IV. korizmena nedjelja | Božja ljubav prema svijetu i čovjeku

Iv 3,14-21

Jedan od važnijih razgovora u Ivanovu evanđelju jest onaj koji Isus vodi s Nikodemom, učenim vjernikom, teologom i istodobno članom glavnog upravljačkoga tijela, vijećnikom Sinedrija (parlamenta ili vijeća staraca), vrhovnog tijela židovske samouprave kojemu je predsjedao veliki svećenik. Nikodem je obnoć stigao k Isusu, vjerojatno iz bojazni da ga moćni ne vide. Kasnije će njegova bojazan prerasti u prijateljstvo, u odvažno zauzimanje za pravdu, za obranu prava krivooptuženoga Isusa Nazarećanina, tražeći od odgovornih u Sinedriju da se Isusa ne osuđuje prije nego ga se sasluša. Vrhunac Nikodemove brige za Isusa, prema evanđeljima, bilo je skidanje s križa, pomazanje i ukop mrtvoga Isusova tijela u grobnicu, zajedno s još jednim čovjekom, Josipom iz Arimateje koji je, piše Ivan Evanđelist, «kriomice» bio Isusov učenik.

Sadržajno se Isusov razgovor s Nikodemom može podijeliti na dvije cjeline, na dvije teme. Prva je ona o nužnosti «rađanja odozgor», iz Božjega Duha. Riječ je zapravo o obraćenju i postajanju novim čovjekom bez obzira na godine. Nikodem, naime, dolazi iz strukture «starijih», «nepromjenjivih», i pita Isusa kako se čovjek, kao star, može iznova roditi, kako može ponovno «ući u majčinu utrobu». Nikodem je član svećeničko-intelektualne-vladarske strukture koja se «brinula» o narodu, o drugima, ustvari, od drugih je tražila promjene, dok se – poput svake teokratske institucije – sama nije preispitivala, niti dopuštala da ima nekoga povrh sebe kao kriterij prosudbe svoga djelovanja, svoje vjere i moralnosti. U tom smislu ni poglavari ni članovi te institucije nisu trpjeli ni Isusovu kritiku, pogotovo ne onu koja se netom prije ovoga razgovora dogodila – Isusovo protjerivanje trgovaca i čišćenje Hrama, Isusov «kritični» zahvat u nedodirljivo, nepromjenjivo.

Drugi dio razgovora s Nikodemom Isus započinje govorom o Mojsijevu podizanju zmije u pustinji. Naime, na putu kroz pustinju, na putu sazrijevanja u vjeri, narod su ujedale zmije. Da ti ujedi ne budu smrtonosni, Mojsije je, po Božjem nalogu, podigao na drvo mjedenu zmiju: onaj tko bi otvoreno pogledao u simbol svoje propasti, ostajao bi na životu. Podizanje zmije u pustinji Isus uzima kao metaforu za svoje razapinjanje na križ koje se ima dogoditi: spas je ondje gdje misliš da ti je propast, spas ti je u dobrohotnoj kritici tvoga «neprijatelja»!

Isus veli Nikodemu da se spasenje, život vječni, nalazi u njegovom križu, u Božjem darivanju Sina čovječjega – Isusa iz Nazareta za spas svih ljudi, ondje gdje «vjernici» vide sablazan, manjak vjere (nedostatak čuda) i Božji poraz. Pritom Isus izriče glavnu istinu stvorenosti, glavnu dogmu postojanja: Bog je iz ljubavi stvorio svijet te Bog ljubi svijet do mjere da dopušta da bude razapet/ubijen onaj tko je najbolji u svemu, neusporediv sa svim ljudskim dobrotama i milosrđem. Isus, Sin Čovječji nije došao osuditi nego spasiti svijet.

Ovdje treba biti vrlo pozoran. Kao što u prvom dijelu razgovora Isus traži obraćenje, novo rođenje, novi početak u Božjem Duhu, u drugom dijelu razgovora Isus izriče još radikalniji zahtjev, traži vjeru u Boga ljubitelja svijeta i čovjeka. Njegova riječ: «Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu», temeljna je istina postojanja i odnosa s Bogom. Na toj istini počiva vjera u Boga i svoje zadnje uporište ima povjerenje u ljude bez obzira i unatoč svim ljudskim zakazivanjima.

Nažalost, ništa se tako ne niječe kao ova istina da Bog voli svijet i čovjeka. I ni od koga se ona toliko ne niječe kao od vjernika i to onih «profesionalnih» – od vjerskih poglavara i službenika koji bi trebali biti prvi i najuvjerljiviji svjedoci te vjere. Ta pak vrsta «nevjernika među vjernicima» stalno postavlja u antagonizam Boga i njegov svijet. Takvo manihejsko-dualističko držanje ima kobne posljedice: ostvaruje se nevjernička, bezbožnička duhovnost u samoj vjeri po kojoj se samome Bogu ne može do kraja vjerovati te sami «vjernici» tjeraju ljude, tražitelje, i od sebe i od Boga. Bog je prema ovim «nepovjerljivim» stvorio svijet ali on taj svijet ne voli; Bog je čovjekov suparnik, orobljivač ljudske sreće; Bog samo čeka da čovjeka kazni, ako se ovaj počne radovati i sl. …

Koliko su se ova dva stava u vjeri, neobraćenički i manihejski, na koje Isus upozorava u razgovoru s Nikodemom, ugnijezdili i među današnje vjernike i u Katoličku crkvu, svjesni su rijetki. Isus i nama, svojim današnjim učenicima govori o nužnosti obraćenja i aktivnoga svjedočenja da Bog ljubi svijet i da je Isus Krist došao na zemlju da spasi, a ne da osudi svijet. Nažalost, Crkve, manje i veće kršćanske i katoličke zajednice posvuda u svijetu, od Sjeverne Amerike do Crkava iz bivših zemalja komunističkoga režima, ne mogu a da se mrzilački i neprijateljski ne suprotstavljaju «svijetu», da u taj svijet stalno ne ubacuju nove neprijatelje, stvarne i izmišljene (komuniste, liberale, masone, soroševce, migrante, muslimane, feministkinje, …).

I onda kada se dobro materijalno stoji (neke Crkve današnjice najbogatije su institucije svijeta), kada se ima državu za sluškinju, kada se živi od teokratskih povlastica, institucionalni dio Crkve, odnosno njezini poglavari i najodgovorniji službenici (svećenici i redovnici) pokazuju se sve ugroženiji, ili vjernički kazano – neotkupljeni. Ustvari, riječ je o izostanku obraćenja, o krajnje svjetovnom duhu, svjetovnoj religiji i svjetovnoj pobožnosti. Slično kako čine svi «izopačeni vlastodršci» i režimi (npr. nacionalistički ili druge ideologije), da se održe na vlasti stalno izmišljaju neprijatelje, trube da su ugroženi i kada to nisu, samo da zadrže privilegije i da ne dođe do pravde među ljudima, tako i «korumpirani crkvenjaci» stalno pričaju o svojoj ugroženosti i stvaraju propagandu da nitko nije zakinut, niti toliki patnik kao oni…

Naravno, Isus ne usmjeruje svoju kritiku samo na vjerske poglavare, svećenike i teologe, ali je ona prema njima najoštrija. On kroz sve svoje djelovanje naglašava da je najgore kada se «stručnjaci u vjeri», kada se najbolji pokvare (corruptio optimi pessima). Današnje evanđelje, razgovor s Nikodemom završava pesimističnom pa i tragičnom konstatacijom, «sudom», sličan stoji i na početku Ivanova evanđelja: «Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla.» Mi ljudi – naglašava Isus – više volimo tamu nego svjetlost, laž nego istinu. Svjetlost istine najveća većina nas ljudi odbacuje. Tragično je, međutim, kada svjetlost i istinu odbacuju Božji ljudi, svećenici, teolozi i vjernici. Najtragičnije je kad «prvi u vjeri» raspoređuju Božji naum spasenja, kada misle da se nemaju zašto obratiti, kajati i popravljati; i kada, u velikom blagostanju i u društvenom ugledu, iz sebeljubive obijesti ili umjetne ugroženosti vode rat sa «svijetom», sa svima, i sumnjaju da Bog neizmjerno više voli svijet i njihove neprijatelje od njih, da voli bezgranično više i njih – svakog od nas – nego što se mi usudimo i povjerovati.

Fra Ivan Šarčević