Isusovo krštenje | Proroci i krštenje

Mk 1,7-11

Neurolog i psihoanalitičar Sigmund Freud smatrao je da u kršćanstvu ima puno infantilnoga, naročito oko Isusova rođenja, te da djecu ne bi trebalo odgajati samo na božićnim i sličnim idiličnima pričama, nego je potrebno uključiti i tamnu stranu, zlo. Djecu ne treba štedjeti nego već zarana suočiti sa smrću, s otporom vanjskoga svijeta, s realnošću koju ne mogu promijeniti. Usprkos Freudu i svem običajnom zaslađivanju, božićne priče sadrže negativnosti i zlo (traženje smještaja, neuvjetovanost jaslice, pokolj djece, bijeg u Egipat). Štoviše, u izvještaju o Isusu dva evanđelja, najstarije i najmlađe, Marko i Ivan, za razliku od Mateja i Luke, uopće ne govore o Isusovu rođenju.

Marko, čije evanđelje slušamo danas, nema ni spomena anđela, jaslica, pastira, kraljeva, niti piše o Isusovu prikazanju i gubljenju u hramu. On svoje evanđelje o Isusu Kristu Sinu Božjem započinje izravnim prizivom na riječi proroka Izaije o preteči, glasniku, o pustinjskom glasu koji Mesiji pripravlja put. Isusovu nastupu i djelovanju prethodi Ivan prorok i krstitelj kojemu su, piše Marko, «grnula sva judejske zemlja i svi Jeruzalemci».

Nije, čini se, nestvaran Markov izričaj da je Ivanu «grnuo» sav svijet, jer tko imalo poznaje i današnji Jeruzalem, osobito stari, «sveti grad», zna u kakvoj religijskoj temperaturi žive njegovi stanovnici kao i s kakvim žarom mnogi suvremeni tragači svetoga hrle religijskim vođama i karizmaticima. Vrijeme u kojem djeluje Ivan Krstitelj, pišu sva četiri evanđelja, vrijeme je prepuno očekivanja, nabreklo mesijanskom čežnjom. Pa zato su se mnogi, od običnoga svijeta do jeruzalemskih glavešina i «policajaca vjere» pitali da Ivan možda nije Mesija. Jer Ivanov je nastup bio iznimno snažan. U nemirnoj zemlji morao je razbuditi stare nade, pa su toliki pomislili da im Bog u Ivanu konačno šalje Mesiju koji će ih osloboditi od neprijatelja i uspostaviti vladavinu Davidova potomka.

No, već s Ivanom (a pogotovo kasnije s Isusom) vidi se da stvari ne idu prema očekivanjima većine. Ni Marko ni drugi evanđelisti ne izvještavaju da Ivan ima ikakve oznake ili da izriče ikakve riječi koje bi makar neizravno, alegorijski, upućivale na neko političko organiziranje i revolucionarno djelovanje. Kakvo je tek moralo biti razočaranje u Ivana!? Oni su očekivali poziv na pobunu; glavari, i svjetovni i religijski, i Herod i veliki svećenici, kako to uvijek biva, očekivali su da Ivan barem bude onaj koji će pozvati na nacionalno i religijsko jedinstvo, a on, što će kasnije činiti i Isus, mimo svih očekivanja i nada, neumoljivo poziva na korjenito i neodgodivo osobno obraćenje. Oni traže da i Boga stave sebi u službu, a prorok traži da se obrate od svoga grešnoga puta i služe Bogu u ljudima.

Kriza vremena i društva, prema Ivanovu djelovanju, prvotno traži promjenu osobnoga odnosa prema bližnjima i društvu, osobnu pripremu puta Mesiji, a ne promjenu ili smjenu drugih. Fijasko koji je doživio Ivan uočljiv je posebno sa završetka njegova života, iz neslavne smrti. Prorok, kojemu je u pustinju i na rijeku Jordan hrlilo mnoštvo, skončao je ponižen i odbačen, u tamnici požudnog, gizdavog i uvredljivog vlastodršca, s odrubljenom glavom kojom se s prezirom i ismijavanjem poigrala opaka Herodijada, jer se – kad se više nije mogla poslužiti svojim tijelom – u svojoj zloći poslužila tuđom ljepotom i tuđim vlastohlepljem. Njoj se više nije imao tko usprotiviti.

Vidimo da u Markovu opisu Ivana Proroka nema nikakve idiličnosti. Njegovo ponašanje, mjesto i način života, odijevanje i prehrana, sve je tako proročki ozbiljno, asketski strogo. Prema nekima, Ivan je bio blizak esenima, grupaciji «nezadovoljnih» vjernika koja se izdvojila od društva i od religijske hijerarhije i organizirala svoj život u pustinjskoj zajednici. No, za razliku od njih, Ivan, ipak, nije krajnje izoliran. On susreće ljude. Njemu je stalo do ljudi, on ide među njih. Njemu ljudi dolaze, propovijeda im o dolasku Nekog većeg od njega. I on ih pripreme za taj dolazak: krsti ih za obraćenje. Njegovo krštenje nije magijski čin nad kolektivom, nikakva kolektivna duhovna seansa, nego posve osobni čin uranjanja u vodu, što simbolizira čišćenje od staroga života. Ivanovo krštenje ima za uvjet ispovijedanje osobne grešnosti, a izranjanje iz vode simbol je novog (uskrslog) života.

Takvom Ivanu na Jordan dolazi Isus iz Nazareta galilejskoga i daje se krstiti. Ništa detaljnije Evanđelist Marko ne piše o susretu ove dvojice proroka. Ni riječi. Toliko je sažet da ne piše poput drugih evanđelista ni o tome kako se Ivan čudi da Isus k njemu dolazi da ga krsti. Ivan je, piše Marko, kazao da poslije njega dolazi «jači» od njega kojemu on nije dostojan «sagnuti se i odrješiti remenja na obući» i dok on krsti vodom, ovaj će «krstiti Duhom Svetim». No, kad Isus dolazi na Jordan, Marko uopće ne piše da Ivan prepoznaje Isusa, ili da ikome od skupljenih govori da je Isus taj «jači» od njega, taj koji će drukčije krstiti od njega. Ne kaže mu ništa. Isus stoji u redu, i kad dolazi na red, prima krštenje i odlazi.

Štoviše, upadljiva je još jedna činjenica. I riječi s neba ne čuje ni Ivan niti itko drugi, nego samo Isus. Marko, naime, izvještava da nakon Isusova krštenja, nakon izlaska iz vode, on, Isus, nitko više, «ugleda otvorena nebesa i Duha poput goluba gdje silazi na nj, a glas se zaori s nebesa: Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!» Nitko, dakle, ni Ivan Krstitelj (zato će kasnije i slati iz zatvora svoje učenike Isusu da ga pitaju je li on Mesija) ni skupljeni na Jordanu, nitko doli Isus ne vidi ikakvo otvoreno nebo, nikakva goluba, niti čuju ikakav glas. Baš onako kako Marko ne piše da itko, pa ni sam Ivan prepoznaje Isusa na Jordanu, tako nitko, osim pisca koji vjeruje, osim «božanskog», «sveznajućeg» naratora, ne čuje nebeski glas o Isusu, Sinu ljubljenome. To se vidi i priznaje samo u osobnoj vjeri.

Evanđelist Marko želi naglasiti svojim slušateljima i čitateljima da Isus dolazi na krštenje sličan svakome čovjeku, sličan do neprepoznatljivosti. S takvim čovjekom se otvaraju nebesa, nad njim i o njemu se izriču najveće riječi Božjega očitovanja. To se ne podrazumijeva, nego vidi očima vjere, pojedinačno, samostalno. Isus potvrđuje Ivanovo krštenje za obraćenje grijeha. Silazi među ljude, čak u njihov osobni i zajednički «pakao» odnosa, preuzima slabosti i grijehe da ih uskrisi na novi život.

S Ivanom se potvrđuje da pravi prorok nije vidjelac nebeskih misterija niti neke zagonetne budućnosti, nego vidjelac realne situacije oko sebe, ljudskoga stvarnog stanja, ljudskih patnji, čežnji i povrh svega glasnik nužnosti obraćenja. Ivan jest neslavno skončao, ali je ostala njegova poruka. Marku Evanđelistu i jest stalo do poruke. Tako će biti i s Isusom. Tako je sa svim prorocima i Božjim ljudima. Danas, međutim, ljudima nije stalo do poruke. I u Crkvi se zaboravila Ivanova i Isusova poruka: poziv na obraćenje. Isusa se pretvorilo u predmet kulta, u ikonu s koje je nestalo oznakâ proroka, svelo ga se na «sužnja» u krušnoj čestici estetizirane hostije u pozlaćenom tabernakulu ili monstranci kojom mašu prelati moći i čudima nezasitni duhovnjaci, izbjegli od ljudi i odgovornosti za svijet, kako bi uvjerili i sebe i lakovjerne oko sebe da se time otvaraju sama nebesa. Ono kritičko i provocirajuće, ono uznemirujuće i mobilizirajuće, ono proročko od Isusa nestalo je u magli neumjerenih nabožnih brbljanja i u mirisima tamjana pobožnosti (usp. E. Schillebeeckx)

Krštenje, kako će posvjedočiti Apostol Pavao, nije tek izvanjski obred vjere, nikakav neobvezujući certifikat koji su nam priskrbili roditelji za novi društveni ili nacionalni status, za ulazak u moćnu instituciju ili za privilegiranu pripadnost Crkvi, nego je krštenje životno suobličavanje s Isusom koji traži obraćenje, «svlačenje» staroga, grešnog čovjeka i proročko djelovanje za ljude usred nemirnog društva.

Fra Ivan Šarčević