IV. nedjelja kroz godinu | Blaženstva – kršćanski ustav

Blaženstva neki nazivaju „ustavom kršćanske vjere“. Kao što ustavi izražavaju temeljna načela državnog uređenja, tako i Blaženstva izriču temelje Božjeg odnosa s ljudima. Dobar ustav je ključ stabilnosti svake uređene zemlje. Odgovorni građani poznaju njegova temeljna načela, a odgovorne države ta načela promoviraju. Najteže kažnjiva djela su ona koja predstavljaju napad na ustavni poredak. Ona potkopavaju opstojnost države, a najčešće se svode na suradnju s neprijateljima u cilju ugrožavanja suvereniteta. Koje su pak temeljne vrijednosti našeg kršćanskog ustava, a koje bi ideje bile napad na njegov poredak?

Iz Isusove formulacije Blaženstava proizlaze tri ključne ideje. Prva je da je Bog vladar stvarnosti, onaj koji ima konačnu riječ, onaj koji je razastro nebesa i utemeljio zemlju (usp. Iz 51,13). Zato Isus može izreći kako je netko blažen, jer je Bog jamac toga stanja. On određuje kako će kome biti i pritom je potpuno suveren. Druga ideja konstatira da je unatoč Božjoj svemoći svijet nerijetko mjesto patnje, podvrgnuto ispraznosti (usp. Rim 8,20), gdje zlikovci prosperiraju (usp. Job 21,7). Zato se Isus u Blaženstvima obraća onima koji su u nepogodnom položaju, koji su svjetovni gubitnici. Njih nikada ne manjka, ali njihovu tragediju kompenzira treća ključna ideja Blaženstava. Ona, naime, kaže da je Bog na strani pravedna čovjeka, da ga ljubi i da mu sve okreće na dobro (usp. Rim 8,28). Zato Isus može izreći obećanja koja čine drugi dio formula Blaženstava, zato nas uvjerava da na kraju dolazi radosna vijest. Ukratko, dakle, Bog je svemoćan, svijet ne odražava njegovo milosrđe, ali je Bog ipak milosrdan. Ono što vidimo u Blaženstvima je realizacija ove tri ideje u nizu konkretnih stvarnosti i stanja u kojima se čovjek može naći: siromaštvo duhom, žalost, krotkost, glad i žeđ…

Svaka od ove tri ključne ideje može se negirati li pogrešno razumjeti, što onda rezultira iskrivljenjem vjere. Ideja Božje svemoći može se negirati, što vodi u autoreferencijalnu vjeru, koja je u biti nevjera. Tu se trebam sam pobrinuti za sebe jer, kako kaže naša narodna, Bog je prvo sebi bradu stvorio. U viziji formalnih vjernika Bog je ostao poželjan kulturološki zalog koji jamči socijalnu stabilnost i koheziju, ali pravog povjerenja u njega se ne može imati, niti se što od njega može očekivati. Baziran na egocentrizmu i etnocentrizmu, ovaj je svjetonazor vrlo kompatibilan s onim političkim matricama koje također naglasak stavljaju na samoočuvanje. S druge strane, ako se Božja svemoć prenaglasi na način da eliminira ljudski razum, vjera metastazira u fanatizam. Tu se čovjek oslanja na Boga, ali ga amputira od njegova stvorenja. Ne priznajući autonomiju razuma i doprinos znanosti, fanatik zapravo negira objavu i inkarnaciju. Uvjeren da ima ispravan konačan sud o svemu, on nije voljan niti sposoban razumjeti tuđe misli i osjećaje. No zato će drugoga brzo osuditi da je nedovoljno pobožan, a posebno ga smeta vjerska misao koja nastoji biti diferencirana i odmjerena.

Drugo izvrtanje Blaženstava je negiranje ili radikalno potenciranje prevalencije zla u svijetu. Primjer prvoga je prosperity gospel, teologija koja Božje djelovanje vidi u tome što vjerniku podaje zdravlje, moć i bogatstvo. Vjera se svodi na potragu za uspjehom, blagostanjem i samodostatnošću. Nema mjesta za ranjivost, slabost, krizu. Katolicima je izazovnija napast odustajanja od interferencije sa zlim svijetom i izoliranja u homogene grupe, koja se posljednjih godina naziva Benediktova opcija prema istoimenoj knjizi Roda Drehera. Dok papa Franjo traži da kršćani budu ljudi dijaloga sa svijetom, poput svjetionika, baklje ili djelatnika poljske bolnice (tri slike upotrjebljene u Amoris laetitia br. 291.), ovdje se od svijeta manihejistički bježi, te se u maniri hereze donatista proglašava nemogućom suradnja s njime. Strahom se stvara apokaliptički ambijent i spasenje se obećava uskom krugu moralno neokaljanih. To svakako nije bila opcija sv. Benedikta iz Nursije. On se nije postavio reaktivno spram svijeta, već je kao Pahomije i Bazilije Veliki prije njega, kroz monaštvo ponudio odgovor na potrebu predanja Bogu u Crkvi koja više nije bila mučenička. Autentični kršćanski odgovor na zlo u svijetu je, dakle, iščitavanje aktualnih izazova kroz prizmu znakova vremena spram kojih se treba aktivirati. Ne treba potencirati zlo kroz teorije zavjera, niti ga relativizirati tako da ga se niječe. Naš je poziv dobrim svladavati zlo (usp. Rim 12,21), milosrđem i dobrotom se suprotstaviti svemu što nas plaši.

Kod treće ideje Blaženstava se može negirati Božja preferencijalna opcije za pravednika i patnika, što vodi do percepcije Boga koji je jedak prema svima, a ne posebno blizak siromašnima i marginaliziranima. Ovo je teoretska vjera, jalova u svojoj biti, koja snažno naglašava ortodoksiju, a zapravo ponavlja fraze i opća mjesta. To je vjera koja pada na testu konkretnosti, jer ne vidi potrebe društva, ne vidi bližnjega. Za nju kršćanstvo nema veze sa zaštitom okoliša, s migrantima, s obespravljenima, sa žrtvama spolnog zlostavljanja. Svi se ti problemi navodno rješavaju kroz osobni odnos s Bogom, a riječ je zapravo o paravanu koji opravdava našu pasivnost. Umjesto da razvija našu empatiju, ovako iskrivljena vjera otupljuje našu savjest. Suprotno tradiciji Crkve, kontemplacija i akcija su ovdje rastavljene, a poziv na kidanje nepravednih okova i razvezivanje jarmenih spona (usp. Iz 58,6) zaboravljen. S druge strane, može se i prenaglasiti Božja naklonjenost određenoj grupaciji, što vodi u elitizam koji često vidimo kod raznih crkvenih pokreta. Svako zatvaranje i pronalaženje Boga isključivo u svom krugu protivno je koncilskom načelu univerzalnosti naroda Božjega u koji su svi pozvani, a članovi kojeg se prepoznaju po međusobnoj ljubavi (Iv 13, 35). Autentično kršćanstvo je, dakle, ondje gdje se teži prevladavanju podjela, rivalstava, nerazumijevanja i egoizma. Poput naroda, upućeni smo jedni na druge i ne možemo poput loših političara živjeti na antagoniziranju i sotoniziranju drugih.

Ako se može izdvojiti jedna dimenzija Blaženstava koju je danas potrebno naglasiti i ad fontes joj se vratiti, onda je to radost koju izriču. U kakvoj se god nedaći nalazio, kršćanin se ne deprimira. To je ono prvo što nam upada u oči u Matejevom tekstu: paradoksalnost da je blažen ili sretan (grč. makarios) onaj koji za takvo raspoloženje naizgled nema nikakva razloga. Blaženstva očito predmnijevaju da je kršćanin toliko svjestan svoga privilegija da mu „sitnice“ poput siromaštva, žalost, gladi, ne kvare doživljaj stvarnosti. Njegov je integritet toliko snažan, da ga životna zla ne porobljavaju. Pritom se misli na zla koja osjeća na vlastitoj koži, a ne na relativiziranje patnje drugih. Dapače, takav stav svjesnog ignoriranja vlastite obespravljenosti čini ga sposobnim za velika djela u korist drugih. Tek kada se čovjek nauči ne biti navezan na ono što mu pripada, postiže slobodu za ljubav. Ne živi sebi, ne umire sebi, živi i umire Gospodinu i bližnjemu (usp. Rim 14,7-8).

Stanko Perica