IV. nedjelja došašća | Znati primati dar

Dvije žene koje evanđelje pred nas stavlja trebale bi nam pomoći dočekati Božić na pravi način. Što ih čini posebnima? Njihovo izvorno stanje je trećerazrednost. Jedna je djevica, a druga jalova. To su u onodobnom mentalitetu stanja temeljne neostvarenosti i promašenosti. No, Božja intervencija obje izbavlja iz stanja marginalnosti. Mariji daje začeti bez muža, a Elizabeti da začne u starosti. Ključno je to da su obje dopustile Bogu inicijativu. Njihov život nije izgrađen od i oko vlastitih snaga, već se gradi na Božjoj snazi. To je, dakle, tajna Marije i Elizabete. Plod koji nose nije proizašao iz njihova napora, njihove akcije, nego iz sposobnosti primanja. One su znale primiti dar. Stoga od njih dvije valja učiti kako ne samo raditi nego znati primati, ne biti fokusiran na svoje snage i slabosti, već znati vjerovati.

Dobro si je u tom smislu postaviti pitanje što me pokreće u mojim pothvatima. Je li to želja za dokazivanjem, moj egoizam, ili pak strah, bojazan da ne ostanem sam i zaboravljen. Ili me ipak pokreće ono što sam primio: Božja ljubav, želja da umrem sam sebi i proslavim Boga u služenju bližnjemu. I eto tajne kako dočekati Božić. Nećeš uspjeti s onim što pokušavaš samo svojom snagom. Počistit ćeš kuću, okititi jelku, napraviti kolače, kupiti poklone, ali to ništa neće pomoći ako si ti taj koji moraš sebi osigurati Božić. Božić moraš znati primiti. Primiti u sebe darove koje ti Božić donosi: blagost, jednostavnost, usporenost, tišinu. Ono što napraviš nakon što si primio te darove bit će pravi Božićni plod, bit će Božje djelo, bit će nasljedovanje one dvije svete žene.

One nas svojim susretom uče i da se čuvamo samodostatnog kršćanstva koje nas upućuje na nas same i udaljava od drugih. Lako postanemo sami sebi dovoljni, živimo u svom svijetu u kojem nam ne treba Božja intervencija jer nam nikakva novost nije potrebna. Marija i Elizabeta odlučuju ne živjeti samo od svog iskustva Boga, već ga dijeliti s drugima i primati od drugih. Obje su mogle živjeti izolirano od svijeta i njegovih potreba misleći kako imaju pravo na taj privilegij. Mogle su u svom pravovjerju i dokazanoj Božjoj naklonosti biti neprikosnoveni uzor svim drugima. Ipak, njihova vjera nije samodostatna, već živi od novosti, od primljenoga, od iskustva susreta. Bez toga vjera je anemična i bezbojna. Takva vjera bi se vrtjela oko sebe i svojih potreba, bila bi daleka od stvarnog svijeta i zapravo predstavljala tek jedan obrambeni mehanizam ličnosti. Nasuprot tome, vjera ove dvije svete žene je uzorna i neiskvarena jer proizlazi iz poniznosti. Njihova polazišna pozicija je sramota, stanje bruke i blamaže. To stanje ih je učinilo receptivnima. Svjesne su da same ne mogu mnogo postići, niti su nečim posebnim zaslužile milost koja ih je snašla. Nisu se izborile za poziciju koju imaju, već su je primile kao dar. Slobodne su zato od svog egoizma i straha od propasti. Žive logiku spasenja.

Božić je susret Boga s čovjekom, a taj susret je moguć tek ukoliko čovjek usvoji kulturu susreta. „Život nije vrijeme koje prolazi, nego je vrijeme susreta“ (Fratelli tutti, 66). Marija i Elizabeta su učiteljice kulture susreta, te su nam kao takve možda potrebnije nego ikad. Danas kada svatko lako postaje naizgled apsolutni stručnjak za područje koje želi izučiti, sve je teže znati i moći slušati. Orijentirani smo na informacije koje podržavaju naše stavove, i nije lako komunicirati s onima koji nisu na toj liniji. Sve smo vještiji u pričanju, a sve nam je teže slušati. Život je pak „umijeće susreta“, a susret je „nadvladavanje onoga što nas dijeli“ (FT, 215). To je vještina koju se mora učiti. Ako se ne susrećemo nećemo ništa primiti, nesposobni smo za recepciju ploda koji Bog šalje. Sv. Ignacije Loyolski je tražio od prvih isusovaca da puno međusobno komuniciraju i dijele svoja svakidašnja iskustva. Šetali bi gradom po dvojica i razmjenjivali dojmove i ideje. Kad su se prostorno razdvojili, budući su mnogi otišli u misije, tražio je da često pišu pisma. On ih je sam napisao više od bilo kojeg suvremenika, oko 7.000, a još više ih je primio. Valja nam, dakle, ponovno usvojiti tu izgubljenu vještinu izražavanja na način da nas drugi razumije i slušanja na način da uvažavamo drugoga. Donijeti će nam to radost kao što su je osjetile one dvije svete žene.

Piše: Stanko Perica