IV. tjedan Došašća | Na koga se osloniti?

Propovijedi za IV. tjedan Došašća

By: Ivan Šarčević Zadnje ažuriranje 21. pro 2022.

Uslišana molitva

19. prosinca

Lk 1,5-25

I u našem svijetu ima sličnih situacija kao onih vezanih za roditelje Samsona i Ivana Krstitelja o čemu smo slušali u biblijskim čitanjima. I u naše vrijeme ima roditelja koji žarko mole Boga da dobiju dijete, kao što, nažalost, ima ljudi koji smatraju da ne treba imati djecu i ne žele ih.

Samson i Ivan su izmoljeni. Tako kaže Sveto pismo. Samson (čovjek sunca), posljednji je od izraelskih sudaca, izrazite fizičke snage (židovski Heraklo), oženio se Delilom Filistejkom, kojoj je nakon dosađivanja otkrio gdje leži tajna njegove snage, i ona ga je na koncu predala Filistejcima odrezavši mu kosu. Današnje čitanje stavlja naglasak na istinu vjere: Bog je uslišao njegove roditelje da dobiju dijete.

Evanđelist Luka opisuje Ivanove roditelje Zahariju i Elizabetu kao pravedne i bogobojazne ljude, koji su se besprijekorno ponašaju po Božjim zapovijedima ali su bez djece u već poodmakloj dobi. I onda se događa po onoj kako Pismo kaže – Bogu ništa nije nemoguće!

Slično Samsonovoj majci, slično Josipu, ali sada ne u snu, nego na javi, dok je obavljao svoju svećeničku službu u Hramu, dolazi anđeo Gabrijel, Božji glasnik Zahariji. Zaharija se sav uplašio. Glasnik mu priopćava da se ne boji i da je njegova molitva uslišana: žena Elizabeta će mu roditi sina, velika u Božjim očima, s posebnim poslanjem da vraća ljude k Bogu i tako pripravi put Spasitelju, Mesiji.

Nakon anđela, nastupa Zaharija, iskren čovjek. Traži znak, jer svjestan je da su i on i njegova žena već stariji da bi imali djece. Teško mu je povjerovati da će dobiti dijete. Glasnik mu Božji, međutim, ništa drugo ne govori nego se predstavlja tko je a za znak mu, kao “pedagošku kaznu”, govori da će zanijemjeti dok se sve to ne zbude. Zaharija nije odmah povjerovao.

Više je nego zanimljiva ova Zaharijina sumnja. Zaharija, naime, vjeruje, sve svoje poslove obavlja u strahu Božjemu. Štoviše, Zaharija redovno moli, moli i da dobije dijete, jer mu anđeo kaže uslišana ti je molitva. No, onda kada mu se – kako kaže glasnik – molitva uslišava, Zaharija počinje sumnjati. Je li Zaharija toliko naviknuo na molitvu, jer je godinama molio, da je zaboravio i što bi bilo da mu molitva bude uslišana? Je li se prepao uslišanja?

A kakvi smo mi u našim životima i molitvama?

Neki od nas nikada nisu nešto posebno molili; možda ih nitko nije ni učio. Neki su možda prestali moliti, jer imaju teška iskustva neuslišanih molitava. Odustali su jer im molitva izgleda kao govor u prazno, monolog, govor u neka daleka nebesa. Neki od nas mole urijetko, u krajnjim nevoljama. Netko moli stalno, molitva mu je slična navici, kao neki posao koji ne smije propustiti ako želi imati mirnu savjest. Netko moli triput na dan; netko se često moli, čim ima priliku izgovara molitve; netko nastoji stalno misliti na Bogu i uređivati svoj život pred Božjim licem.

Netko od nas žarko moli za sebe ili za svoje, netko slično spomenutim biblijskim ljudima moli da dobije dijete ili nešto što je po svim ljudskim proračunima nemoguće. Netko moli svakakve stvari. Netko bude i uslišan, netko ne. Netko zbog toga odustaje i od molitve pa i vjere, a netko nikada ne odustaje od molitve, i vjerničkoga puta, nego se pouzdano izručuje Božjoj tajni. Netko moli poput Zaharije, ali sumnja, kao da se boji da mu molitva bude uslišana ili kad osjeća da je uslišana, ne zna što treba raditi, pa traži još više znakova, još više Božjih čudesa. Netko se osjeća nedostojnim da išta moli, a netko, iako moli, smatra da se Bog za njega/nju tako neznatnu i nepoznatu neće zauzeti.

U svakom slučaju Sveto pismo, knjiga molitve, svjedoči nam o vjernicima koji zaufano i neprestano mole. Svjedoči nam i kako je sve u prostoru Božjega nauma i volje te da naše molitve mogu biti i uslišane i neuslišane. U uslišanim molitvama, kao kod Zaharije, pokazuje se da čovjek, iako moli, ne znači odmah da i posve vjeruje, nego se u vjeru i molitvu zna uvući sumnja. Kao što i kod neuslišanih molitava ne znači da one nisu uslišane, nego da Bog može na drugačiji način ispuniti svoje obećanje da neće napustiti čovjeka i neće mu uskratiti svoj blagoslov. Molitva je povezana s dosljednim nastojanjem oko pravedna i poštena života i s potpunim povjerenjem i pouzdanjem u Boga. “Bog ne ispunja naše želje nego svoja obećanja” (D. Bonhoeffer).

Na koga se osloniti?

20. prosinca

Lk 1,26-38

Postoje situacije u životu mnogih ljudi i u povijesti čitavih naroda, osobito one pred rat i u samom ratu, kada pojedinci, vođe i poglavari – opijeni vlastitim projektima, zemaljskim silama i oružjem, a ustvari su u teškim zabludama – suspendiraju Božju riječ, Božje zapovijedi, odstrane evanđelje i ponašaju preuzetno i samovoljno. Svojim zabludama tonu sve dublje i u nesreću uvlače čitave zajednice i svoj narod. Ahaz, judejski kralj (735-715), pokazao se upravo takvim. Sklon opačinama, idolopoklonstvu, odstupanju od Božjega zakona i nemoralnim savezima sa susjednim državama i zemaljskim moćnicima on u nesreću odvlači mnogo naroda.

Dok je Ahaz sklapao savez s “neprijateljima”, palo je sjeverno kraljevstvo njegovih sunarodnjaka, Izrael, odnosno kraljevstvo Samarije (god. 722). Kada mu Izaija dolazi, on nema vremena suočiti se s Božjom riječju, ni razmisliti o opomeni koja mu dolazi preko proroka, nego u lažnoj skromnosti ustvari pokazuje da se oslanja na sebe i na političke i vojne moćnike, a Božji čovjek mu smeta, dodijava mu i uzima vrijeme.

Zato Izaija izgovara riječi da Bog neće napustiti narod. Veli da ljudi Bogu “dodijavaju” kada ne treba, a ne mole ga kada treba. Ljudi vape Bogu, traže oslonac u Bogu, očekuju od Boga magijsko čudo ondje gdje bi sami trebali djelovati i preuzeti osobnu odgovornost, a ne oslanjaju se na Boga ondje gdje bi doista trebali, pa samouvjereni i samodostatni srljaju u svoju propast i u nju odvlače svoj narod; čak se pritom skrivaju iza tobožnje skrušene vjere pa licemjerno kažu kako, eto, neće Bogu dosađivati, kako to izražava upravo lažnoponizni Ahaz.

I onda Bog – takva je njegova ljubav prema čovjeku i narodu – kaže preko proroka da će on sam dati znak ljudima: od žene-djevice će se roditi netko tko će biti potpuni svjedok onoga što bi čovjek treba uvijek znati – rodit će se Emanuel, čovjek – Bog s nama. Ali ne Bog s nama u našim zlim savezima i ratovima, ne “bog rata”, niti “bog ratnoga zločina”, nego Bog snage i hrabrosti, Bog blagosti i mira, Bog sklada i ljubavi, Bog zajedništva i milosrđa kako Izaija i nagoviješta budućeg Mesiju, Spasitelja.

I dok su Ahaz, njegova savjetnička i vojna svita, bili u strahu i nisu htjeli čuti ohrabrujuće Božje riječ preko proroka: “Pazi, smiri se, ne boj se, nek ti ne premire srce od ovih dvaju ugaraka zadimljenih” (ugarci su susjedni kraljevi i države), dotle Marija Nazaretska radi sve drukčije od Ahaza. Za razliku od Ahaza koji se uopće ne pometa niti razmišlja što mu Božji čovjek govori, Marija se na činjenicu da ju je pozdravio Božji glasnik smete i stade razmišljati o pozdravu. Ovdje anonimna žena razmišlja, ondje veliki kralj zadojen silama “realne politike” i ljudske moći smatra da nema o čemu više razmišljati. Njega, njegove savjetnike i vojnike razmišljanje čini nervoznim, a poziv na Božju riječ poništava borbeni moral.

Za razliku od Ahaza, Marijin prvotni “strah” ne dolazi od ljudi nego od Boga. I njoj Bog poručuje da se ne boji nego samo da sluša i slijedi obećanje. Marija, ni sama ne znajući dokraja što to od nje Bog hoće, prihvaća Božju riječ upućenu preko glasnika. Oslanja se na Boga, ne slijepo, nego nakon što je razmislila. Svjesno i slobodno odgovara potvrdno na Božju riječ. Odgovara s Neka mi bude onomu čemu ne može sagledati ni dosege ni posljedice, ali vjeruje da je Bog neće napustiti niti iznevjeriti. Dok se Ahaz oslanja na sebe, na ljudske moći i saveze, dok zatvara budućnost, jer misli da zna kako će sve ići po ljudskim dogovorima, Marija se posve otvara budućnost s Bogom i ulazi u rizik potpunog predanja.

Za razliku od Ahaza, Marija je iskrena vjernica. Ona ne glumi poniznost, nego doista iskreno priznaje kakva ona realno jest: neznatna Božja službenica. Njezina “veličina” ne leži u njezinim planovima, niti u savezima i koalicijama s ljudima, nego u oslanjanju i poslušnosti Bogu, u izvršenju svoga poslanja (služenja) i u ljubavi prema ljudima. Nadmeni i samo prividno hrabri Ahaz, završit će kako je i započeo – u umišljaju o svojoj veličini. Marija, skromna službenica, povjerovat će u Božju poruku, u blagu i radosnu vijest. Postat će sredstvo Božjega obećanja, uzor čvrstine u vjeri i majka Isusa, Mesije, onoga koji će – definitivno i u punini – pokazati da je Bog ljubitelj ljudi, da je vjerni Emanuel, da je vjerodostojan da se na njega čovjek i narod mogu osloniti bez pridržaja.

Ljepota tijela i blagoslov susreta

21. prosinca

Pj 7,8-14; Lk 1,39-45

Mnogima od nas može se dogoditi da Boga razumijevamo kao nekoga tko ne razumije ljudske radosti, koji se čak protivi ljudskim ljubavima i veseljima, susretima i gozbama. U nekim obiteljima ili zajednicama čak i malo smijeha doživljava se kao nešto grešno, što izaziva Boga, ili čak da dolazi od nečastivoga. Ima i danas očeva i majki, svećenika i duhovnika, koji misle da vjerovati znači imati uvijek strogo i namršteno lice, a da je poslušnost Bogu tlaka i breme života. Nije rijetkost da mi kršćani, koji bismo trebali biti vedri navjestitelji evanđelja – svjedoci radosne vijesti, više djelujemo kao namrgođene figure koje ljudi rado izbjegavaju, kojih se plaše i klone. Uostalom, ima u našem svijetu opakih ljudi, i krštenih i nekrštenih, i vjernika i nevjernika koji izgledaju kao da imaju zadaću samo unesrećivati ljude.

Isus se, pokazuje to njegov život, iako nema nigdje zapisano da se smijao, radovao životu i ljudima. Volio je susrete, ljudske gozbe i veselja. Biblija je knjiga punoga života, a to znači da izražava vjeru u Boga koji nije strogi sudac, nikakav orobljivač ljudske sreće, nego želi da se ljudi u radosti i ljubavi susreću, da žive opušteno i zaigrano.

Pjesma nad pjesmama iz koje nam dolazi današnje prvo čitanje vrlo je kratka biblijska knjižica, od nekoliko listova, a koja veliča ljubav zaručnika i zaručnice, muškarca i žene. Toliko nam je ta knjiga neobična da djeluje strano za naše uši sviknute na stalna moraliziranja i zahtjeve, osude i prijekore. Čuli smo kako se veliča ljepota tijela zaručnice, a na drugom mjestu u tom malom svitku veliča se ljepota zaručnika. Pjesma nad pjesmama je pohvala ljubavi muškarca i žene. Ta knjiga nosi poruku vjere da Bog želi da budemo lijepi, uredni, čisti jedni za druge, a ne da se dogodi da se zapustimo, koliko god godina imali, ili da netko ne dopušta drugome da bude lijep ili da je ljubomoran pa uskraćuje drugome i vrijeme i novac da pazi na sebe, svoje tijelo i zdravlje, na svoju higijenu i izgled.

Vjera u Boga, duhovnost i pobožnost, molitva ne isključuju radost ljudskoga druženja i bračne ljubavi. Čovjek je cjelina, integralan je, i nitko ne može ispravno moliti ako uskraćuje svu svoju ljubav, i tjelesnu ljubav, svome bračnom drugu. Sjetimo se, u konačnici, i Isusovih riječi ako postimo i činimo pokoru, onda se trebamo umiti, namazati glavu, trebamo biti uredni i vedri ljudi, jer Bog ljubi radosna vjernika. A naši su stari na poseban način pazili na “misnu” odjeću, na posebno spremanje kuće za svetkovine.

U sličnom tonu kao Pjesma nad pjesmama govori i poznati ulomak iz Lukina evanđelja o Marijinom pohodu svojoj rodici Elizabeti. Obje žene su trudne, u blagoslovljenom, blaženom stanju kako se to kaže. Tolika je njihova radost da se Elizabetina utroba trese jer je pohađa netko njoj tako drag. Marija pak izražava radost jer osjeća da je blagoslovljena od Boga i tu svoju radost dijeli sa svojom rođakinjom.

Obje žene, i Marija i Elizabeta, su radosne u Božjoj prisutnosti. Prava radost ima nešto božansko. Bog želi da se ljudi susreću i raduju jedni drugima. Upravo je to jedna od glavnih poruka Božića: susret Boga i čovjeka po čovjeku i preko ljudi. To je radost svijeta u kojoj, slušat ćemo, sudjeluje sve, čitav kozmos, od životinja do zvijezda.

Vrijeme Došašća i božićno vrijeme ima svoj smisao u ljudskim radosnim susretima, a ne u smrknutim zauzetostima i grozničavim poslovima kako sve da uredimo i poradimo. Boga hvalimo i svjedočimo svojim radostima, svojim susretima, svojim posjetima, pohodima, svojim darivanjem vremena drugima, poput Marije Elizabeti. Treba svakome od nas, treba našim obiteljima, treba našim zajednicama, našem mjestu, narodu i društvu, treba ovome prestrogom i smrknuto namračenom svijetu više radosti, više ljubavi, više smijeha, naravno, ne namještenih osmijeha ni umjetnih radosti, nego onih radosnih susreta koji dolaze iz zahvalnosti Bogu što postoji moj bližnji, što mi je Bog dao ljubav da mogu razveseliti i uzradovati druge.

Valja nam stoga vratiti smisao i neprocjenjivu važnost naših ljudskih tijela, naših ljudskih susreta, naših ljudskih ljubavi i radosti. Njima proslavljujemo i zahvaljujemo dobrome Bogu. Bog ljubi svoju radosnu djecu.

Zavjeti i slavljenje Boga

22. prosinac

1 Sam 1,24-28; Lk 1,46-56

U prvom čitanju iz Knjige Samuelove govori se o tome kako majka Ana dovodi u svetište Božje svoga maloga dječaka Samuela da ga prikaže, zavjetuje Bogu. Ona ga poklanja Bogu jer ju je Bog uslišio, jer joj je darovao dijete. Još ponegdje, a prije je toga bilo mnogo više, roditelji, posebno majke zavjetuju svoju djecu. U najširem smislu zavjetovanje je molitva Bogu da dijete postane dio Božjega vlasništva, da Božji blagoslov nikada ne ode s toga djeteta, kao i da to dijete bude u izravnijoj službi Bogu i ljudima. U nas su majke zavjetovale svoju djecu da postanu fratri, svećenici, časne sestre. Naravno, bilo je i ima ponekada svakakvih zavjeta, ali onih iskrenih, vjerničkih i danas je potrebno.

Baš danas je potrebno iznova činiti zavjet, kao znak potpunoga predanja, danas kada manjka duhovnih zvanja i kada su nam nasušno potrebni svjedoci i svjedokinje evanđelja. Malo je roditelja koji zavjetuju svoju djecu za fratre, svećenike, časne sestre, malo je onih koji uopće izručuju svoju djecu u Božje vlasništvo, jer naša se kultura razvija tako da svatko svoj put života određuje samostalno bez obzira na baštinu i roditelje, i uvijek s idejom da se slučajno ne bi tko više žrtvovao za nešto. A zavjetovanje je skopčano sa žrtvom.

Onako kako čini Ana, koja je bila nerotkinja pa zahvaljuje Bogu za darovanoga sina Samuela, tako slušamo u evanđelju poznati Marijin Veliča. Ona ga prema Luki Evanđelistu izgovara pred svojom rođakinjom Elizabetom, kao zahvalu Bogu, nakon što je Elizabeta sva radosna dočekala svoju rodicu, tako radosno da joj je dijete zaigralo u utrobi.

Dakle, na Elizabetinu radost i riječi o Marijinoj blaženosti i sreći, jer je povjerovala što joj je Bog obećao, Marija odgovara himnom zahvalnosti Bogu. Taj himan, nazvan po Marijinoj prvoj riječi Veliča (lat.: Magnificat) ukazuje na jednu drukčiju Mariju od one redovne slike o njoj koju smo usvojili na vjeronauku i na propovijedima. To je himan duboke vjere i priznanja kako je Bog u kojeg Marija vjeruje osjetljiv za neznatne, malene, siromašne. To je himan vjere Lukina evanđelja, Isusova evanđelja milosrđa i solidarnosti, evanđelja izgubljenog sina i milosrdnog Samarijanca, bogatog čovjeka i siromašnog Lazara, grešnog carinika i oholog farizeja, one udovce koja daje mali novčić, evanđelja izgubljenih, malenih i prezrenih. Marija hvali Boga što ne gubi iz vida one koje ljudi ne gledaju, koje ljudi mrze i preziru. To je glavna osobina Boga u kojeg ona vjeruje i koji se njoj objavljuje. Ne Bog silnih i moćnih, nego Bog malenih i prezrenih ovoga svijeta.

Kršćanin zato ne može biti pobjednik u ovom svijetu onako kako se uobičajeno misli. Kršćanin ne trijumfira nego se raduje kada se razobličuju ideologije i mitologije moći. Kršćanin je onaj koji pobjeđuje služenjem. Marija je “potpuni sažetak ove velike avanture” (G. Ravasi), Božje avanture s čovjekom u kojoj treba odbaciti čitanje Marijina Veliča samo u mističko-spiritualnom ključu kao i samo u onom čisto sekularističkom koji himan smatra revolucionarnim pamfletom u kojem se poziva Boga da blagoslovi i autorizira nepravedno nasilje… Najtočnije tumačenje je teološko-socijalno (E. Hamel).

Veliča je ugaoni kamen Marijine vjere. Marija svjedoči vjeru koja jedini strah, jedino strahopoštovanje ima prema Bogu, prema dobroti Oca, a ne prema bogatima i silnima. To je ona vjera koja traje od Abrahama preko otaca do danas. To je iskustvo vjernika koji su stradavali a Bog ih je nosio kroz teškoće. To je predana vjera i sažetak povijesti Boga s ljudima. To je vjera naših predaka koji se u konačnici nikada nisu pouzdavali u ljudske sile i moći, nego u dobroga i milosrdnoga Boga i tako u poštenju i čestitosti odgajali svoju djecu.

Marija u svome Veliča svjedoči da Bog ne napušta one koji su malobrojni, nejaki i neznatni za ovaj svijet, te da Božje dobro ima posljednju riječ.

Koje ime nosim?

23. prosinca

Mal 3,1-4.23-24; Lk 1,57-56

Pred sami Božić biblijska čitanja sve naš više primiču betlehemskom događaju Isusova rođenja. No, kao što znamo, usporedno s Isusovim rođenjem, kroz Došašće pratimo i Proroka Ivana. Uz Izaiju, Mariju i Josipa, Ivan je nerazdruživo vezan za Isusa. Riječi Malahije Proroka iz prvoga čitanja, o tome da će Bog poslati svoga glasnika da mu put pripravi, za kršćane se odnose na Ivana Krstitelja, Isusova preteču. Malahija pripada prorocima mesijanske nade.

U evanđelju slušamo o Ivanovu rođenju. Luka izvještava da su se Elizabetini susjedi i rođaci radovali s njome i Zaharijom kad se rodio Ivan. Uočljivo je kako nas Sveto pismo nuka da dijelimo radost s drugima, da ne budemo uskogrudni nego upravo velikodušni prema sreći drugih, da je sreća drugih, naša vlastita sreća. Čak i onda ako nama u životu ne ide, ako smo u nevoljama i patnjama, veličina čovjeka je u zaboravu sebe i svojim problema a u radovanju s drugima.

Luka potom izvještava kako osmoga dana slijedi obrezanje dječaka Ivana. U židova obrezanje (a prisutno je i u mnogih drugih naroda i vjera, posebno kod muslimana – sunet) još od Abrahama, oca vjere, označava obred potvrde saveza između Boga i čovjeka; vrši se na muškoj djeci, osmoga dana nakon rođenja. Uz obrezanje se veže i davanje djetetu imena. U kršćana je sličan obred krštenja, što znači urastanje u Božju tajnu, suobličavanje s Kristom i ulazak u vjerničku zajednicu.

Nakon što su Ivana obrezali, trebali su mu dati ime. Značenje imena u svim kultura nije tek površni i puki čin, nego nešto posebno. Ime označava da je ono imenovano ili onaj komu se daje ime vlasništvo onoga tko to ime daje. Znamo kako se kroz povijest a i danas vode svađe i sukobi oko preimenovanja zemalja, mjesta i ulica. Nije ni za vjernike nebitno kako će ime dati drugima i sebi. Ime veže čovjeka za Boga, za roditelje, za obitelj za vjerničku ili neku drugi zajednicu. Imenom čovjek nije samo ljudsko nego Božje vlasništvo.

Biblija u mnogo primjera pokazuje kako Bog mijenja imena ljudima prema službi i poslanju koje trebaju izvršiti (Abram-Abraham, Jakov-Izrael, Šimun-Petar…). Zato u Svetom pismu nijedno ime nije bez značenja. Ime je više od riječi. Ime je u konačnici princip pojedinačnosti, originalnosti, individualnosti koju Bog traži da čovjek ostvari kroz život. U tom smislu možemo uočiti da Elizabeta ne dopušta da se dijete nazove očevim imenom, nego onako kako je Božji glasnik tražio da se zove – Ivan. Isto će ponoviti i njezin zanijemjeli muž Zaharija kada mu donosu pločicu da na nju napiše ime koje želi dati svome djetetu. Znakovito je da se odmah poslije napisanoga imena Zahariji razvezao jezik, pa je mogao opet govoriti.

Oni što su sve pratili sa strane, uplašili su se i pitali se isto ono što se, ako sa strahopoštovanjem stanemo pred čudo novoga života, pred malo dijete, svi pitamo: Što će biti od ovoga djeteta? To se sigurno pitaju svi roditelji dok prate rast svoga djeteta. Možda kroz život zaboravimo to pitanje, a valjalo bi ga se sjećati; na tu nakanu moliti i u tom smjeru – u smjeru Božjega poslanja, odgajati svoju djecu. I mi bismo se kao stariji trebali pitati: Što smo to postali u odnosu na svoje ime? Kakvi ljudi, kakvi vjernici? I: Što će biti s nama do kraja života?

Svatko od nas ima svoje ime, pa makar se nekima ono i ne svidjelo. Ono pokazuje kao smo mi nečije vlasništvo, kako nismo svoj vlastiti eksperiment. Mi smo od drugih za druge. Mi smo u konačnici od negdje Drugdje i za mnogo više stvoreni. Svako naše ime nosi u sebi dio sakramenta krštenje, nosi savez s Bogom. I svako naše ime sadržava originalnost. Mi nismo kopije naših roditelja, naših odgojitelja, našega kolektiva, koliko god bili njihov sastavni dio. Svatko od nas, svojim imenom treba ispuniti svoje osobno i jedinstveno poslanje u svijetu.

Bitno je koje ime imamo. Nije dobro ne misliti kako će se dijete zvati i kako će se kasnije nositi sa svojim imenom. Dijete nije ničiji hir ni pokusna igračka. Uz naše osobno ime, svi kršćani po krštenju imaju ime po Isus Kristu, i zato imaju poslanje da svatko, na svoj način, cjelinom svoga bića, opravda to kršćansko ime. Rađamo se kao ljudi, ali se vjernicima, kršćanima postaje.

Ime Ivan (Johanan) znači Bog je milostiv. To su ime Elizabeta i Zaharija dali svome djetetu kao odgovor na Božju dar i na Božje traženje što to dijete treba svjedočiti svojim životom. Ivan će biti preteča i navjestitelj Božje milosti u Mesiji (Kristu – Pomazaniku) kojemu će Josip, također preko Božjega glasnika, dati ime Isus (Ješua) koje znači Bog spašava.

Na vrhuncu Došašća, pred proslavu svetkovine Božjeg učovječenja, spominjemo se sa zahvalnošću Božje milosti u Ivanu Krstitelju, Isusovu preteči – zahvaljujemo Bogu koji dolazi spasiti nas. Radujmo se svakom novom životu i svjedočimo dosljedno svoje kršćansko (Kristovo) ime koje nosimo.

Kako gledati unatrag?

24. prosinca – Badnje jutro

Lk 1,67-79

U ovo badnje jutro u nekima od nas rastu stišani nemiri i očekivanja, nemiri jesmo li sve stigli pripremiti, a vjerojatno nismo, i nikada nećemo sve stići napraviti; i očekivanja, jer svi veliki događaji hrane našu čežnju za puninom, za srećom, za susretom s našim bližnjima. I baš danas, na samom pragu Božića, s nemirima i očekivanjima, slušamo završetak Lukine pripovijesti o starcu Zahariji, slušamo njegov veliki hvalospjev zahvale Bogu za darovanog sina Ivana. Na badnje jutro zahvala je za dijete Ivana, na kraju dana, u ponoć, sutra zahvaljujemo za dijete Isusa.

Prisjetimo se: Zaharija, svećenik, muž Elizabetin, na obećanje Božjeg glasnika da će on i njegova žena, iako ostarjeli, ipak dobiti sina, tražio je znak po kojem će razaznati to Božje obećanje. I taj će Zaharija, umjesto znaka, sav postati Božjim znakom, zanijemjet će i oglušiti, sve do trenutka kada bude suglasan s imenom za svoga sina – Ivan, Bog je milostiv. U priznanju tog imena, u ispovijesti da je Bog milostiv, Zaharija izgovara svoj hvalospjev – pohvalnu pjesmu milostivom Bogu.

Zaharijin hvalospjev izrasta iz drame čovjeka bez djece u kulturi koja je smatrala nemanje djece Božjom uskratom, kaznom pa i prokletstvom. Hvalospjevom, slično kao i Marija svojim Veliča, Zaharija očituje povijesnu vjernost Boga prema svome narodu a on sam postaje jedan u nizu otaca vjere.

Kršćansko tumačenje će kazati da je Zaharija posljednji starozavjetnik dok njegov sin Ivan čini prijelaz, most iz prvoga u drugi zavjet, iz staroga u novi savez s Bogom. Zaharijin hvalospjev je doista vjerno čitanje svoje ali i zajedničke povijesti, prenošenje u riječi tradicije vjere, slično kako je to Luka prenio da je učinila Marija svojim himnom Veliča, i kao što će slično učiniti prorok Šimun u trenutku Isusova prikazanja u Hramu u svom Himnu otpuštanja iz službe, rekli bismo «himnu za mirovinu».

Veća je Zaharijina zahvala Bogu od nabrajanja zla i neprijatelja u prošlosti. S blagoslovom se ovaj vjernik spominje Božjeg održanja obećanja, posebno obećanja danih preko proroka: da neće napustiti svoj narod, da ga neće prepustiti na uništenje dušmanima, da će pohoditi svoje ojađene pojedince, kao što je pohodio i blagoslovio Zahariju i njegovu ženu.

Hvalospjev se temelji na Božjem savezu s ljudima. Kao posljednji starozavjetnik bez djece, Zaharija spominje prvoga vjernika bez djece – Abrahama, i Božje obećanja ocu vjere da će ga obdariti. Bog, ispovijeda ovaj ostarjeli svećenik, djeluje kao što je uvijek djelovao: neočekivano milosrdno. Ta tako se Bog «zakleo» i neće promijeniti svoga obećanja.

Na koncu hvalospjeva Zaharija se obraća svome djetetu, sinu Ivanu. On će se, veli mu, zvati «prorok Svevišnjega»; on ići će pred Gospodinom, biti preteča i pripravitelj naroda za dolazak Mesije. On će ukazivati gdje se nalazi spasenje toga naroda: u obraćenju Bogu i Božjem otpuštenju grijeha koje jedni drugima ne možemo ili nećemo oprostiti.

Ivan je navjestitelj Božjeg dara-osobe, osobe koja je Mlado sunce s visine, sunca koje stiže iz Božjih prostora i to onamo gdje ljudi sjede u tami, i ondje gdje su sjene smrti, sjene paklenih odnosa, nerazumijevanja, patnje i nesreća pokrile ljude da ne vide izlaza, muče se i izjedaju sami i između se. To Mlado sunce s visine novi je Mesija kojemu Ivan – preteča, sin Zaharijin, pripravlja narod i koji traži da upravimo noge na put mira.

U ovo sveto jutro, pozvani smo da i sami čitamo svoju osobnu, obiteljsku, narodnu i crkvenu prošlost kao povijest Božjih spasonosnih djela. Pozvani smo da se u zahvalnosti, a nipošto u gorčini, zlopamćenju i nezacijeljenim ranama odnosimo prema prošlosti i prema ljudima. Zaharijin nas hvalospjev potiče da zahvalimo Bogu za njegova uslišanja i onih molitava koje nam izgledaju posve neuslišane, od kojih smo zanijemjeli i duhovno otupjeli da se možda više uopće i ne molimo.

Krenimo u ovaj Badnji dan, uputimo se k Betlehemu, k proslavi Isusova rođenja, kao prema suncu koje raste iznad nas, prema svjetlu koje nas hoće obasjati i ogrijati. Napustimo sjene smrti, sjene oholosti, tamu svađa, unutarnje i vanjske jazbine nemira, sve svoje mrkline i zatrovanosti koje nas priječe da povjerujemo da je Bog neizmjerno milostiv.

Na dobro vam došao Badnji dan!

Fra Ivan Šarčević

advent Ivan Šarčević