IV. uskrsna nedjelja | Najamnici u pastirskom ruhu

Iv 10,11-18

Još zarana, u 3. stoljeću, najvažniji slikovni prikaz Isusa bila je slika dobroga pastira. Na svojim ramenima Isus nosi ovcu, izgubljenu ovcu iz njegove prispodobe o ostavljanju 99 ovaca i o potrazi za zalutalom.

Današnji odlomak Ivanova evanđelja dio je njegova desetoga poglavlja u kojem Isus najprije govori o sebi kao «vratima ovčinjaka» a zatim kao «dobrom pastiru». Tko ne ide kroz ta vrata, tko svoju pastirsku službu obavlja bez Isusa, koji dakle ne ulazi na vrata, on je – kaže Isus – kradljivac, razbojnik i pljačkaš. Takav dolazi samo da «ukrade, zakolje i pogubi», a on – Isus – došao je da njegove ovce imaju život u izobilju.

Na govor o vratima nadovezuje se današnji Isusov govor o sebi kao «dobrom pastiru» u kojega bi se trebali ugledati svi oni kojima su na bilo koji način povjereni ljudi ili imaju odgovornost za ljude.

Koje su oznake Isusa, koje su oznake dobroga pastira?

Odmah na početku Isus pravi razliku između pastira i najamnika. Pastir obavlja svoju službu radi ovaca, a najamnik zbog sebe, radi svoje plaće i zarade. Pastir je spreman darovati svoj život za ovce, čime se izjednačuje dobri pastir s Božjim slugom, Isusovo životno poslanje s njegovom smrću na križu. Pastir dragovoljno polaže život za svoje ovce. U slici vuka Isus govori da najamnik za razliku od pastira dopušta da vuk grabi i razgoni ovce; najamnik bježi, spašava sebe, napušta ovce, a pastir se izlaže opasnostima da zaštiti ovce do predanja života.

Druga oznaka dobroga pastira jest međusobno poznavanje pastira i ovaca. Poznavanje je uvjet pripadanja (Benedikt XVI.). Najamniku nije stalo da upozna ovce, a dobri pastir poznaje svaku svoju ovcu. Ovo nije tek usput kazano, nego doista pravi pastir razlikuje svoje ovce, u glavu ih poznaje. Poznavanje i pripadanje idu zajedno. Oni pripadaju jedni drugima ne kao vlasništvo nego kao odgovornost. I Isus poznavanje povezuje s tajnom svoga života s Ocem. Onako kako se poznaju i pripadaju on i Bog, takav je odnos pastira i vjernika. Za kradljivce i najamnike, ovce, vjernici su tu da ih se zavodi, orobljava, pljačka, zato što nemaju temeljnoga odnosa s Bogom, s Isusom, dobrim pastirom, što je kriterij djelovanja pastira.

Pastirska služba biskupa, svećenika, poglavara, očeva, majki, učitelja, poslodavaca, svih onih koji su poslani raditi za druge a hoće biti kršćani, počiva na Isusovu poslanju. Onako kako je Isus poslan od Oca, tako on nas, svoje pastire, šalje našim bližnjima i suvremenicima. Isus je mjerilo našeg poslanja. Ne šalje nas najprije i samo Crkva, ni biskup, ni narod, pogotovo nikakva ideologija, stranka ili svjetovni vođa, nego sam Isus. Pastiri prema evanđelju, prema Isusovu zahtjevu, ne djeluju u ime naroda i institucija, u ime državotvornih ideja ili nekih sistema, nego po uzoru na dobroga pastira u njegovo ime.

Jedinstvena oznaka dobroga pastira prema Isusovu nauku i životnoj praksi jest ona koja se rijetko može sresti negdje drugdje. I nitko u tome smislu nije nadmašio Isusa. Naime, radi se o tome da dobri pastir prelazi granice svoga tora i paše (svojih rasnih i jezičnih, religijskih i nacionalnih granica). Njegov ovčinjak je otvoren, gostoljubiv. Pastir izlazi u svijet i traži izgubljene i raspršene. On se nije, dakle, uspokojio u onom što već «ima», nego želi da susretne i obraduje one koji su tražitelji smisla i sreće, one koji su razočarani u ljudsku bešćutnost i koji imaju teško iskustvo Božje šutnje. Dobri pastir je spreman i za te ljude položiti svoj život. I to čini ne iz želje za žrtvovanjem, da se pokaže kako bi bio veličan kao svetac, dobrotvor ili humanitarac, niti da mu je djelovanje za druge plod izvanjske prisile, nego to čini slobodno i iz ljubavi za izgubljene, za potlačene i unesrećene. Sav je u poslanju za njih.

Temeljna razlika između dobroga pastira i najamnika jest u tome što pastir svoju službu shvaća i obavlja samo kao poslanje za druge, a najamnik za sebe. Kad to imamo u vidu, dužni smo, ponajprije mi pastiri, dio «službene Crkve», priznati svoju tešku manjkavost. Razumijevanje hijerarhijskoga sloja Crkve, koje se voli nazivati «ministerijalnim» (u prijevodu služiteljskim), redovito smatra i tako radi kao da su vjernici (ovce) tu radi njih i njihovih pozicija i crkvene institucije, a ne tako da su oni i Crkva radi vjernika i ljudi.

Nisu rijetki biskupi i svećenici, redovnici i redovnice koji su izgubili značenje svoga poziva pa misle da nisu nikome poslani, nego samo da se brinu za sebe, ili se lažno kriju praveći se žrtve i gradeći se mučenicima poslanja. Nisu vjernici (a i društvo i država) poslani da služe i ugađaju njihovom dobrom i osiguranom životu, njihovoj dominaciji i neupitnosti nego obrnuto. Ima biskupa i svećenika koji se ne ponašaju kao pastiri, nego kao najamnici, kojima narod služi kao izvor prihoda, za njihove promocije i hobije, od lova do gozbi, od stanova i rezidencija do skupih predmeta i umjetničkih slika. Ima pastira koji kada im prođe «radno vrijeme», kada se «oduže Bogu», odlaze svojim putem u «pravi život», u nacionalističku ili nikakvu politiku, u svoje obiteljske oaze i zanimacije, daleko od svoga poslanja, od svojih vjernika.

Ima i onih crkvenih najamnika koji su zauzeli mjesto pastira, ali su potisnuli Isusa s vrata i sebe stavili da stoje na ulazu u ovčinjak. Takvi prave i dijele ulaznice na vratima Kristove crkve i izdaju certifikate pravovjernosti. Ima i onih crkvenih najamnika koji nisu shvatili da je vrijeme da odu, ako se već ne mogu promijeniti. Nužno je da odgovorni koji raspoređuju pastire odista čine tako da koliko je god moguće traže vjernicima pastire, a ne župe i vjernike pastirima; kao i da se oni koji pošteno ne obavljaju svoju službu, uklone na drugo mjesto. Ima, nažalost, i tvrdovratih duhovnjaka-najamnika koji bi samo podizali ograde oko svojih zajednica, koji ne razlikuju poznavanje od posjedovanja, koji vrše duhovno (a i financijsko) nasilje nad vjernicima.

Puno crkvenih pastiri su najamnici, jer ne prihvaćaju da su poslani i izgubljenima i raspršenima: ljudima koji sumnjaju, koji su pokleknuli uslijed grijeha, a ne znaju kako na pravi put, koji traže običnu ljudsku blizinu, koji traže moćnu snagu vjere, koji nemaju hrabrosti da se pokaju; da su poslani tražiteljima smisla i ljudske riječi, evanđeoske riječi koja oslobađa istinom i utješuje ljubavlju, koji kucaju na razna vrata, a nailaze na hladnoću i nezanimanje.

Isus, dobri pastir, poziva nas da skinemo svetu pastirsku odjeću s našega najamničkog tijela ili da se doista obratimo od najamničkog mentaliteta i počnemo ga nasljedovati. Vrijeme je da povjerujemo da nas on doista poznaje i da je suludo unajmljivati verbalna ili neka druga pomagala da se predstavljamo dobrim pastirima ako to nismo. Dobri pastir je blizak svojim vjernicima, živi za njih, ne smatra ih svojim posjedom i zajednica o kojoj se brine je otvoreni dom za one koji ga nemaju.

Fra Ivan Šarčević