Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
IV. nedjelja kroz godinu | Istina u doba obmane
Ako ne možemo povratiti svoju sposobnost prepoznavanja istine i društvenog i političkog djelovanja u skladu s njom, kujemo lance vlastitog ropstva. Suprotno od življenja u istini je život u strahu. Duh Istine nam daje hrabrost: hrabrost da svoja uvjerenja pretočimo u djela
„Duh Istine upućivat će vas u svu istinu“ (Iv, 16:13)
Dva su povoda za današnju propovijed: spomendan svetog Tome Akvinskog, koji se obilježava 28. siječnja i 45. obljetnica prve programatske enciklike „Redemptor hominis“ („Otkupitelj čovjeka“) svetog pape Ivana Pavla II.
Tema istine i odgovornosti Crkve prema toj istini danas je posebno. U enciklici „Redemptor hominis“ papa Ivan Pavao II. govori o „odgovornosti Crkve za istinu“. Naglašava da je „čovjek u svojoj istini svoga postojanja (…) prva staza kojom Crkva mora proći ispunjavajući svoje poslanje“ i poručuje:
„Duboko se prisjećamo kako je zahtjevna istina koju nam je Bog objavio. Osobito nas prožima snažna svijest odgovornosti za tu istinu. Crkva je, po Kristovoj ustanovi, njezina čuvarica i učiteljica, upravo zbog toga obdarena naročito djelatnom prisutnošću Duha Svetoga kako bi tu istinu mogla vjerno čuvati i naučavati u najtočnijoj cjelovitosti. Vršeći to poslanje, ugledajmo se u Krista, prvog navjestitelja.“
Sveti Toma Akvinski naglašava da ljudi dijele međusobnu obvezu u pitanjima pravednosti, koja se temelji na iskrenosti kao ključnom elementu za izgradnju uzajamnog povjerenja. Ta temeljna ideja predstavlja ključnu komponentu očuvanja ljudskog društva:
„S obzirom da je čovjek društveno biće, proizlazi nužnost da jedan pojedinac duguje drugome sve što je potrebno za očuvanje ljudskog društva. Život u zajednici postao bi nemoguć bez uzajamnog povjerenja koje proizlazi iz iskrenog dijeljenja istine među ljudima. Stoga vrlinu istine možemo smatrati obavezom koju dugujemo jedni drugima.“
Sveti Toma promiče duboko ukorijenjen odnos između istine, razuma i vjere. Prema njegovom učenju, istina nije samo skup činjenica ili teorijskih tvrdnji; istina ima dublje značenje u kontekstu Stvaranja, Otkupljenja i vječne sudbine ljudske duše. Naglašava da se istinitost, izražena kroz riječi i djela, ostvaruje kao vrlina. Govorenje istine nije samo puko ponašanje, već i iskreno djelovanje koja doprinosi ljudskom usavršavaju. Stoga postavlja vrlinu istinoljubivosti, kako u riječima tako i u djelima, kao temeljnu vrlinu za ljudsko društvo. On kaže:
„Ono što pripada vrlini istine jest da čovjek iskreno manifestira svoje unutarnje stanje putem vanjskih znakova. Ti vanjski znakovi nisu ograničeni samo na riječi, već uključuju i djela. Stoga je jednako suprotno istini koristiti riječi koje odražavaju nešto drugačije od onoga što je u umu, kao i korištenje znakova djela ili stvari kako bi se sugeriralo suprotno od onoga što je u srcu.”
Iznošenje istine stoga predstavlja „pitanje osobne autentičnosti”, dok je lažljivost (obmanjivanje) njezina suprotnost. Prema svetom Tomi, osoba laže kad odluči ne otkriti ono što se nalazi u njezinom umu. Lagati ne znači prije svega ne izražavati istinu, već jednostavno imati namjeru tvrditi nešto lažno. Čin laganja razdvaja osobu, jer ona lažno tvrdi dok istovremeno skriva svoj pravi identitet. Namjera obmane predstavlja završetak laži:
„Namjera loše volje može se odnositi na dvije stvari: prvo, izricanje neistine, dok je drugo stvarna posljedica lažne izjave, tj. da netko može biti zaveden”. Baš kao što se može razviti vrlina govorenja istine, isto tako se može razviti i vrlina laganja: „Lažljivac, kada laže iz navike, uživa u samom činu laganja”.
Naglašavajući odgovornost Crkve za istinu, papa Ivan pavao II. istovremeno podsjeća kršćane na njihovu proročku ulogu i dužnost u kulturi današnjice. U konkretnoj praksi ta proročka uloga ostvaruje se kroz kršćane „kad nas vjera kao naročita nadnaravna milost ulivena u ljudski duh čini dionicima Božje spoznaje postajući naš odgovor njegovoj Riječi“. Cijela Crkva, shvaćena kao Božji narod, snosi odgovornost za istinu. Temeljni zadatak u oživotvorenju istine imaju vjernici laici, poručuje papa Ivan Pavao II., u prvom redu kroz „obiteljske kateheze, tj. kateheze roditelja“, jer obitelj ostaje glavno mjesto gdje se izgrađuje pravilno shvaćanje istine. Dakle, „potrebno je da svi, na različite načine, dijele odgovornost Crkve za božansku istinu. (…) Osjećaj odgovornosti za istinu jedna je od osnovnih točaka susreta Crkve sa svakim čovjekom i isto tako jedan od osnovnih zahtjeva, koji određuju čovjekov poziv u zajednici Crkve.“
Papu Franju se kritizira da se više voli baviti političkim pitanjima nego podučavati doktrinarnu istinu. Potonji se argument temelji na pogrješnom i suženom razumijevanju onoga što su istina ili doktrina. Prije izbora pape Franje za mnoge je „istina” bila svedena na malo više od katoličkih dogmi o objavljenim pitanjima vjere, kao što je Isusovo božanstvo ili istinska prisutnost u Euharistiji, ili konkretnih moralnih doktrina, posebno pitanja seksualnog morala. U međuvremenu, pitanja Socijalnog nauka crkve, uključujući preferencijalnu opciju za siromašne, brigu za okoliš našeg planeta i načela solidarnosti i supsidijarnosti, nisu bila prikazana kao sastavni dio istine katoličke vjere. Zapravo, u mnogim slučajevima, kad god bi neki papa ili biskup spomenuo ta učenja, mnogi bi katolici tvrdili da je to „politiziranje vjere“.
Činjenica je da danas čovječanstvo živi u eri tzv. ‘post-istine‘, u vremenu u kojem se javno mnijenje sve više oblikuje emocijama i osobnim uvjerenjima, a sve manje razumom i znanstvenim dokazima, i u kojem se javlja snažan otpor utvrđenom znanju. Današnji svijet je svijet u kojem istina prestaje postojati, odnosno svijet u kojem istina više nije toliko važna. Mnogi su „u zagrljaju ideologije koja ozbiljno iskrivljuje stvari, koja ne samo odmiče od stvarnosti već i raspravu o bilo čemu“, tvrdi biskup Barron.
Tijekom posljednjih desetljeća, objektivnost i istina zapali su u teška vremena u kasno modernim društvima. „Sam koncept objektivne istine nestaje iz svijeta. Laži će proći u povijest“, prorokovao je još davno George Orwell.
Kriza u izražavanju istine ne ograničava se samo na društvene i političke aspekte, već se odnosi i na crkvenu stvarnost. Sustavni neuspjeh Crkve u iznošenju istine o seksualnom zlostavljanju svećenika predstavlja posebno ozbiljan primjer ove krize. Osoba koja izbjegava suočavanje sa vlastitom prošlošću (ili stalno laže o njoj) sprječava sebe u postizanju potpune zrelosti i zdrave integracije. Jednostavno rečeno, takva osoba ne može doživjeti puni rast. Isto tako, Crkva, ako ne može ili ne želi iznijeti istinu o vlastitoj prošlosti, ne može potpuno procvjetati i osuđena je na svojevrsnu crkvenu nezrelost.
Kao što Sveto Pismo kaže: „Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi” (Iv, 8:32). Ako ne možemo povratiti svoju sposobnost prepoznavanja istine i društvenog i političkog djelovanja u skladu s njom, kujemo lance vlastitog ropstva. Suprotno od življenja u istini je život u strahu. Duh Istine nam daje hrabrost: hrabrost da svoja uvjerenja pretočimo u djela.
Papa Franjo savjetuje:
„Zajedno možemo tražiti istinu u dijalogu…. Da bi se to postiglo, potrebna je ustrajnost; uključuje trenutke tišine i patnje, a ipak može strpljivo prigrliti šire iskustvo pojedinaca i naroda”.
„Dođi, Duše Istine, i oslobodi nas!“
Krešimir Cerovac, polis.ba