www.polis.ba

Isusovo uskrsnuće: kako govoriti i odakle početi?

Isusov život je do kraja bio ljudski i do kraja Božji. I to možemo shvatiti samo ako zajedno s putnicima prema Emausu, sa ženama, s Marijom Magdalenom, Ivanom i Petrom, s dvanaestoricom, s Tomom, s ljubljenim učenikom prelazimo put na kojem otkrivamo dubinu Isusove priče, dubinu Božjeg korijenja u njegovu životu, dubinu i paradokse nas ljudi

Kako govoriti o Isusovu uskrsnuću, a da sebi ne zvučimo ponavljajuće, sasvim poznato i naučeno? Možemo reći: pa tako mora biti! Da, ali kako ne skliznuti u pobožne fraze i uzvišene teološke ili liturgijske izraze koji su sami sebe uvjerili da znaju rješenje ovog problema? Kako govoriti o nečemu što zapravo nadilazi redovito i svakodnevno ljudsko iskustvo, pa čak i samu mogućnost poimanja? Kako, osobito u današnjem svijetu preplavljenom raznim zombi-prizorima, ne završiti u području takvih predodžbi i tada razdati jeftino i udžabe ono što se zove uskrsni život i što predstavlja centralnu i temeljnu tajnu naše vjere, bez koje je – po Pavlovim riječima – uzalud i vjera naša? I opet na koji način uopće govoriti o tome: Sigurnim i gotovo empirijskim iskazima nepokolebljive vjere? Mucanjem i dubokom osobnom pogođenošću? Slutnjom i nadom koje osvrtom na prošlost iščitavaju sadašnji događaj?

Osobno smatram da se onaj tradicionalni način čvrste i nepokolebljive sigurnosti danas teško može održati. On možda i jest funkcionirao „u paketu“ sa negdašnjim poimanjima, slikama i odnosima, bez pitanja i bez pristupa iz drugog vremena i kulture. Ovo ne kažem zato što ne prihvaćam ili manje držim do uskrsnog otajstva. Jednostavno mislim da mi živimo u drukčijem svijetu, s drukčijom slikom svijeta i da drukčije poimamo i predočavamo sebi Boga i njegov odnos s ljudima i njegovo djelovanje u ljudskom svijetu. Pa onda i Isusovog Boga koji je na djelu u njegovu uskrsnuću. Taj Bog, naš Bog – da prafraziram i na nov način čitam Pismo – doista više ne izlazi s četama našim, ne satire u prašinu naše neprijatelje, čak ni progonitelje. Naš Bog ne uzvraća onako evidentno zlikovcima kako smo to naučili iz svetih pripovijesti. To znači da kod zamišljanja uskrsnuća teško više možemo izravno koristiti slikovni svijet i predodžbe ljudi onoga vremena ili od srednjeg vijeka ustaljeno prikazivanje Isusa koji trijumfalno ustaje iz groba dok njegovi stražari padaju ko snoplje uokolo.

Čini mi se da uskrsnuću danas moramo pristupati upravo kroz ona vrata koja nam otvara samo Pismo. Uskrsli Krist nije imperijalni trijumfant, nego ubijeni Sluga Božji, koji prolazi kroz smrt, ali po Božjoj vjernosti njoj ne pripada niti u njoj ostaje, i stoga je pobjeđuje. Ta pobjeda nije uopće od vike i buke nekog mitološkog megdana, nije od jasnih očitosti i čvrstih dokaza – ne ona je nekako poput tišine zore koja dolazi, poput svjetla koje u tami zasja, poput mira koji se razlijeva. Isusova pobjeda se u svijetu zbiva neprimjetno: o njoj ne govore vanjski, objektivni izvori. Nju čak ne prepoznaju ni njegovi: naprotiv završni kalvarijski čin im izgleda do te mjere brutalno realan, da im zatvara pogled i misao.

Isusovo uskrsnuće je subverzivno s obzirom na naša očekivanja i s obzirom na naša očajavanja. Ono se događa u onom obzoru iz kojeg jedino može izići, obzoru koji je postao nevidljiv zbog tmine koja ljudima zamrači oči u trijumfima zla, i koji se više uopće ne očekuje iza strmih litica izdaje, nasilja, muke, smrti, razočarenja.

Tek vraćanje na samo Pismo, tek povratak na geste koje dijele i glasove koji zazivaju po imenu, na geste i glasove koji oslobađaju i svjedoče o dubini i ozbiljnosti vjere u Boga – tek kroz sve to spadaju ljuske s očiju, odlazi strah iz srca, grla, ruku i nogu. To iskustvo Isusovih učenica i učenika, neponovljivo i za nas na samom rubu shvatljivosti, izazvalo je čitav jedan proces povratka na mjesta i tekstove koji su potvrdili ono što se isprva činilo kao ženska tlapnja i čista nemogućnost, otvorilo je njihov život za uskrslog Isusa, Raspetoga i Sina Božjega, koji živi po Božjoj vjernosti i svetosti.

Đuro Seder, ‘On uvijek dođe’

U tom smislu govoru o uskrsnuću pripada više slutnja, mucanje, potresenost koja jedva dolazi do riječi. Ali istodobno pripada mu radost – kakva nastaje kod ljudi kad shvate da ono što se činilo kao potpuni krah i debakl, kao beskorisna propast, kao užasavajući poraz dobrote, nije završilo upravo onako kako su i sami očekivali. Isusovo uskrsnuće je subverzivno s obzirom na naša očekivanja i s obzirom na naša očajavanja. Ono se događa u onom obzoru iz kojeg jedino može izići, obzoru koji je postao nevidljiv zbog tmine koja ljudima zamrači oči u trijumfima zla, i koji se više uopće ne očekuje iza strmih litica izdaje, nasilja, muke, smrti, razočarenja. U uskrsnuću taj obzor biva darovan kao neslućeni novi vidik, a opet tako srodan s prethodnim krajolikom.

Isusovo uskrsnuće doista poput iskre pali nadu, potonulu i usahlu – „a mi se nadasmo“, vele učenici – koja poput božanskog defibrilatora pokreće srca obamrla od straha i razočarenja. Stoga se uskrsnuće potvrđuje kao subverzija ljudskog očaja pomirenog s realnim odnosima moći i rješenjima sile. Ta dvostruka subverzija ljudskih očekivanja i očajavanja ne rezultira negativnim iskustvom, nego naprotiv jednom transformacijom bojažljivih, zatvorenih, ukočenih i očajnih ljudi u ljude koji zadihano svjedoče o nečuvenoj novosti. To je  novost živoga Raspetog – on živi po snazi Božje vjernosti i ljubavi. Kako to prije nisu shvatili?

Isus iz Nazareta, Krist-Mesija, Sin Božji, je svojim životom do kraja bio na strani ljudi. Njegove riječi su bile stvaralačke u najdubljem smislu: stvarale su novi početak, novi život, iscjeljivale ispucale i izlomljene ljudske živote, oživljavale od smrti usred života. Isusova solidarnost s grešnima – onim grešnicima koji su žudjeli za opraštanjem i prihvaćanjem – davala je tim izopćenicima mjesto pred Božjim licem.

Odakle se to uopće moglo shvatiti, odakle početi? Što je prethodilo u najširem smislu tajni uskrsnuća? Ovdje izabirem tri „akterske strane“ koje sudjeluju u čitavoj priči oko uskrsnuća. Naravno, time ni približno ne iscrpljujem širinu i bogatstvo nijansi, ali ipak, čini mi se, imenujem ono glavno. Možemo prije svega poći od nas ljudi i našeg ljudskog doprinosa. Tu nam se odmah pojavljuje naša tamna strana – ono što vjera naziva grijeh i odluka za zlo po kojoj se neprestance potvrđujemo kao grešnici – u kojoj se mi ljudi sasvim jasno pokazujemo u pravom svjetlu. Isusove zadnje dane aktivno smo odredili svojom sebičnošću i voljom za moć, osobito voljom za posvećenu moć, koja se pokriva Bogom dok čini zlo i nepravdu. Tu ide i naš kukavičluk i strah od gubitka – većeg ili manjeg – kao i naše koristoljubive projekcije suočene s realnošću da od njih neće biti ništa ili barem ne one koristi koju smo očekivali. Zato su ovih dana u igri ne samo moćnici politike i religije, nego i obični narod i – sasvim jasno – najbliži prijatelji, baš njegovi, Isusovi.

Naš ljudski doprinos ogleda se dodatno i u nečem neobičnom i gotovo neočekivanom: u dobroti i sućuti, spremnosti na pomoć usprkos opasnostima i prijetnjama, u sažaljenju i blizini, koja ništa ne može, ali ne odlazi i ne ostavlja. Upravo zahvaljujući tim ljudima Isus kao da je mogao naslutiti okus uskrsnuća, mogao je iskusiti veličinu ljudske vjernosti. Njemu se ona – i u svojoj ludosti i beskorisnosti – očitovala u ženama koje su ga pratile, u neimenovanim učenicima, u Josipu iz Arimateje.

Isus iz Nazareta, Krist-Mesija, Sin Božji, je svojim životom do kraja bio na strani ljudi. Njegove riječi su bile stvaralačke u najdubljem smislu: stvarale su novi početak, novi život, iscjeljivale ispucale i izlomljene ljudske živote, oživljavale od smrti usred života. Isusova solidarnost s grešnima – onim grešnicima koji su žudjeli za opraštanjem i prihvaćanjem – davala je tim izopćenicima mjesto pred Božjim licem. I to je uvelike unosilo nemir i srdžbu u srca onih koji su sebe smatrali pravednima – pa možda to objektivno i jesu bili. Ali nisu imali „ljubavi Božje u srcu“. Isusova sloboda otvarala je putove slobode koji su dotada bili nezamislivi i iz tame izvodila one koji su bili u tamu zatvoreni po zakonu. Naravno, svetom zakonu. Isus je pred gluhe uši i slijepe oči pismoznanaca i farizeja iznosio svoju najdublju osobnu priču: može se biti vjeran čovjeku i Bogu ujedno.

Vjerni Bog na nov, uskrsli način potvrđuje da dobrota, ljubav, vjera i nada nisu iz njegove perspektive potrošna roba, koliko god se nama ljudima činilo sasvim drukčije.

No, Isusovo stajanje za ljude, na njihovoj strani, nije dokraja iscrpljivalo smisao i značenje njegova života. U njemu je neprestance otvaran i onaj obzor Božjeg života: sve većeg, svetog Boga koji voli male stvari i ljude, koji voli čisto srce, koji voli udovičin sitniš i suzu majke, koji se raduje dječjem smijehu i ne shvaća svoj zakon nimalo ubitačnim. Naprotiv, dinamični obzor Isusova Boga neprestance ponavlja: zakon – koji god bio – dan je uvijek za čovjeka. Ne obratno!

Đuro Seder, ‘Uskrsli Krist’

Treći akter u ovoj priči – po sebi se nameće zaključak – jest Bog. Već sam djelom spomenuo njegovu „ulogu“ u Isusu. Njegova prava problematika nastupa međutim kad se s danom Isusove muke i smrti nađemo pred neprovidnom tajnom u koju, osim Isusove, bivaju izgovorena i nebrojena pitanja ljudske patnje – da se razumijemo: nevine patnje! – na koja poput podrugljiva odjeka odgovara samo gola sila i moć. Da se poslužim riječima jednog teologa: Zašto se Bog koji je tako slab na nas i neprestance nam govori o ljubavi, pokazuje tako doslovno slabim u povijesti ljudske patnje, boli i muke? Zar njegova svemoć i dobrota – već je to klasično pitanje – ne bi mogle biti malo svemoćnije i malo se bolje osjetiti?

Tu moramo poći od još dublje tajne, koju teško i religija može progutati, naime tajne Božje spremnosti da siđe u dubinu nemoći, boli, zla, smrti. I da u svemu tome nema nikakvog efektivno moćnog odgovora. Odgovor dolazi od Božje vjernosti koja na nov način pokazuje Boga i opseg onoga što uho nije čulo, oko nije vidjelo, u srce ljudsko nije ušlo. I vjerni Bog na nov, uskrsli način potvrđuje da dobrota, ljubav, vjera i nada nisu iz njegove perspektive potrošna roba, koliko god se nama ljudima činilo sasvim drukčije.

Mi danas svakako i dalje možemo gordo i samorazumljivo zboriti o uskrsnuću i prozivati one koji ne vjeruju. Možemo „grilati“ razne zanimljive i duboke izričaje iz povijesti – i svako malo ih prevrtati sad tamo sad amo. I pri tome čak biti vješti gril-majstori. Hoćemo li pri tome izgubiti onu oštru svježinu uskrsnuća, koja i oduzima dah i unosi radost? Možda možemo sve točno reći, ali to ništa ne bi vrijedilo, jer nedostaje one vatre koja gori u srcu. Ipak: to uopće ne mora biti niti jest ona zapaljiva vatra suvremenih žarkih vjernika.

Ono što u svom govoru o uskrsnuću svakako ne bismo smjeli jest da poput Isusovih prvih učenika tražimo Isusa samo u prošlosti, samo u grobu, samo u riječi Pisma koja se ubojito obračunava s Pravednikom. Isusov život je do kraja bio ljudski i do kraja Božji. I to možemo shvatiti samo ako zajedno s putnicima prema Emausu, sa ženama, s Marijom Magdalenom, Ivanom i Petrom, s dvanaestoricom, s Tomom, s ljubljenim učenikom prelazimo put na kojem otkrivamo dubinu Isusove priče, dubinu Božjeg korijenja u njegovu životu, dubinu i paradokse nas ljudi – pri tome mislim i na vas koji čitate i na sebe samoga. Naša vjera u uskrsnuće počiva na svjedočanstvu onih koji nisu očekivali uskrsnuće i Uskrsli nije istupio pred njih iz nekog dogmatskog traktata. Isus je stao među njih jer su ga ljubili i jer su se osvrnuli na svoj život u kojem je on bio tako prisutan, za stolom, na putu, u njihovoj prepirci i pitanjima, u umoru i nervozi, strahu i veselju. I sjetili su se da je Bog o kojem im je stalno govorio, taj dobro poznati Bog starih otaca i majki, Bog vjerni čije središte jest ljubav i život. Taj Bog je Isusu otvorio vrata, taj Bog je u Isusu otvorio njima vrata. Taj Bog otvara – ako hoćemo – vrata i nama. U život. I u vjeru.


Miro Jelečević, polis.ba