IV. nedjelja Došašća | Ime Isusovo

Iznad glavnih vrata rimske crkve Imena Isusova nalazi se monogram IHS iznad kojeg je anđeo s tri para krila. Riječ je o serafinu, anđelu iz najvišeg anđeoskog kora, onog reda anđela koji spoznaju Boga s najvećom jasnoćom. Prema prikazu iz šestog poglavlja Knjige proroka Izaije, serafini koriste dva krila da zaklone lice, dva da zakriju noge, a dvama krilima lete. Lice se prekriva jer se, prema snažnoj starozavjetnoj tradiciji, Boga se ne može vidjeti i ostati na životu. Mojsije je jedini imao privilegiji vidjeti Boga s leđa (Izl 33,23), ali suočiti se s Bogom oči u oči bilo bi nepodnošljivo. Zakrivanje pak nogu je znak poniznosti pred Bogom. Prikriva se vlastita nesavršenost, golotinja, nečistoća koju u biblijskom kontekstu predstavljaju stopala, koja su uvijek bila prašnjava.

Ipak, serafin na pročelju ove prve barokne crkve s kraja 16. st. je raširio sva svoja krila. Gledajući u monogram koji predstavlja Isusovo ime, više ne osjeća potrebu da zaklanja svoje oči i noge. Bog je objavljen u Isusovom imenu kao onaj koji spašava, ne onaj koji uništava. Ne treba ga se više bojati, od njega strepiti, već nasuprot, pozvani smo što više mu se približiti i izbliza ga promatrati. Važna je to promjena paradigme u našoj religioznosti. Daleki Bog komunicira deduktivno, preko pravila koje nameće i kojih se valja držati. Bliski Bog komunicira induktivno, traži da iz relacije s njime oblikujemo svoj život.

Ime Isusovo je važna referenca u novozavjetnim spisima. Sedamdesetorica čine čudesa i duhovi im se pokoravaju u to ime (Lk 10,17). Isus izabire učenike da idu i donose rod, te da taj rod ostane i da im Otac dade što god zamole u njegovo ime (Iv 15,16). Petar nakon Duhova hrabro tvrdi: „Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti“ (Dj 4, 12). Dok ih proganjaju zbog navještenja Krista, učenici su „radosni što bijahu dostojni podnijeti pogrde za Ime“ (Dj 5,41). Kristološki himan iz Poslanice Filipljanima pak sažima povijest spasenja ovako: „Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ“ (Fil 2, 9-10). Konačno, u Poslanici Rimljanima nalazimo sažetak ispovijesti vjere izražene imenom Isusovim: „Nema uistinu razlike između Židova i Grka jer jedan je Gospodin sviju, bogat prema svima koji ga prizivlju. Jer: Tko god prizove ime Gospodnje, bit će spašen“ (Rim 10, 12-13).

Budući da ime označava blizinu, poznanstvo, kontakt, kršćanstvo je antinomija strahu, neizvjesnosti, anksioznosti. Naviještajući im Kristovo utjelovljenje, anđeli i Mariji i Josipu eksplicitno govore da se ne boje (Lk 1,30; Mt 1,20). Bog kojeg će udomiti je Bog utjehe. Ako je blizak čovjeku, a upravo tu osobinu najjače iskazuje kroz utjelovljenje, onda je blizak svemu onome što čovjeka tišti, žalosti, ali je i u onome što čovjeka raduje i ispunja. Želi da čovjek postigne svoje pune potencijale, sve do onog nadvremenskog, odnosno spasenja. Spasiti se kroz njegovo Ime znači uči u komunikaciju s njime. Ime izgovaramo ga kad osobu želimo dozvati, nešto joj saopćiti. Bez tog osobnog odnosa za kršćanina nema spasenja.

Kršćanin je u tom smislu čovjek relacije, pozvan biti stručnjak za odnose: ljubazan, uslužan, empatičan, asertivan. Kao što susret s Kristom obogaćuje, trebao bi takav biti i susret sa svakim kršćaninom. Danas smo navikli na razgovore koji uglavnom informiraju, ali slabo formiraju. Informirati nas mogu novine i internet, a formirati znači otvarati nove načine razmišljanja, nove svjetove, kao što je svaka individua s vlastitim imenom svijet za sebe, po svojoj naravi, iskustvima, svjetonazorom. Jedan od najupečatljivijih primjera kršćanske formacije jesu pojedini pravoslavni monasi, tzv. starci (rus. starec). Jednog takvog starca opisuje Dostojevski u romanu Braća Karamazovi kroz lik starca Zosime. Za ruske je umjetnike nekada bilo uobičajeno posjećivati starce kako bi se inspirirali njihovom mudrošću, pa su samostane tako pohodili Gogolj, Tolstoj, Turgenjev, Čajkovski, Jesenjin i drugi manje poznati.

Susret s mudrošću mijenja, oživljuje, stvara. Ovo predbožićno vrijeme je ono kada Bog snažno poziva na susret. Želi razgovarati o svojoj skromnosti i našoj nadmenosti, o svom siromašnom rođenju i našoj opsjednutosti darovima, o svojoj ugroženosti i našem odbacivanju marginaliziranih. Neka nam Božić svima donese milost susreta s Bogom koji je došao da bude s nama, neka nam posvijesti da nismo sami i ne moramo se bojati, da je prisutan u našim životima i toliko blizak da čuje kad mu izgovorimo ime. Otvorimo svoje oči poput serafina i gledajmo ga, približimo mu se, pokazati će nam put spasenja. Raširimo svoja krila i letimo, stvoreni smo za više nego se usudimo nadati.

Stanko Perica