IV. uskrsna nedjelja | Tihi zov Dobrog pastira  

U crkvama u Europi već desetljećima traje rasprava o nedostatku svećenika, redovnika i redovnica. Nije, međutim, primjereno ovu krizu svoditi na jedan uzrok, niti upirati prstom u jednoga krivca, jer su razlozi krize duhovnih zvanja složeniji. Nije, naime, manjak duhovnih osoba samo u manjku djece, kako se inače, u nedostatku širih uvida i vjerničkoga svjedočenja, sve zna svaljivati na obitelji, jer ima duhovnih zvanja koji su u obitelji jedinci ili jedinice. Riječ je, ako se hoće uvidjeti, o mnogo težoj, fundamentalnoj krizi, o krizi praktične vjere u Boga, u tome da vjera u Boga nije pokretač ni horizont ljudskoga postojanja i djelovanja, pa se onda i oni koji su već svećenici ili redovnici pitaju zašto uopće i komu svjedočiti vjeru, zašto i komu biti posredničko sredstvo spasenja.

Na Zapadu, koji nazivamo i sekularnim, ljudska prava preuzela su ulogu Božjih zapovijedi, zadnjeg kriterija moralnoga djelovanja, a individualna sloboda i demokracija mjesto Boga. Većini zapadnjaka ne treba, na primjer, tumačiti Božju zapovijed o nekrađi ili socijalnoj pravdi, jer su to moralno djelovanje regulirali državnim zakonima i društvenim normama. Oni će nastojati tako slobodno živjeti da svojom slobodom što manje štete drugima, a bit će krajnje osjetljivi svaki put ako im se najuzvišenije svetinje, pravo i sloboda, krnje.

Nije sav razlog nedostatku duhovnih zvanja ni u prekomjernoj otvorenosti Drugoga vatikanskog koncila, kako misle neki. Koncil nije oslabio poziv za nasljedovanje Isusa Krista i dosljedno svjedočenje kršćana. Nije sav razlog ni u bezbrojnim pastoralnim eksperimentima i duhovnim ekzibicionizmima koje su poduzimali i poduzimaju pokoncilski svećenici, novi karizmatici i uvijek novom okrenuti vjernici. Ima zacijelo dosta razloga u nekom – nekada do religiozne ludosti i oboljelosti – pomahnitalom prilagođavanju svijetu, svjetovnom načinu života, i kada je to prilagođavanje izraženo asketskim bijegom i pobožnjačkim otporom; odnosno u sebičnim projektima duhovnosti bez osvrtanja na cjelinu Crkve kao Božjega naroda i posebno bez solidarnosti s ugroženima u društvu. Kriza je ponajviše zadesila redovnike, jer su se oni utopili u prosječnost, u opći crkveni smjer, jer su izgubili stvaralačku novost utemeljitelja i utemeljiteljica, jer se vrte oko sebe, jer im poslanje prerasta u narcisoidno samoostvarenje.

U zapadnim društvima relativno dobroga blagostanja, u kojima se život sveo na pravno funkcioniranje, nisu potrebni svećenici koji će upozoravati na moralnost, a pogotovo na zagrobni život i onostrano sudište, na Božju kaznu i nagradu za ovozemaljsko djelovanje jer se sve prenijelo na ovostranost. Sudbina vjernika i crkava na Zapadu označava kraj tradicionalnoga, pučkog, narodnog kršćanstva. Riječ je sve više o osobnim uvjerenjima i pripadanjima malim crkvenim zajednicama koje kao otoci žive u oceanu agnostičkog ravnodušja. Događa se, doduše, da se zadnja dva desetljeća iznova postavlja pitanje religijskog, kršćanskoga identiteta Europljana, ali ponajviše u susretu (sukobu) sa strancima, pogotovo s muslimanima. No, za odgovor o identitetu oni ne idu u crkvu, niti ga traže u evanđelju ni od svećenika.  Na Zapadu je sekularnost zavladala kao religija pa je i kršćanstvo prilagodljivo sekularizmu, pravu i slobodi pojedinca, i nezajažljivoj pohlepi ekonomskih i tržišnih magnata.

Duhovne osobe, ponajviše svećenici, promatraju se primarno kao služitelji nacije i ugroženih nacionalnih prava. Oni djeluju u ime naroda, a ne u ime evanđelja i Isusove prakse. Nije rijetkost čuti žalopojnu ali ostrašćenu kritiku nekih “velikih” Hrvata kako su ih neki svećenici učili da budu samo katolici a ne Hrvati.

U nas se stvari odvijaju tek nešto drukčije, ponajviše za to što se vjera usko i gotovo nerazdvojno vezala u etničko-kolektivno, a ne uz osobno i društveno, ne uz individualna prava i slobodu, nego uz kolektiv i tradiciju. Vlastita je nacija postala božanstvo, ali tako da je to samorazumljivo, pa se i ne uviđa ikakva kriza vjere u Boga. Duhovne osobe, ponajviše svećenici, promatraju se primarno kao služitelji nacije i ugroženih nacionalnih prava. Oni djeluju u ime naroda, a ne u ime evanđelja i Isusove prakse. Nije rijetkost čuti žalopojnu ali ostrašćenu kritiku nekih “velikih” Hrvata kako su ih neki svećenici učili da budu samo katolici a ne Hrvati. A tako je i kod drugih vjera i konfesija u nas.

U kontekstu nacionalnog kao sveodređujućeg i svepokrivajućeg faktora, svećenik je još uvijek dobro statusno zanimanje, jer je etničkô najbolja garancija za društveno priznanje, ugodan život i materijalni uspjeh. Naravno, nije kod svih svećenika tako. Ima onih koji svoje misli, riječi i djela provjeravaju pred Bogom. Ne niječu svoj nacionalni identitet nego i njega ispituju, provjeravaju i izgrađuju pod kriterijem Božje riječi i Isusova evanđelja. Slijedeći Isusa, oni ne rade u ime naroda, ne skrivaju se iza naroda, nego rade za njega i onda kada većina toga naroda, zaslijepljena sebičnim vođama ide u svoju duhovnu i moralnu propast.

Danas, na nedjelju Dobroga Pastira, molimo za duhovna zvanja. Vrijedilo bi svakako iskreno stati pred Boga i ljude i vidjeti da je danas ne samo Crkvi, ne samo našem narodu, nego svemu svijetu potrebno onih ljudi – sve na primjeru evanđelja, Isusa i Isusovih učenika – koji će biti svjedoci vjere u Boga; koji će u podijeljenom društvu, u sukobljenom svijetu doista više biti služitelji Boga ljudskoga zajedništva, Božjega kraljevstva, nego svećenici kulturne i nacionalne čistoće i isključivosti, duhovni ljudi koji neće evanđelje prilagođavati svjetovnim (uskonacionalnim ili individualističkim) potrebama. Jer ako se to ne bude činilo, uskoro će svećenici postati posve suvišni, izvan života, ili će biti ljudi kojima je pridržan obred kojeg oni koji traže taj obred neće ispravno ni razumjeti.

I danas, naime, kao i kod Isusovih učenika ima duhovnih osoba koji mijenjaju Isusa za Barabe, koji izdaju, prodaju Isusa za novac, za poziciju i dobar uspjeh, za društvenu potvrdu, jer, nema sumnje, nije lagano biti šikaniran i pogrđivan, a što uvijek kao jednu od neizostavnih posljedica sadrži nasljedovanje Isusa Krista.

Ovome svijetu – nikada naravno bez vlastitoga naroda i Crkve kojima su prvo poslani – potrebni su svećenici i duhovne osobe koje će svjedočiti da se čovjek više treba uzdati u Boga nego u novac i materijalno, više u Isusa Krista nego u politiku, ljudska spletkarenja i zavodljiva opsjenarstva, više u Božju riječ nego u riječi medija, vođa i poglavara. Našem svijetu potrebni su apostoli, ne savršeni ljudi, nego oni koji su, svjesni svojih mana i grešnosti, poučljivi, koji slušaju ljude, otkrivaju ispod njihovih potreba dublje želje i čežnje za puninom života, koji im neće davati polovična rješenja ili zamagljivati njihovo stanje praznim riječima uzvišena pobožnjaštva, nego biti opomena i kritika u lošem ponašanju, a utjeha i sigurnost u nevoljama i patnjama.

Kada mi kršćani, pogotovo prvi ljudi iz Crkve učinimo ono što Isus od nas traži, a traži radikalniji život po evanđelju, tek ćemo se onda imati puno pravo žaliti na malo radnika u Crkvi, na Božjoj njivi i u Isusovu ovčinjaku. I danas, naime, kao i kod Isusovih učenika ima duhovnih osoba koji mijenjaju Isusa za Barabe, koji izdaju, prodaju Isusa za novac, za poziciju i dobar uspjeh, za društvenu potvrdu, jer, nema sumnje, nije lagano biti šikaniran i pogrđivan, a što uvijek kao jednu od neizostavnih posljedica sadrži nasljedovanje Isusa Krista.

I danas ima Isusovih učenika koji Isusa zatajuju poput Petra, koji još uvijek čekaju da se nekako uz Isusa ili s Isusom, a ustvari suprotno Isusovom zahtjevu, ostvari zemaljsko kraljevstvo u kojem ćemo živjeti samo mi, bez drugih, i vladati kao svoji na svome. I danas ima sličnih Petru koji još uvijek nose nacionalistički mač nasilja i isključivosti i traže da se svi drugi obrate osim njih samih. Oni smatraju da je nasljedovanje Isusa ostvarenje svjetovnih projekata.

I danas ima Isusovih učenika čija majka ili netko drugi traži ili se oni sami guraju na “ministarska” mjesta, poput Zebedejevih sinova, jer misle da ja dovoljno dijeliti dobre savjete, verbalno stajati uz Isusa i iz osigurane egzistencije ponavljati ono što je on rekao.

I danas ima onih sličnih Tomi koji sumnjaju u Isusa, u uskrsnuće, ali nisu kao Toma dosljedni u svojoj sumnji, nisu u zajednici, makar možda tjelesno bili u njoj, nego faktično žive izvan nje, bez dostatne odgovornosti za svoje poslanje, emigranti u vlastitom domu.

Ima onih koji su stavili ruku na plug i okreću se na mjestu razočarani jer im se izdogađalo bezbroj nesreća, jer misle da drugi nisu primijetili njihovu vrijednost, te ogorčeni i mrki, niti mogu natrag niti se usude “zaorati” vedrinom i darovanom snagom.

I danas ima Isusovih učenika i učenica koje plaču nad Isusovom teškom sudbinom, a ne nad svojim grijesima i grijesima svojih sinova i kćeri, da grijesima svojih vođa i svoga naroda.

Ima onih svećenika i redovnika koji se ne obraćaju ni kao Zakej i Matej ni kao slijepac Bartimej ni kao Magdalena.

Ima onih, i crkvenih poglavara i poglavarica, svećenika i redovnika, koji se pridružuju vikačima na razapinjanje, onih koji sudjeluju poput Herodijade i Heroda, glavara svećeničkih i pismoznanaca, u ušutkavanju ili pogubljenju proroka i dobrih ljudi. I bez imalo savjesti smatraju da to čine boguugodno djelo. Doista, ako su i ako bi duhovna zvanja po svojoj najunutarnjijoj biti trebala biti prije svih zvanja suosjećanja i empatije, onda se nažalost mora ustvrditi da nigdje kao u Crkvi na poglavarskim mjestima nema tako bezočnih i bezosjećajnih ljudi za patnju ljudi i žrtve uopće. Njihova je osnovna oznaka da su hladni i snalažljivi, lukavi i da se ne unose u nevolje drugih, da su poput svake makijavelistički osvojene vlasti.

Dobri pastir najprije imenom zove one koje je već pozvao, one koji su zastranili, koji su zatajili, koji su se umorili, koji ne mogu više slušati. Njegov glas je drukčiji od svih glasova, najtiši glas ovoga svijeta, nekada čak i ironičan i humoran, nekada opominjući, nekada prijekoran, nekada utješan, ali uvijek traži maksimalnu pozornost, slobodnu i svjesnu odluku za novi početak.

Puno je sablažnjivoga među onima koji su krenuli za Isusom, od svećenika do vjernika da bismo očekivali nova zvanja. Ima, doduše, i onih roditelja koji odvraćaju svoju djecu od duhovnih poziva, lažno ih sažalijevaju, po načelu da se ne muče, jer eto kao oni su se pretrgli od “silne” muke. Ima onih koji su toliko moralno osjetljivi da ne mogu poslati svoju djecu u fratre ili neko drugo duhovno zvanje, jer ih sablažnjava i ne mogu gledati što se to sve u Crkvi radi. Takvi su slični Isusovim sugrađanima koji su se sablažnjavali nad Isusom i njegovim podrijetlom. Njih tuđe zlo uvijek više sablažnjava od njihova, uvijek ih tuđe mane priječe da oni budu dobri, bolji, i misle da će se svijet već popraviti ali bez njih i bez njihova zalaganja.

Ako ikada, onda je danas potrebno biti svjedokom, nasljedovateljem Isusa Krista, ponajviše jer je ovo naše jedino vrijeme i obavezni smo proživjeti ga kršćanski, evanđeoski. Ali to treba biti na drukčiji, dosljedniji, vjerodostojniji način od redovnih putova. Drukčije od svećenika nacionalnoga, od oholih branitelja pravovjerja, od egocentričnih ljenčuga koji se po čitav dan vrte oko sebe što će pojesti i kako što lagodnije provesti vrijeme, drukčije od kontrolora mišljenja i ponašanja, od taštih i na sebe usmjerenih duhovnjaka, od situiranih birokratskih pastoralnih i socijalnih radnika, strašljivih ili dogmatiziranih vjeroučitelja, nestručnih medicinara i sebeljubivih i površnih odgojitelja, drukčije od glumaca i zavodnika u haljinama svetosti, onih koji stalno mašu prošlim žrtvama i mučenicima dok se ne mogu pomaknuti da nešto učine besplatno za druge.

Potrebni su danas svjedoci-služitelji koji su autentični i iskreni u svojim mislima, čisti pred Bogom i ljudima, koji su spremni govoriti istinu koju se drugi ne usude reći, koji će raditi drukčije nego što se radi, ići kamo drugi neće – i uvijek poradi svjedočenja punine života i ljudske sreće u Isusu Kristu. Inače, nastavit ćemo i dalje lamentirati nad nedostatkom zvanja, nad manjkom djece, nad iseljavanjem ljudi, nad pokvarenošću onih drugih, nad opustjelim mjestima i crkvama.

Dobri pastir traži da ne preskačemo ograde ovčinjaka, da ne potkradamo ovce, da ih ne zavodimo, da ne ljenčarimo, da ne proizvodimo privid pastira, da ne budemo najamnici, nego doista dobri pastiri. A on, Dobri pastir, nema sumnje, preko nas će zovnuti i druge.

Kao i sve drugo s obzirom na vjeru, tako i rješenje pitanja duhovnih zvanja – kao eminentno poziva i poslanja u vjeri – nije samo u našim moćima, nego se nalazi i u prostoru Božje milosti i providnosti. No, nitko se ne može jeftino skrivati iza Božje milost i providnosti, iza Božje volje koju tako nemilosrdno eksploatiramo za svoju samovolju ili iza Duha Svetoga kojim se “služimo” gdje svojim računicama hoćemo.

Za duhovno zvanje, svećenike i redovnike, uvijek vrijedi Isusova slika o sijaču. Sijač neumorno sije, strpljivo radi, iako mu nije osiguran uspjeh. Rast, žetva i urod uvjetovani su raznim okolnostima, mnogim što je izvan njegovih moći. Sijač, međutim, nepopustljivo sije, naviješta evanđelje, čak i onda kada zna da će na njegovu njivu nahrupiti sijači kukolja, zli ljudi i posijati takav otrov, neraspoznatljiv površnima i zavodljivima, otrov sličan samom evanđelju.

U konačnici, Bog se mora potvrditi u našim konkretnim životima. Dobri pastir najprije imenom zove one koje je već pozvao, one koji su zastranili, koji su zatajili, koji su se umorili, koji ne mogu više slušati. Njegov glas je drukčiji od svih glasova, najtiši glas ovoga svijeta, nekada čak i ironičan i humoran, nekada opominjući, nekada prijekoran, nekada utješan, ali uvijek traži maksimalnu pozornost, slobodnu i svjesnu odluku za novi početak. Dobri pastir traži da ne preskačemo ograde ovčinjaka, da ne potkradamo ovce, da ih ne zavodimo, da ne ljenčarimo, da ne proizvodimo privid pastira, da ne budemo najamnici, nego doista dobri pastiri. A on, Dobri pastir, nema sumnje, preko nas će zovnuti i druge.

---

Fra Ivan Šarčević

---