Iustum pretium

Pronaći prav(n)u mjeru (u ovom slučaju pravednu cijenu – iustum pretium) etički je izazov od pamtivijeka. Individualna sreća, tako kažu filozofi, bez prav(edn)e cijene nije moguća, jer u biti utječe na sve ljudske potrebe: fizičke, psihičke, intelektualne, kulturne, religiozne, društvene… Pronalaženje prav(edn)e ravnoteže u razmjeni dobara postaje sve hitniji izazov za društvo i globalnu zajednicu u cjelini. Prav(edn)a cijena nije ni individualno ni društveno predodređena već je svako ljudsko biće i zajednica moraju odrediti u odnosu na sebe vođeni „načelom kojim bi je odredio razborit čovjek“ (Aristotel).

U današnje vrijeme to je i pojedinačno i strukturalno teško, budući da modernost karakterizira rastvaranje granica uslijed čega se razvija ogromna dinamika napretka: povećanje i proširenje znanja, oslobađanje prirodnih i proizvodnih snaga, prekoračenje prostornih i kulturnih granica, porast produktivnosti i produženje životnog vijeka, potenciranje protoka informacija i mogućnosti umrežavanja, te s tim povezano buđenje novih potreba i želja. K tomu, raspad tradicionalnih poredaka ne samo da je pokazao svoju oslobađajuću dimenziju već se često prezentira kao teret zbog izostanka ili urušavanja orijentacije.

Pojedinci i čitava društva (bogate zemlje) prijevarom mimoilaze ekonomsku stvarnost prebacujući troškove životnog stila (individualne, društvene) na najslabije

Od kolapsa komunističkog režima, navodno realnog socijalizma, nije bilo odgovarajućeg pandana i drugih političkih sustava koji bi mogli zamijeniti prevladavajuću kapitalističku demokraciju. Stoga, ekonomski uspjeh gospodarskih grana određuje financijski proračun države, njezin bruto nacionalni proizvod, proračunsku ravnotežu i osobno (ne)zadovoljstvo njezinih stanovnika. Istočne zemlje i druge države u razvoju sve više potkopavaju ekonomski monopol zapadnih nacija. Uz fenomen energetske krize koji je postao svakodnevica i praktičnog sudjelovanja u tuđoj bijedi upitno je koliko je potreban još ovaj moralni naboj o pravednosti. Osim što ne postoji nikakva alternativa trenutnom zakonu ponude i potražnje nedostaje i uvida, sposobnosti i volje za postavljanjem odgovornih financijskih granica. Pojedinci i čitava društva (bogate zemlje) prijevarom mimoilaze ekonomsku stvarnost prebacujući troškove životnog stila (individualne, društvene) na najslabije. Stoga, pronalaženje prav(edn)e cijene zahtijeva dvije stvari: poznavanje vlastitih potreba i granica s jedne strane, te aktivniji i kritičniji angažman u određivanju pravedne razmjene s druge strane.

Od početka ekonomije pravedna razmjena podgrijava umove ljudi. Prosudbe se kreću od utopijskih prijedloga do neozbiljnih savjeta, od vrijednih alata do opasnih iskušenja. Ne samo da postoje vrlo različita mišljenja o pravednoj razmjeni dobara već je i važnost koja se pridaje toj temi podložna velikim fluktuacijama. Ipak, jedna je stvar stalno konstant(n)a: cijena goriva. Ništa se na ovom svijetu ne čini primjetnijim od drastičnih povećanja cijena goriva. Cijena goriva je jedan od najpopularnijih pojmova za pretraživanje na Googleu i sigurno jedna od najomraženijih imenica u našem vokabularu. Jasno je kako prividna nemogućnost kontroliranja cijene nafte i poskupljenja svega ostaloga oblikuju trenutnu politiku kao i buduću dobrobit čovječanstva. Ako se ponovi globalna kriza iz 2007/08. financijske i kapitalističke vrijednosne kompenzacije će se radikalno minimalizirati, a država će zgrnuti premalo poreznih prihoda i nova zaduženja i mjere štednje bit će neizbježne. Sve navedeno najviše će se odraziti na najvažnijem društvenom čimbeniku čovjeku, njegovoj plaći, poslu, socijalnim beneficijama (ako ih ima), mirovini.  Porezi i dugovi će biti jedino veći. Začetnici i nositelji kriza uživat će imunitet pred svojim političkim interesnim skupinama i izbjeći će bilo kakvu društvenu odgovornost.

Ekonomija, koja ima bitnu ulogu u zapadnoj civilizaciji, na specifičan način pristupa tim pitanjima. Jedno od njezinih osnovnih načela je aspekt maksimizacije dobiti i korisnosti. Stari utilitaristički koncept najveće sreće najvećeg broja ljudi u simbiozi je s idejom da se sreća može postići gospodarskom aktivnošću. Međutim, ovakav je pristup, osobito zadnjih nekoliko desetljeća, pridonio neodrživom razvoju, socioekonomskim problemima i mnogim društvenim turbulencijama. Naše društvo je danas isključivo definirano uskim vlastitim interesom i isključenjem viših motiva koji naš svijet čine održivim. Umjesto da ekonomija osigura ljudima dobra za materijalno blagostanje ona se njima služi kao sredstvima. Takva slika čovjeka je u suprotnosti s drugim gledištem, o zadaći gospodarstva, koje ima svoje korijene u ekonomskoj misli antičkog filozofa Aristotela (384.-322. pr. K) i dijelom Tome Akvinskog (1225.-1274.). Ništa čudno. Stari uvijek bolje znaju nego mladi?!

Za Aristotela ljudsko biće teži eudaimoniji (sreći) koja se može postići samo razvijanjem vrlina i usavršavanjem vlastitog karaktera te je zadaća gospodarstva i poslovanja proizvođenje dobara koja su ljudima potrebna. Razmjenjujući jedni s drugima svoj rad i proizvode pravedna razmjena omogućuje svakom čovjeku razvijanje njegove ljudskosti. Središnje mjesto u razmjeni zauzima pravedna cijena, odnosno pravednost. „Zbog toga se pravednost često i čini najvećom kreposti, ‘te ni Večernica ni Danica nije tako divna’ i poslovično kažemo ‘u pravednosti su skupljene sve kreposti“ (Aristotel). Aristotelovu ideju o pravednosti ili razmjeni dalje je razvio Toma Akvinski koji je u ekonomskoj literaturi poznat po svom pojmu „iustum pretium“ ili „pravedna cijena“. Odatle i naslov. Iako se odavno, od Aristotela i Akvinskog, vode rasprave o ispravnom tumačenju pravedne cijene ona se može definirati kao cijena koja „proizvođaču omogućava da živi i uzdržava svoju obitelj na razini koja odgovara njegovom životnom položaju.“ (De Roover). S druge strane, trenutno trgovanje i dizanje cijena u nebo je u sukobu s pravednom cijenom, jer je motivirano maksimiziranjem profita u ime ekonomskog rasta, lomljenja tržišnog protivnika i nadasve održavanja rata. Kao rezultat toga plaće postaju trošak koji treba srezati ili barem zamrznuti čime se zanemaruje dostojanstvo ljudskih bića i istovremeno se nanosi šteta mogućnosti razvoja njihovog karaktera.

Neosporno je kako trgovina igra važnu ulogu u našem gospodarstvu i kako proizvođači moraju ostvarivati profit kako bi pokrili svoje kapitalne troškove. Međutim, maksimiziranje dobiti nije srazmejrno s naknadama za rad i divljanjem cijena osnovnih prehrambenih namirnica. Adam Smith na vrlo plastičan način ilustrira pohlepni čovjekov interes poglavito onaj pekara, mesara i pivara kada kaže: „Ne očekujmo naš ručak od dobrohotnosti mesara, pivara ili pekara, nego otud što oni vode računa o svojim vlastitim probitcima; ne obraćamo se njihovu čovjekoljublju, nego njihovu samoljublju, i ne govorimo nikad o našim potrebama, nego o njihovoj koristi. Jedino prosjaku može odgovarati, da uglavnom ovisi o dobrohotnosti svojih građana.“ I dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 2008. Paul Krugman objašnjava: „Amoralnost tržišnog gospodarstva dio je njegove biti i ne može se zakonski odbaciti”. Radom treba trgovati, „kao jabukama ili ugljenom”; tržišta su „apsolutno i nemilosrdno amoralna“. Jedina opcija prema Krugmanu za suočavanje sa siromaštvom i marginalizacijom je „naknadna tržišna intervencija“.

Prema izvješćima UN-a diljem svijeta proizvodi se dovoljno hrane da se nahrane svi gladni, a ipak 828 milijuna ljudi još uvijek gladuje zbog nedostatka novca i drugih resursa

Oskudica nije glavni problem u trenutnoj ekonomskoj i gospodarskoj situaciji već naše potrebe i beskonačna potrošnja. Beskonačne želje nisu ugrađene u ljudsku prirodu, ali jesu manifestacija našeg trenutnog sustava koji nas tjera da uvijek želimo više. Naši će resursi postati rijetki samo ako naše želje postanu bezgranične. U stvarnosti i resursi i priroda mogu ispuniti naše želje ako ih ne pokreće naša pohlepa. Još jednom, problem naše moderne ekonomije nije oskudica resursa već njezina pretpostavka da je naš kraj u potrošnji. Stoga, naša moderna ekonomija ne ugrožava samo cjelovitost našeg društva nego još više prirodni okoliš. Nadalje, ni jedno gospodarstvo nije društveno održivo ako je dio svjetskog stanovništva pothranjen. Čak i u SAD koja slovi kao bogata zemlja značajan udio stanovništva još uvijek teško spaja kraj s krajem. Prema izvješćima UN-a diljem svijeta proizvodi se dovoljno hrane da se nahrane svi gladni, a ipak 828 milijuna ljudi još uvijek gladuje zbog nedostatka novca i drugih resursa. Čak iako naše svjetsko gospodarstvo raste, „mnogoglavo čudovište gladnih“ u odnosu na 2020 povećalo se za  46 milijuna i 150 milijuna od izbijanja pandemije COVID-19.

Mogu li Aristotelove i Akvinčeve ekonomske ideje ublažiti skakanje cijena? Spomenuta dvojica su razmjenu promatrali kao društveni fenomen koji je bio neophodan za procvat zajednice. Obojica smatraju da se u razmjeni treba sačuvati pravda. Zato Aristotel ekonomsku razmjenu smatra etičkim problemom, jer se u razmjeni osoba može nepravedno odnositi prema drugoj osobi uzimajući si više nego što joj pripada. Stoga gospodarsko poslovanje spada pod posebnu pravdu; partikularnu koja se bavi nepoštenim radnjama. Srž Aristotelovog ekonomskog plana je srednja vrijednost u omjeru između ljudi i stvari u razmjeni. A da bi omjeri bili proporcionalni moraju biti jednaki. Privatna razmjena se tada može nazvati ravnopravnom ako ne dopušta mogućnost dobitka ili gubitka ni jedne strane.

Prav(edn)a cijena ne prihvaća potplaćenost i osuđuje potragu za dobiti kao svrhu poslovanja i podrazumijeva da nitko neće umjetno stvarati ili iskorištavati nestašicu ili suvišak na tržištu

Ako je ovo bilo previše apstraktno postoji i vrlo konkretan i jednostavan Aristotelov primjer razmjera u razmjeni: gospodarski odnos između graditelja i postolara. Ukratko: razmjena zahtijeva četiri člana tj. dvoje ljudi i dvije stvari koje se razmjenjuju. A kao graditelja; B kao postolara; C kao kuću; D kao cipele. Da bi došlo do razmjene, „graditelj mora dobiti od postolara nešto njegova učinka, i mora mu zauzvrat dati nešto od svojega.“ Ali prije nego što dođe do razmjene mora se uspostaviti „jednakost učinka“ dviju stvari kako bi se utvrdilo koliko cipela treba zamijeniti za jednu kuću. U suprotnom, nema razloga zašto bi rad jednoga trebao vrijediti više od rada drugoga. Njihov rad se treba izjednačiti slijedeći jednadžbu A:B = C:D. Stoga, ako cijena premašuje količinu vrijednosti artikla ili artikl premašuje cijenu jednakost pravde će biti uništena. Spomenuti primjer graditelja i postolara može se izraziti i numerički. Pretpostavimo da 1 kuća vrijedi 1000 pari cipela. Ako postolar želi kupiti kuću razmjena bi bila jednaka ako postolar zauzvrat da graditelju 1000 pari cipela. Dakle, omjer koji sada slijedi je: C:D = 1:1000 gdje, kao i prije, C označava kuću, a D cipele. Ako graditelj želi kupiti par cipela što je jednako 1/1000-tini postolareva rada razmjena će biti poštena ili jednaka ako graditelj postolaru da dio svog rada koji je jednak 1/1000-tini njegovog vlastitog rada. Graditelj bi, dakle, trebao postolaru dati ekvivalent tisućiti dio kuće što će biti jednako onome što je postolaru potrebno za izradu jednog para cipela. Ako omjer C:D = 1:1000 predstavlja troškove proizvodnje omjer A:B bi predstavljao ono što će svaki proizvođač morati dati drugome kako bi mu omogućio da pokrije svoje troškove proizvodnje. Ali za graditelja će biti prilično nepraktično dati postolaru tisućiti dio kuće u zamjenu za par cipela. Stoga je bila potrebna zajednička mjera ili standard kako bi razmjena bila praktičnija. Iz tog je razloga, prema Aristotelu, izumljen novac. U biti, ovako bi, na vrlo jednostavan način, trebala izgledati svaka održiva ekonomska projekcija. Rješenje je vrlo jednostavno, ali nije isplativo.

U društvima s visokom razinom podjele rada i visokim razinama materijalnog blagostanja svi članovi mogu imati koristi od pravedne cijene. Stoga bi se svi članovi današnjih društava, kako oni u nesrazmjernoj prednosti tako i oni u nepovoljnom položaju, prije svega, morali vidjeti kao dužnici te pravednosti i njezine stoljetne povijesti nastanka i razvoja. U tom smislu nitko ne može biti slobodan od pravedne cijene i njezine aktualnosti. Naime, prav(edn)a cijena ne prihvaća potplaćenost i osuđuje potragu za dobiti kao svrhu poslovanja i podrazumijeva da nitko neće umjetno stvarati ili iskorištavati nestašicu ili suvišak na tržištu. Trenutna poskupljenja (primjerice kruha ili goriva) rastu jer je potražnja veća od ponude ili obrnuto, (iako se može činiti paradoksalnim gotovo je točno. Zbog rata i zapadnih sankcija Iranu i Venezueli ponuda naftnih derivata je manja). Dobavljači pokušavaju kapitalizirati ovaj manjak (ili višak potražnje) dok ekonomije ne pronalaze nepravdu u naplaćivanju visokih cijena, jer bi trenutno stanje moglo navesti dobavljače iz drugih područja da pošalju svoje zalihe u energetski pogođena područje. No, aristotelovac i tomist moraju osuditi ovakvo ponašanje na temelju toga što prodavač zahtijeva višu cijenu od tražene i lišava kupce osnovnih potrepština tijekom umjetno stvorene energetske katastrofe.

Umjesto ekonomskog mešetarenja treba se voditi pravdom i poštenjem, jer iako smo svi mi društvene životinje, svi trebamo jedni druge da bismo živjeli. Za razliku od našeg konkurentskog tržišta koje određuje cijenu za svakoga bez obzira na ekonomske okolnosti, pravednu cijenu još uvijek mogu odrediti pojedinci u razmjeni uzimajući u obzir međusobne ekonomske prilike. Pravedna cijena daje slobodu pojedincima da budu tvorci cijena i da postave cijenu koja je pravedna prema svima. Hoće li prav(edn)a cijena ostati samo velika riječ nade i čežnja sadašnjosti ili, kako sugerira specifična priroda društvene zajednice, jedino na što možemo još računati jesu mrvice solidarnosti?

---

Franjo Mijatović, polis.ba

---