustaje protiv svojih sunarodnjaka koji su živjeli u lažnom uvjerenju i obmani samorazumljivosti da samim time što su djeca Abrahamova, već su i istinski vjernici (Rekli bismo danas: Hrvati, pa odmah i pravi katolici!); ili time što je netko svećenik ili se nalazi na višoj crkveno-hijerarhijskoj poziciji, da je odmah i Bogu bliži. Sigurnost u vjeri ne leži u našim moćima, nego u iskrenom odnosu s Bogom i vjeri u Božje obećanje da nas nikada neće ostaviti.

Uz borbu za čistoću vjere, Ivan se svrstava u red proroka i po tome što se svom silinom proročke riječi zalaže za socijalnu pravdu u svome narodu. Odvjetnik je siromašnih i potlačenih. I pritom nije nasilan. Sve njegovo oružje je riječ, moćna riječ. Silnici ga ne podnose. Smeta im. Straše ga se baš nenaoružanog. Zapravo, smeta im istina koju govori, jer ih ta istina ogoljuje, raskrinkava, prokazuje ih kao nemoralne i mizerne ljude. Posebno se to očituje u Ivanovu sukobu s Herodom.

Važne su nam još neke usporedbe: kao što su Marija i Herodijada dva suprotna tipa žena i majki (jedna sva u predanju Božjem promislu i darivanju života za svoga sina, za višeg od sebe, druga sva koncentrirana na sebe, na zavođenje i vladanje nad drugima, i nad ljepotom svoje kćeri i nad pohotom svoga muža), tako su i Ivan i Herod dva krajnje suprotna tipa. Ivan živi Božje poslanje, Herod živi samo za sebe. Ivan je asket i pustinjak, ali snažan i istinoljubiv prorok, Herod je hedonist, kralj u kraljevskoj raskoši, ali strašljivac, sve ga plaši što mu može ugroziti vlast, okružen doušnicima, udvoricama i vojskom. Ivan je sam i nesalomljiv, vlada sobom i svojim nagonima, Herod je mekušac, podložan svojim požudama. Ivanova snaga je u riječima istine, dolazi iz njega samoga i njegove vjere, njegova odnosa s Bogom. Herodova je snaga u izvanjskoj moći, u vanjskom pokazivanju, u kupovanju cara u Rimu, u lukavstvima i spletkama sa svojim političkim rivalima, u prijetnjama strahom, nasiljem i ubojstvima prema neposlušnima. Ivan je bez vlasti i slobodan u Bogu, u pustinji, u otvorenosti je njegov dom, Herod je bogat i neslobodan u svojoj velikoj vlasti, osiguran tvrđavom i vojskom, zatvorenost je njegov životni ambijent.

Herod se samoveliča pred narodom, smatra se većim i od Ivana i od Isusa, Ivan se smatra malenim i nedostojnim pred Bogom i pred Mesijom. Oba svoju životnu sudbinu vežu za narod. Herod da mu narod služi, Ivan da služi narodu da se obrati Bogu i Božjem Mesiji.

I danas po našim crkvama, obiteljskim, župnim, redovničkim zajednicama odzvanja nepotkupljivi odjek glasa Ivana proroka, poziva nas na obraćenje: da se ostavimo oholosti u vjeri, nacionalnih i religijskih samoobmana, svoga nadmenog ega, svojih zemaljskih utjerivanja strahova, lukavstva, spletki i laži. Ovom našom hrvatskom, katoličkom, svjetskom pustinjom odzvanja poziv jordanskog proroka Ivana da poravnamo bregove nečasnosti, ispravimo staze neljudskosti.

Ne može se pripremiti put Isusu bez prihvaćanja Ivanova obraćenja. Ne može se razumjeti ni prihvatiti Isusa bez proročke istine koju on u Ivanu Krstitelju i Preteči potvrđuje i nadopunjuje. Marijanska crkva ljubavi, nježnosti i brižnosti važan je dio pripreme za Isusov dolazak, nužni, tjelesni, biološki i majčinski dio, ali to je ipak samo jedan dio. Naši pojedinačni i zajednički, obiteljski i društveni životi vape za drugim dijelom, za integralnošću, za ivanovskim glasom istine.

Ljubav bez istine je pristrana i neslobodna. Istina s ljubavlju oslobađa i stvara novi život, novu mogućnost ljubavi. Danas nam je tako potreban novi život, novi početak: asketskiji i radiniji, s daleko više ljubavi prema istini, a manje skrivanja iza majčinskog zagrljaja bezrezervnog prihvaćanja. Potrebno nam je iskrenih i istinitih riječi. I sebi i drugima i povrh svega Bogu.

Fra Ivan Šarčević