IV. korizmena nedjelja | Suradnici Božje misije

U glasovitoj prispodobi iz današnjeg evanđelja pažnja je usmjerena na tri glavna lika. No, osim njih, tu su i druge dvije zanimljive skupine. Prva su najamnici (μίσθιοι), tj. radnici koji obavljaju posao na imanju uz novčanu naknadu. Oni „imaju kruha napretek“, otkriva nam mlađi sin, tj. dobro su situirani, no odnos s gospodarem im nije nužno prisan. Sin, naime, pretpostavlja da bi ga otac mogao primiti kao najamnika iako se ljuti na njega. Druga kategorija su sluge (δοῦλοι). O njima znamo da su poslušni. Na očevu zapovijed stavljaju mlađem sinu prsten na ruku i obuću na noge, te dovode i kolju ugojeno tele. Također, izvještavaju starijeg sina o pozadini gozbe. Sluzi je u opisu posla bilo bespogovorno služenje gospodara. Ipak, neobično, otac se dočekujući mlađeg sina gosti i veseli zajedno s njima. Sluge ovdje imaju dioništvo u gozbi svoga gospodara.

Stariji i mlađi sin su baštinici, ništa im nije uskraćeno, mogu imati sve što zažele. No, obojica su nezadovoljni. Smeta im što su tek suvlasnici imanja, pozvani ga dijeliti s bratom i ocem. Žele autonomiju, neovisnost, svoj vlastiti put. Ne žele ovisiti o drugome, zajedno graditi, biti suodgovorni. Žele uspjeti, ali samostalno, bez drugih. Zato se distanciraju do oca, čija ih prisutnost guši, obojica sa željom da monetiziraju svoj položaj. Oni bi, poput najamnika, željeli konkretnu plaću, sredstva koja bi mogli potrošiti, a ne suvlasništvo u kojem imaju sve, ali ništa što isključivo njima pripada. Mlađi sin se usuđuje to izričito i zatražiti, a stariji očito tu želju nosi u srcu. Najamnici su u boljoj poziciji, jer ih gospodar ne može kontrolirati, niti tražiti od njih išta van ugovora i radnog vremena. Stoga se sinovi, jedan fizički, a drugi emocionalno, udaljuju od oca. No, uz pomoć najamnika i uz suradnju slugu, otac nastavlja održavati i razvijati svoje imanje.

Takvu sliku Boga koji radi i trudi se nalazimo već na prvim stranicama Biblije. Pri stvaranju svijeta se Bog predstavlja kao graditelj, dizajner, strateg, planer, inženjer, umjetnik, zoolog, biolog i mnoštvo drugoga. Koristeći te vještine, stvorio je nešto što je bilo “veoma dobro” (Post 1,31). Vršeći „djelo“ (Post 2,2) stvaranja Bog se umara i sedmi dan odlučuje počinuti. Međutim, njegovo djelo se nastavlja. „Otac moj sve do sada radi pa i ja radim“, veli Isus (Iv 5,17). Meditativnu sliku Boga radnika donosi i Ignacije Loyolski na završetku svojih Duhovnih vježbi. U kontemplaciji Ad amorem Boga predstavlja kao onoga koji djeluje u svim stvorenjima „kao kakav radnik“ (DV 236). Mi smo navikli Boga promatrati kao kradljivca naših snova, što čini mlađi sin, ili pak strogog suca, kako ga vidi stariji. To nije Bog koji radi, već čarobnjak koji gospodari svemirom. Ovdje nam se nudi drugačija perspektiva, ona koju su imale sluge milosrdnog oca, a to je Bog koji poziva na suradnju u svom poslanju, svojoj misiji u svijetu.

Najpoznatije povijesno svjedočanstvo jednog povratka k Ocu ostavio nam je sv. Augustin. Ispovijesti tumače čitav njegov život kao zbir Božjih inicijativa ne bi li se taj povratak ostvario. Bog se aktivno zauzimao, niz godina bezuspješno, da mu se taj izgubljeni sin vrati. Ta slika Boga koji radi i trudi se pomaže nam shvatiti i naš zadatak na ovome svijetu, i to barem na tri načina. Prvo, biti radnik znači biti podvrgnut zakonitostima duha i materije. Suprotan radniku je mađioničar ili alkemičar koji rad kompenzira nadrealnim sredstvima. Radnik pak odlučuje ostati u sferi realnosti i radom želi tu realnost preoblikovati. Rad nije lagan ni jednostavan, zahtijeva upornost i rast u vještinama. Ima snažan aspekt napretka, jer radnikovo djelo nastaje postupno. Pozvani smo dakle, „raditi polako i na duge staze i da pritom ne budemo jako zaokupljeni izravnim rezultatima“ (Evangelii gaudium, 223). Zanimljivo bi bilo kad bi svoju energiju usmjeravali na način da se koncentriramo na to što smo potaknuli, a ne ono što smo ostvarili.

Drugi poticaj Boga radnika je njegov poziv na suradnju. Ona je temeljna životna vještina. Koliko bi drukčiji naš život bio ukoliko bi uspjeh mjerili involviranošću drugih, a ne trenutnim rezultatom. To da je Bog radnik i naš suradnik pokazuje kako mjerilo našeg rada nisu veliki plodovi nego otvorenost za suradnju. On će postići rezultat, a ono do čega nama treba biti stalo je usmjerena ljubav. „Niti je što onaj tko sadi ni onaj tko zalijeva, nego Bog koji daje rasti“ (1Kor 3,7). Bog je djelatan, i to prije nas, u svemu dobrome na ovome svijetu. Naše je surađivati u toj njegovoj misiji preobražavanja i posvećivanja svijeta. Naše je prepoznati Božje djelovanje u svijetu i surađivati na njemu. Ništa ne moramo raditi ispočetka, već podupirati ono što je Bog već započeo. Njegov je otisak prisutan u svemu postojećem. Istina, duhovnost, mir, blagostanje, prosperitet, socijalna pravda, ekologija – sve je to u Božjem planu, oko svega toga on već radi, a naše je da ga podupremo. Bog je djelatan u svim ženama i muškarcima svijeta, a naš je zadatak njegovo djelovanje prepoznati i pripomoći mu svojim snagama. On usmjerava svijet k tome da postane Kraljevstvo Božje, a naše je njegov rukopis prepoznati i uključiti se u to veliko djelo.

Treći impuls koji nam Bog radnik daje je naša suodgovornost. Nismo najamnici koji će oprati ruke i napustiti radno mjesto kad zadatak postane težak. Nasuprot tome, „sluge smo beskorisne, činimo što smo dužni činiti“ (Lk 17,10). Dužni smo jer je svijet pripada nama, naša je baština. Beskorisni smo jer nismo mi oni koji su započeli niti će dovršiti djelo spasenja svijeta. Beskorisnost je biblijska hiperbola koja nas želi osloboditi od preuzetnosti. Poput Pavla smo uvjereni da će „Onaj koji otpočinje dobro djelo, i dovršiti ga do Dana Krista Isusa“ (Fil 1,6). No, u tom djelu sudjelujemo i mi jer ne možemo drugačije. Kao što čovjek ne može ne pomoći osobi koja se ozljedi spotaknuvši se na ulici pored njega. Osjeća spram unesrećenog dužnost, odgovornost, potrebu za angažmanom. U istoj je nevolji svijet i moramo mu pomoći. Tko će ako ne mi?

Potrebna nam je ova duhovnost svakodnevice jer nam omogućuje biti uravnoteženim vjernicima. Čini da ne živimo vjeru od vremena na vrijeme, nego da od vjere živimo, da je ona nadahnuće svog našeg djelovanja. Čuva nas od fanatizma, autoreferentnosti i egoizma, od vjere koja gubi doticaj sa svijetom. Daje nam perspektivu sluge, ali ne roba, već suradnika. Stav sluge nas čuva od krajnosti u koju su otišla dva brata: odbacivanje odgovornosti i legalistički minimalizam. No, sluge koji taj položaj hotimice izaberu, zapravo su kćeri i sinovi. Isus između brojnih mesijanskih sudbina, opcija koje je Stari zavjet nudio, izabire onu Sluge patnika. Marija pak kliče „Evo službenice (δούλη – dosljedni bi prijevod bio ‘sluškinje’) Gospodnje“. Sluga Gospodnji (Ebed Adonai) je važna starozavjetna titula koja se daje onima koje Bog poziva na neku odlučujuću misiju u povijesti spasenja. Sluge Gospodnje su tako Abraham, Mojsije, Jošua, David, kao i svi proroci. Čak je i islam preuzeo taj naslov u muškom imenu Abdulah, što znači sluga Božji. Crkva je isti naslov kasnije dala i prvom stupnju kanonizacije. Krštenjem smo pak svi pozvani na tu odlučujuću ulogu. Bog traži suradnike i to je temeljni kršćaninov poziv. Što je njegova vjera jača i radikalnija, to je „normalniji“, to bolje funkcionira u svijetu, to je probitačniji, time je ostvareniji. Vjera koja nas odmiče od konkretnosti nije autentična, odbija surađivati s Bogom i okreće se protiv njega. Vjera ne može odustati od svijeta, zatvoriti se i izolirati. Svjesna je da mora doživjeti neuspjehe i frustracije, ali doživljava ih i Bog i nastavlja uporno dalje.

Stanko Perica