IV. nedjelja kroz godinu | Ni samo divljenje, ni samo znanje

Mk 1,21-28

S Isusom – koliko je god to moguće – vrijedi uvijek započinjati iznova, kao da ga prvi put susrećemo, da nam nešto ne promakne dok slušamo njegove riječi. Susret s Isusom sliči susretu s osobom s kojom naš svijet stoji ili pada, bez koje sve radikalno drukčije izgleda. Naravno, nemoguće je izvršiti brisanje ili potpunu preraspodjelu našega predznanja o Isusu, no, ipak, kao i za svaki susret do kojeg nam je stalo, važno je ne zauzeti uhodanu pozu, nego se otvoriti kao da ćemo čuti nešto prvi put, kao da će nam se dogoditi nešto sudbonosno, drukčije, nešto kao nikada prije.

Nije, naime, lijepo susretati ljude reda radi. I nije dobro ništa raditi s ciljem da se toga posla ili čovjeka što prije riješimo. Nije dobro ljude prihvaćati kao već posve poznate, pogotovo ne unaprijed zauzeti poziciju isključenja ili sebe ili drugoga iz susreta jer se tu kao nema što nova ni čuti ni reći. Jasno, nije svaki susret prevažan, ali je ipak nužno imati na umu da je čovjek biće susreta («Sreća dolazi od susretati se», pisao je teolog Ivan Golub). I na koncu života kao i u onostranom Božjem sabiralištu najviše će se tražiti naši susreti i odnosi.

Današnji evanđelje govori o jednom specifičnom Isusovom susretu: s čovjekom opsjednutim nečistim duhom. Isus je došao u kafarnaumsku sinagogu, u subotu, kada se vjernici susreću na molitvu, čitanje Svetoga pisma i tumačenje pročitanoga. Isus tako naučava, izvještava Evanđelist Marko, da su prisutni «zaneseni» njegovim naukom. I još dodaje da on to čini kao netko tko ima vlast, a ne kao pismoznanci. Čini se da se ove riječi o posjedovanju vlasti ne odnose na neku «zemaljsku», političku ili religijsku vlast nad ljudima, nego na moć Isusovih riječi, snagu govora koja mijenja ljude. I tu vlast ima odnekud drugdje, za razliku pismoznanaca koje su za tumačenje Božje riječi službeno certificirale više instancije.

Sukladno otačkoj predaji Isus se pridružuje svojoj braći u vjeri, dolazi u sinagogu, moli i čita, sluša i razgovara o pročitanom. On, međutim, govori drukčije od pismoznanaca: rekli bismo kao učitelj s proročkim žarom ili prorok s učiteljskom razložnošću. I Isusove najčešće riječi: Božje kraljevstvo, obraćenje, evanđelje, vjera, nada, ljubav, istina, pravda, milosrđe, praštanje, službeni pismoznanci ne koriste ili ih rijetko istinoljubivo koriste.

Dolazimo do središta današnjeg evanđelja. Isusu se slušatelji dive, ali ne svi. Prorok izaziva neslaganje. Usred sinagoge ustaje jedan čovjek protiv Isusa. Imamo, zacijelo, iskustvo da se našim dobrohotnim riječima usprotivi netko od koga se tomu nismo nadali i na mjestu gdje to ne priliči. I u svetom mjestu rado djeluje nečisti i nečastivi. Marko piše da se radi o čovjeku «opsjednutu nečistim duhom», za onodobno shvaćanje značilo je da je taj čovjek bio pod vlašću zloga, đavla.

Ne znamo o kakvom je opsjednuću riječ. Evanđelist ne govori da je taj čovjek bolestan ili unakažen; ne kaže ni da pjeni, niti da se ceri, ni da netko govori iz trbuha umjesto njega. Opsjednuti viče: «Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? Znam tko si: Svetac Božji!» Posrijedi je radikalno odbijanje Isusa. Svatko od nas ima sličnih incidentnih iskustava, u obitelji, crkvi, pri tumačenju vjere, života, «vike» koja iznenadi, oduzme dah i riječ. I oni koji prate sa strane ne znaju ili neće da znaju je li u tom protivljenju istina ili laž. I nije svako protivljenje direktno. Neki ljudi izvana ostaju mirno hladni, a utroba im se propinje od vrištanja i neslaganja pri susretu s dobrim čovjekom.

Današnje evanđelje potvrđuje da nitko tako jasno ne prepoznaje proroke i dobrotu dobrih kao loši ljudi. No, prepoznati dobrotu i živjeti po noj nije isto. Nečisti čovjek «zna» tko je Isus i razotkriva ga. I to čini – nimalo nije nebitno – tako što se obraća Isusu izravno u lice. Epicentar zla, jazbina zla, zli/đavao se skriva, nevidljiv je, a istura svoga slugu. I sluga zla pita, zapazimo to, pita izravno učitelja-proroka: «Što ti imaš s nama?» Ovo nečisto «s nama» znak je da sluga nikada ne nastupa sam, nego uvijek s drugima. Samoća je za njega jeziva, jer bi se susreo s Isusom, obratio. Zato on i ne kaže Isusu da je samo on osobno ugrožen, nego «mi». Viče na Isusa zašto je došao uništiti «nas», misli na svoj klan, stranku, a time hoće pridobiti i Isusove slušatelje u sinagogi… Mrzitelji i rušitelji dobroga rado govore u mi-formi, identificiraju se sa zajednicom, institucijom, govore u ime većine, u ime naroda… Na početku Markova evanđelja stoji pojedinačno protivljenje Isusu od strane sluge zla koji se identificira s mnogima. To protivljenje sve će se više pretvarati u institucionalni glas glavara svećeničkih i starješina narodnih, u glas od njih zavedenih iz naroda, dok se Isusa ne razapne.

Nije nevažno primijetiti da čovjek s nečistim duhom u jednom trenutku ipak izlazi iz plurala, iz mi-forme koja je utvrda i batina svim lažljivcima i strašljivcima, lažno hrabrim ljudima koji svoj strah ogrću u silu zajedništva: istresaju se na niže od sebe, viču na one bez vlasti, na malene i dobre. Kafarnaumski opsjednuti u svojoj završnoj vici, a opaki ljudi u raspravama ne objašnjavaju svoj stav, nego se služe samo naučenim kolektivnim sloganima i frazama, izlazi iz množine, postaje osoban, priznaje Isusu, sada samo u ime sebe, ne više u ime «nas»: «Znam tko si: Svetac Božji!» Upravo u tim riječima ogleda se paradoks zla, a i paradoks vjere. Naime, čovjek opsjednut zlom ne samo da vjeruje da je Isus od Boga, nego on to i «zna». Kao i svi oni zli u čije ime govori i na koga se poziva, on zna tko je Isus, ali ga to znanje ne mijenja. I mi čujemo slične riječi: Znam da si ti dobar čovjek, ali… I ne samo čujemo, nego u svojoj nečistoći i fascinaciji zlom i mi znamo za nekoga priznati, ako ne javno, onda u sebi: Znam da je on dobar čovjek, ali ne ide tako… Uništit će nas!

Još susret Isusa s opsjednutim nije završen. Dok bi većina u sličnim situacijama na viku protivljenja zašutjela, povukla se, Isus čini nešto posve drugo. Nije nimalo zgodno usprotiviti se vikaču u mnoštvu, posebno kad govorimo o uzvišenim stvarima vjere, tada smo jako ranjivi, i kada je zlo – a uvijek je takvo – glasnije i plastičnije, uvjerljivije i zavodljivije od dobra, a frazetine su uvijek samorazumljive. Da, mnogi se od nas uzmiču na direktno protivljenje od strane loših. Umorimo se, priznajemo poraz pred vještinama zla, neki smo se čak strovalili onamo gdje nam nije padalo ni napamet da ćemo prispjeti, u društvo nečistih, a neki se oportunistički ili koristoljubivo klatimo ni tamo ni ovamo – po rubu nečovještva.

Isus se ne povlači. Iznenađuje njegova riječ opsjednutom: «Umukni i iziđi iz njega!» Ako ta naredba i nije bila vika, nije mogla biti izgovorena bez povišenog tona. Nemojmo ublažavati ove Isusove riječi, niti od tih riječi (gesta i tako nema!) pravimo filmske egzorcizme, kreveljenja i izvijanja, niti opsjednutom natičimo đavolske rogove i rep. Prihvatimo sve ponajprije kao razgovor dva čovjeka usred vjerničke zajednice. Sukob je oko tumačenja Božje riječi. Isus, učitelj i prorok, neočekivano reagira na protivljenje. Ne dopušta govoriti ni istinu čovjeku koji se identificira s mnogima i koji od te istine ne živi. Isus ga ušutkuje, oduzima mu riječ, kaže mu da je podijeljen, da to što govori nije on nego zlo.

Koliko će se nježnih ušiju i osjetljivih duša stresti ako s pozornošću iznova sasluša ove Isusove riječi, ako ozbiljno čuje da Isus, od koga bi očekivali da se uvijek ponaša s taktom, bez grubih riječi, tako otresa na nekoga, čak i ako je taj kriv. Zar ne kažemo često nekome: Pa što to ne kaže(š) finije? Zar i Isus nije mogao biti malo uljudniji, a ne da na takav način (Način je doista uvijek važan!) ušutkuje pobožna čovjeka usred sinagoge?

Zastanimo ovdje do novoga susreta s Isusom, zapravo ne prekidajmo odnos s njime. On i sada dolazi ovdje u našu sinagogu, pohađa nas, izlaže nam Božju riječ, hoće nas dotaknuti. Možda će nas i ušutkati, potresti, uzdrmati nas i u mi i u ja-formi. Nemojmo mu se samo diviti, niti govoriti: Znam ja tko je on!

Fra Ivan Šarčević