Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
IV. uskrsna nedjelja | Dobri pastir i jaganjac Božji
U Novom zavjetu se slika dobrog pastira prenosi na Isusa i dopunjuje, proširuje s trima središnjim kvalifikacijama Isusa kao dobrog pastira: predanje ili spremnost da položi život za ovce, empatija ili poznavanje svake pojedine ovce u stadu i uključiv misionarski duh ili briga za one koji još ne pripadaju stadu
Iv 10,11-18: »Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce. Najamnik – koji nije pastir i nije vlasnik ovaca – kad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi, a vuk ih grabi i razgoni: najamnik je i nije mu do ovaca. Ja sam pastir dobri i poznajem svoje i mene poznaju moje, kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca i život svoj polažem za ovce. Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka. I njih treba da dovedem i glas će moj čuti i bit će jedno stado, jedan pastir. Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga.«
Isus se u evanđeljima služi jednostavnim i slikovitim jezikom, bogatim usporedbama iz svakodnevnog života, kako bi ga njegovi suvremenici što bolje razumjeli. U Ivanovom evanđelju Isus sam sebe i svoje poslanje predstavlja kroz sedam slikovitih metafora: „put, istina i život“ (Iv 14,6), „kruh života“ (Iv 6,35), „svjetlo svijeta“ (Iv 8,12), „istinski trs“ (Iv ’15,1), „uskrsnuće i život“ (Iv 11,25), te u današnjem evanđelju i kao „vrata“ (Iv 10,9) i kao „dobri pastir“ (Iv 10,11). Radi se vjerojatno o riječima koje ne potječu direktno od Isusa u obliku u kojem ih nalazimo u Bibliji, nego o metaforama nastalim u prvim kršćanskim zajednicama, stiliziranim sažecima žive vjere u Isusa i svjedočanstvima o tome kako su rani kršćani shvaćali svoju vjeru u Uskrsloga i njegovo značenje za vlastiti život. Posljednja metafora s gornjeg popisa, prikaz Isusa kao dobrog pastira koji na svojim ramenima nosi izgubljenu ovcu, jedan je od najčešćih i najvažnijih prikaza Krista u ranom kršćanstvu i stoga taj prikaz ima i svoju vlastitu tematsku nedjelju u liturgijskoj godini, upravo današnja 4. uskrsna nedjelja se naziva i Nedjelja dobrog pastira.
Metaforu dobrog pastira susrećemo i na više mjesta u Starom zavjetu (npr. u 23. Psalmu „Gospodin je pastir moj“, jednom od najpoznatijih biblijskih tekstova uopće), a ona potječe iz orijentalne nomadske kulture u kojoj su ljudi stalno bili u pokretu zajedno sa svojim stadima tražeći nove pašnjake i izvore vode. Slika dobrog pastira u starozavjetnim tekstovima postaje počasna metafora za pravednog vladara, a onda i za Boga koji poput dobrog pastira svoj narod skuplja i vodi ga kao stado, te ga štiti od napadača i izrabljivača.
Ova biblijska slika dobrog pastira je za ljude onog vremena bila razumljiva, no ljudima današnjice više nije bliska i poznata; dok je onomad velik broj ljudi živio od stočarstva, danas je veoma mali broj pastira, ljudi današnjice u svojoj svakodnevici pastire sreću vrlo rijetko, najčešće na nekom planinarenju ili na tv-u u reklami za Milka čokoladu. Kod ljudi današnjice ova slika izaziva različite asocijacije. Jednima je odmah na pameti romantizirana, idilična slika Isusa kao dobrog pastira s ovcom na leđima, koja često ne nadilazi razinu emocija i koja previđa koliko je teško i odgovorno zanimanje pastira, posebno u biblijsko vrijeme. Onodobni pastiri su po cijele dane bili u potrazi za izvorima vode i pašnjacima u često škrtom i siromašnom krajoliku punom konkurencije i opasnosti, od nevremena, napada vukova ili razbojnika, do nametnika i bolesti ovaca, te povreda i gubljenja ovaca. U ljetnim noćima su pastiri spavali na otvorenom i svojim glasom umirivali ovce uznemirene zavijanjem hijena. A i kad stado nije bilo u pokretu, uvijek je zahtijevalo mnogo pažnje i obveza (hranjenje, striža, briga o bolesnim ovcama, prebrojavanje i pregledavanje ovaca svaku večer). Pastiri su u biblijska vremena u Izraelu bili na najnižem stupnju društva, bili su slabo plaćeni i jedva su preživljavali od svojih dnevnica. Slika dobrog pastira i ovaca dakle ne opisuje idiličan svijet lišen teškoća, problema i briga, nego kako se unatoč svim teškoćama, problemima i brigama može ostvariti zadovoljan i ispunjen život i zajedništvo. Upravo takva slika je bila potrebna kršćanskim zajednicama u vremenu u kojem je Ivan sastavljao svoje evanđelje, a u kojem su kršćani bili progonjeni i od Rimljana i od Židova.
Drugi danas odbacuju ovu sliku kao autoritarnu sliku Boga naspram ponižavajuće i omalovažavajuće slike čovjeka (pejorativni specizmi o ovcama kao glupim i nesamostalnim životinjama su u širokoj upotrebi u svakodnevnom govoru). Slika dobrog pastira je sve teže shvatljiva i prihvatljiva u svijetu današnjice u kojem se cijeni prvenstveno autonomija i samoodređenje, a bilo kakvo predanje vlastitog života u bilo čije ruke, uključujući i Božje, odbacuje kao samoograničavanje vlastitog uma i slobode. Ovdje treba napomenuti kako u biblijskom kontekstu ovca – životinja koja se najčešće spominje u Bibliji, redovito u pozitivnom kontekstu – nije metafora slijepo poslušnog i neslobodnog čovjeka, nego ranjivog čovjeka koji u svoj težini života treba usmjerenje, zaštitu i zajedništvo na svom životnom putu, te čovjeka koji je nenasilan, strpljiv, ponizan, kao što ni metafora dobrog pastira u Bibliji ne označava despote koji samovoljno postupaju s ovcama, nego upravo suprotno, pravedne vladare koji se istinski i s ljubavlju brinu za svoj narod. Danas kod mnogih postoji tendencija da se ne samo slika dobrog pastira nego i ostatak biblijskih tekstova proglasi zaostalim i za današnjicu u najboljem slučaju beskorisnim, a u najgorem i štetnim reliktom iz nekih davnih vremena, no često ono što moderni čovjek prezire kao plod zaostale prošlosti u sebi zapravo nosi zgušnjene i stoljećima redigirane nadvremenske teme i istine koje do danas ništa nisu izgubile na aktualnosti i vrijednosti.
Svi se trebamo uvijek iznova zapitati da li je naša odlučujuća motivacija u radu s ljudima predanje, služenje i ljubav prema ljudima, ili nam je više stalo do narcisoidne samopromocije i samoostvarenja, gomilanja materijalnog blaga, ugodnog života i društvene moći.
U Novom zavjetu se slika dobrog pastira prenosi na Isusa i dopunjuje, proširuje s trima središnjim kvalifikacijama Isusa kao dobrog pastira: predanje ili spremnost da položi život za ovce, empatija ili poznavanje svake pojedine ovce u stadu („poznajem svoje /ovce/ i mene poznaju moje“) i uključiv misionarski duh ili briga za one koji još ne pripadaju stadu („imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka. I njih treba da dovedem i glas će moj čuti i bit će jedno stado“). Ove tri kvalifikacije služe kao orijentir i uzor u kojega bi se trebali ugledati svi oni kojima su na bilo koji način povjerene vodeće uloge i odgovornost za ljude. One ne važe samo kao uzor za svećenstvo, nego za sve kršćane. Slika dobrog pastira se u toku povijesti razvila u oznaku za cjelokupno djelovanje Crkve i njen rad s ljudima (pastoral, od lat. pastor-pastir).
Svi se trebamo uvijek iznova zapitati da li je naša odlučujuća motivacija u radu s ljudima predanje, služenje i ljubav prema ljudima, ili nam je više stalo do narcisoidne samopromocije i samoostvarenja, gomilanja materijalnog blaga, ugodnog života i društvene moći. Ovdje evanđelje kao protusliku dobrom pastiru donosi sliku najamnika kojemu nije stalo do ovaca, nego samo do svoje plaće i zarade i koji napušta ovce i bježi kad napadne vuk, dok se pastir izlaže opasnostima da zaštiti ovce sve do predanja vlastitog života. Za razliku od najamnika, dobri pastir je spreman darovati, dragovoljno položiti svoj život za ovce. Isus nije samo dobri pastir, nego istodobno i jaganjac Božji koji svojom smrću na križu oduzima/odnosi grijehe svijeta. Tako kroz sliku Isusa kao jaganjca Božjega biva produbljena i doseže puninu slika Isusa kao dobrog pastira.
Pod empatijom se misli poznavanje i aktivno zanimanje za ljude koji su nam povjereni i s kojima dijelimo zajedništvo. U evanđelju upotrijebljeni glagol „poznavati“ u grčkom originalu γινώσκω („ginosko“) ima bogato značenje. Ovaj glagol ne znači znati nečije ime i zanimanje ili prepoznati nekoga na cesti, nego poznavati nekoga u smislu prisnog i bliskog odnosa. Radi se o prisnom poznavanju nekoga stečenom kroz iskustvo ili povezanost. Radi se o aktivnom poznavanju koje raste i produbljuje se. Radi se o vrlo bliskom familijarnom odnosu ili prijateljstvu, u određenim kontekstima čak i o intimnosti. A kako bi se ljude poznavalo, ključno je otvoreno i poučljivo osluškivati znakove vremena i empatično saslušati i ozbiljno uzeti svakoga čovjeka. Dobar pastir mora poznavati svoje ovce, biti blizak ljudima i zanimati se za njih, dijeliti njihovu sudbinu u toj mjeri da će „mirisati na ovce“ (papa Franjo).
Kod uključivog misionarskog duha radi se o „Crkvi izlaska“ (papa Franjo) u svijet i u susret ljudima kao tražiteljima smisla i sreće, misionarskom bratstvu i sestrinstvu kršćana u svijetu, o otvaranju i prekoračivanju vlastitih granica u smjeru dijaloga i brige za sve stvoreno i za sve naše bližnje, o pastirskoj spremnosti da se na vlastitim ramenima ponese sve one izgubljene, marginalizirane, ponižene i slabe.
Današnja četvrta uskrsna nedjelja slavi se i kao nedjelja molitve za duhovna zvanja. Manjak svećeničkih i redovničkih zvanja je u Zapadnoj Europi već desetljećima akutni problem, a taj problem polako kuca i na vrata europskog Istoka. Desetljećima se već raspravlja o mogućim rješenjima za taj problem i u tim raspravama dominiraju dvije tendencije koje po mom mišljenju sprečavaju stvarni pomak u rješavanju problema. Jedna od reakcija na krizu zvanja je okrivljavanje i odbacivanje sekulariziranog svijeta koji je postao ravnodušan prema Bogu. Takve reakcije su obično povezane s odbijanjem bilo kakve samokritike i bilo kakvih promjena unutar Crkve i one vode u samoizolaciju i sektaški mentalitet. Tu se tragično previđa kako kriza vjere i suvremenog kršćanstva ne dolazi samo izvan Crkve nego mnogo više iznutra, od kršćana i njihovih pastira koji u središte svog života ne stavljaju Boga i Božju riječ.
Druga vrsta reakcije na krizu zvanja su razne strukturalne promjene kojima se pokušava pokriti kadrovske rupe u pastoralu i omogućiti bar opskrbu sakramentima za sve župe. Stvaraju se megažupe, jedan svećenik brine se za sve više župa, uvoze se svećenici iz zemalja Trećeg svijeta, reaktiviraju se već odavno umirovljeni svećenici. Sva ta nova strukturalna rješenja nisu bitno doprinijela rješavanju problema manjka zvanja, čak štoviše, neka od tih rješenja čak i povećavaju problem. Aktivni svećenici bivaju sve više preopterećeni, pokrivaju sve više župa i imaju sve manje vremena da bolje upoznaju vlastite vjernike, a sve to skupa smanjuje interes i broj vjernika koji dolaze na mise, a smanjuje i smislenost i atraktivnost svećeničkog poziva u društvu što onda opet smanjuje broj zvanja. Ima tu i nekih apsurdnih situacija, uzmimo za primjer za jednu župu u Austriji u kojoj je omiljeni župnik koji je dugo godina služio na župi napustio svećeničko zvanje jer se odlučio oženiti, a umjesto njega na župu došao ukrajinski grkokatolički svećenik sa ženom i troje djece, a bez poznavanja jezika i mentaliteta svojih vjernika. Ova strategija strukturalnog pragmatizma je osuđena na propast jer manjak zvanja tretira kao isključivo logistički problem, istodobno izbjegavajući suočavanje s temeljnim problemima. Jedan od tih temeljnih problema su uvjeti pripuštanja na svećeničko ređenje, odnosno potrebne kvalifikacije za svećeničko zvanje. Tu se već desetljećima izbjegava ozbiljna rasprava, inzistira se na sekundarnim propisima proizašlim iz crkvene tradicije i hijerarhije (celibat, ređenje samo muškaraca), a zanemaruju se primarne karakteristike svećeničkog i redovničkog zvanja, u današnjem evanđelju opisane središnje kvalifikacije Isusa kao dobrog pastira. Ozbiljna rasprava o pitanju ređenja žena i oženjenih muškaraca je toliko dugo odlagana i sprečavana da je vjerojatno već i prekasno za nju.
S druge strane, katolička crkva na Istoku Europe još uvijek nema toliko velike kvantitativne probleme, ali to ne znači da nije u kvalitativnoj krizi. U desetljećima nakon pada komunizma u zemljama europskog istoka postalo je samorazumljivo stapanje kršćanstva i nacionalnog identiteta, stapanje crkvene i svjetovne moći, do te mjere da se tu ne vidi ništa problematično ni opasno za kršćansko poslanje, niti se dovoljno uviđa stvarna kriza vjere u Boga u društvu i kriza kvalitete vjerničkog života. U takvoj konstelaciji je poziv svećenika u društvu i dalje jako ugledan kao prilika za napredovanje u društvu, ugodan život i materijalni uspjeh i pitanje je kod kolikog broja novih zvanja su motivacijski presudne u današnjem evanđelju opisane središnje kvalifikacije Isusa kao dobrog pastira. Gubitak vjerodostojnosti kršćanstva u takvoj konstelaciji onda dugoročno vodi do sličnih kvantitativnih problema kakve ima zapadno kršćanstvo.
Današnja nedjelja molitve za duhovna zvanja je prilika da se s jedne strane slika dobrog pastira uzme kao kritičko-proročki korektiv i poziv na obnovu pastirske službe, da se moli i za što dosljednije nasljedovanje dobrog pastira Isusa od onih koji predvode njegovu Crkvu, a s druge strane prilika da si svi kršćani jače osvijeste poslanje biti dobri pastiri jedni drugima, bilo to u obliku posebnih duhovnih zvanja, bilo u obliku roditeljstva, obiteljskog života i društvenog angažmana, a sve u vjeri u uskrslog Krista, dobrog pastira koji nas ne ostavlja same, koji nas traži i kad smo izgubljeni i koji nas nosi na svojim ramenima i u trenucima najvećih kriza.
Dr. Marijan Oršolić