Isusova oporuka, njegove zadnje riječi

Posljednje riječi koje neki čovjek izgovara prije svoje smrti imaju posebnu težinu. One ostaju duboko u sjećanju njegovih najbližih i često se tumače kao oporuka i posljednja poruka pokojnika svijetu kojega ostavlja za sobom. Ljude su uvijek fascinirale posljednje riječi pokojnika pa su tako ostale zabilježene zadnje riječi mnogih poznatih osoba u povijesti. U izvještajima o Isusovom životu u četirima evanđeljima zabilježeno je sedam posljednjih rečenica koje je Isus izrekao dok je umirao na križu. Pogledajmo koje su to rečenice i kakvo značenje one imaju za naš život danas.

(1) Oče, oprosti im jer ne znaju što čine (Lk 23,34)

Nakon doživljenih zala i nepravdi za koje su odgovorni drugi velik dio naših misli okupiraju osvetničke fantazije i želja da se uzvrati istom mjerom. Dok je umirao na križu, Isus je imao svaki razlog za bijes i želju za osvetom onima koji su ga nepravedno osudili i pribili na križ. Ne samo da su ga lažno optužili i osudili u montiranom procesu, evo ih čak i stoje pored križa, izruguju se Isusu i ne daju mu ni da umre u miru! Da bi stvar bila još gora, uvjereni su da imaju pravo i da su učinili pravedno i bogougodno djelo. No umjesto da ih proklinje ili osuđuje, Isus kaže: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine“.

Pribijen na križ Isus moli Boga da oprosti njegovim neprijateljima, moli ga da, kao u priči o izgubljenom sinu, unatoč svemu izađe u susret ljudima i pomiri svijet sa sobom. Isus moli Boga da poput dobrog pastira ne odustane od potrage za izgubljenim ovcama, čak i kad se otuđujuće i zle sile potpuno rasplamsaju u ljudima. Čak i ako 2000 godina nakon Isusovog života i dalje ne znamo što činimo: I dalje smo skloni druge ljude olako prosuđivati, osuđivati, kancelovati, i dalje smo skloniji uzvratiti istom mjerom, umjesto da pokušamo empatijom i praštanjem razumjeti i izliječiti ljude te gradnjom mostova i pozitivnim primjerima makar u najmanjim okvirima stvoriti drugačiji svijet.

Mir pronalazi samo onaj koji ne odgovara istom mjerom na zlo i nepravdu i koji se ne da zarobiti u začaranom krugu nasilja i osvete. Onaj koji je svjestan da je i sam drugima možda nanio neku nepravdu. Onaj koji se trudi pronaći nešto dobro i pozitivno i u ljudima koji mu nisu skloni i koji su mu učinili neko zlo. Najteže je oprostiti onima koji su nam učinili zlo, a ništa lakše nije ni priznati zlo koje činimo drugima i tražiti oprost od drugoga, no bez oprosta i pomirenja nema izbavljenja iz začaranog kruga ponavljanja i umnožavanja zla.

 (2) Zaista, kažem ti, još danas ćeš biti sa mnom u raju! (Lk 23,43)

Ova rečenica je upućena čovjeku koji prepoznaje trenutak blizine raspetome Isusu kao priliku da svoj život bar u posljednjim trenucima nekako dovede u red i da zadobije oproštenje za sve loše što je činio. Ovaj razbojnik ne samo da prepoznaje Isusa kao pravednika koji nedužan strada, nego prepoznaje i samoga sebe kao čovjeka koji je činio zlo i nepravdu. Spoznavši i priznavši istinu o samom sebi razbojnik se obrati Isusu s molbom za oprost i željom da ga se Isus sjeti kad dođe u kraljevstvo nebesko.

Iako je sam u smrtnim mukama, Isus ipak nalazi mjesta za tuđu patnju u svom srcu. Na samrti pronalazi vremena da se brine za jednog razbojnika. „Još danas ćeš biti sa mnom u raju“, kaže Isus i para uši mnogih od nas koji samodopadno vjeruju da su bolji od drugih i da zbog toga imaju pravo suditi o drugim ljudima. Poput starijeg brata iz priče o izgubljenom sinu, ovi se ne mogu složiti s Isusovim oprostom kriminalcu koji je cijeli život činio zlo a eto sad kad ga je stigla zaslužena kazna, sad se našao kajati i sad bi mu još trebalo i oprostiti i primiti ga u raj! Poput radnika u vinogradu koji su se s domaćinom pogodili po denar na dan, ovi se ne mogu složiti s tim da i oni koji su radili nekoliko sati manje od njih dobiju istu plaću od domaćina. Oni Boga doživljavaju kao trgovca koji će na kraju njihovog života izmjeriti i izvagati njihova dobra djela i pošteno ih isplatiti po njihovim zaslugama, a ne kao milosrdnog oca koji voli sve ljude kao svoju djecu i koji nas poziva da ljubimo jedni druge i da uvijek budemo spremni na pomirenje i praštanje kako bismo jedni drugima život učinili boljim, smislenijim i podnošljivijim.

(3) Ženo, evo ti sina! Sine, evo ti majke! (Iv 19,27)

 Osuđenik na smrt prilikom vlastitog pogubljenja među prisutnima ugleda svoju majku i svog najboljeg prijatelja. Pronalazi snagu da im kaže kako se trebaju brinuti jedno za drugo. Nemojte ostati sami u šoku i tuzi, podržite jedno drugo. Među najčešćim posljednjim riječima umirućih su pozivi da se njihovi bližnji brinu jedni za druge. Umirući u svom osvrtu na protekli život jasno vide kako život samo onda dobro funkcionira kad postoji dobar suživot različitih generacija. Kad se najprije roditelji brinu za svoju djecu, a onda odrasla djeca kasnije ne zaborave svoje ostarjele roditelje. Kad se jači pobrinu za slabije i podrže ih u trenucima kad se ne mogu sami uspraviti na vlastite noge i samostalno nositi teret života. Nitko od nas u trenucima kad smo jaki ne bi trebao zaboraviti trenutke kad smo bili slabi i nemoćni, a posebno ne osobe koje su tada bile uz nas.

Isus ne umire potpuno osamljen: unatoč tome što se većina njegovih apostola u strahu razbježala i što su ga neki od njih čak i izdali ili zanijekali, pored križa su ipak njegova majka i nekolicina njegovih prijatelja, koji ga ne ostavljaju u zadnjim trenucima njegovog života. Marija je uvijek pratila Isusa, u dobrim i lošim danima. Sada mora gledati kako njen sin pati. Ne može mu pomoći, jedino može su-patiti s njim i olakšati mu posljednje trenutke. Njena blizina daje Isusu snagu u najtežim trenucima. Majke uvijek žele najbolje za vlastitu djecu. Kad su djeca bolesna, kad imaju bolove i probleme, majke pate zajedno s njima. One žele poštedjeti svoju djecu boli. Majkama najteže pada kad im djeca pate a one im ne mogu pomoći. Nema veće i teže patnje gledati vlastitu djecu kako boluju, pate ili čak umiru a pri tom ne moći ništa učiniti. Nije samo Isus podnio tešku i veliku žrtvu u spasenjskom planu Božjem, bol i žrtva njegove majke nije bila ništa manja.

(4) Bože moj, zašto si me ostavio? (Mk 15,34)

Diljem svijeta pate mnogi nedužni ljudi. Pate od teških bolesti, siromaštva, rata, gladi i drugih nevolja. Pitanje zašto postoji patnja je staro koliko i čovječanstvo samo. Mi ljudi oduvijek tražimo objašnjenje za našu bijedu i patnju. Isus odbacuje tumačenja po kojima je patnja Božja kazna za naše ili grijehe naših predaka, kako su vjerovali mnogi njegovi suvremenici. Nesreća nije posljedica krivnje kao što ni pravednost nije garancija da ćemo zauvijek biti sretni i ostati pošteđeni patnje.

Mnogima je nepodnošljivo pa čak i blasfemično, da se Isus od života oprašta pitanjem, čak prigovorom i protestom Bogu da ga je ovaj ostavio. No i to pripada životu i kršćanskom vjerovanju. Ne moram sve istrpjeti s pasivnom šutnjom, smijem i mogu izraziti svoj bol i razočaranje pred Bogom. Iako se radi o važnim kršćanskim vrlinama, ponekad se u crkvenom okruženju prenaglašavaju poniznost i poslušnost; nijemo janje koje na putu u klaonicu ne otvara svojih usta se veliča kao najvažniji uzor, a istovremeno se često prešućuje kako je Isus bio lav Judin koji je proročki dizao glas protiv raznih nepravdi, često i nepravdi koje su dolazile od religijskih autoriteta i njihovog izopačavanja odnosa čovjeka i Boga.

Isusov protest na križu i pitanje zašto je ostavljen predstavlja uzor i ohrabrenje svim njegovim sljedbenicima da i u trenucima najteže bogoostavljenosti kritički propituju uzroke ljudske patnje i da se sa svojim bolima i sumnjama poput praoca Jakova odvaže pohrvati s Bogom. Onaj tko svoju patnju istinski izrazi i izgovori pred Bogom, taj će na pitanje „Gdje si ti dok ja patim“ dobiti odgovor „Ja sam cijelo vrijeme tu, patim zajedno s tobom“.

 (5) Žedan sam. (Iv 19,28)

„Žedan sam“. Žedan sam života. Želim otkriti i upoznati još mnogo toga u svijetu, u drugim ljudima, u sebi samom. Radoznao sam saznati što me sve još očekuje u mom životu. Život je tako lijep, sve stvoreno je vrijedno divljenja, život treba ispiti poput najslađe medovine i pojesti velikom kašikom… I onda ti život donese kalež pun patnje za kojega je i Isus u Getsemanskom vrtu molio Boga da ga otkloni od njega. Kao i u prethodnoj rečenici, i ovdje se radi o (be)smislu patnje koju Isus ne uzima olako. Nije Isus bio Marvelov superjunak koji je kroz život gazio iz jedne lake pobjede u drugu i koji se tek tako olako odrekao života i dao razapeti na križ kako bi zaokružio svoj nauk. Bila je to velika borba u kojoj su prema svjedočenjima evanđelista Isusa spopali „žalost, tjeskoba i užas“.

Isus je u satima prije svoje smrti izgubio mnogo tečnosti: krvario je i znojio se na vrelom podnevnom suncu, a nije dobio ništa da pije. No Isus nije žeđao samo za vodom, nego i za ohrabrujućom prisutnošću i blizinom svojih sljedbenika. Većina njih se razbježala i skrivala na sigurnoj distanci. Samo nekoliko dana prije, njegovi sljedbenici su se zaklinjali na vjernost do smrti i tvrdili kako su spremni na sve i kako će ići do kraja s Isusom na njegovom putu. Evo još prošle večeri je apostol Petar izgovarao velike riječi kako nikada neće zatajiti Isusa, a malo nakon toga je čak tri puta zatajio da ga uopće poznaje. Oni koji ga ipak nisu napustili, poput njegove majke Marije, učenika Ivana i Marije Magdalene, utažuju njegovu žeđ za prisutnošću voljenih ljudi i ublažuju njegovu ostavljenost na križu.

(6) Oče, u tvoje ruke predajem duh svoj! (Lk 23,46)

 Sunce se pomračilo a hramska zavjesa razderala u trenutku kad je Isus glasno povikao „Oče, u tvoje ruke predajem duh svoj!“ Nakon tih riječi Isus umrije. Isus izgovara ovu rečenicu kao pobožni Židov. To je njegova večernja molitva koju izgovara i u večer svog života. Židovi vjeruju kako svaku večer prije spavanja predaju svoj životni duh u Božje ruke i nadaju se kako će idućeg jutra Bog ponovno vratiti njihov životni duh i dati da se probude u novi dan. Isus izgovara riječi „Oče, u tvoje ruke predajem duh svoj!“ kao posljednji čin povjerenja u Boga prije nego što je izdahnuo.

Razdor hramske zavjese ne označava propast židovstva ili izraz Božje srdžbe prema židovskim svećenicima zbog suučešća u Isusovoj smrti, što su tumačenja proizašla iz težnje da se čitav židovski narod okrivi za Isusovu smrt, jedne od najvećih i po posljedicama najstrašnijih kleveta u povijesti. Radilo se vjerojatno o hramskoj zavjesi koja je dijelila dvorište Židova od dvorišta pogana i razdiranje ove zavjese označava rušenje zida podjele među Židovima i poganima i postajanje Boga dostupnim svim ljudima po Kristu. Moguće da se radi i o aluziji na židovski običaj razdiranja vlastite odjeće u sklopu žalovanja zbog smrti voljene osobe.

(7) Dovršeno je! (Iv 19,30)

 „Dovršeno je!“, reče Isus u 15h, pogne glavu i umrije. Te riječi ne označavaju očajnički krik bespomoćnog mučenika, niti su izraz olakšanja zbog konačnog završetka patnje, niti posljednji dah istrošenog i promašenog života. Naprotiv, grčka riječ „tetelestai“ koja stoji u evanđeljima ima bogato značenje i označava ispunjenje poslanja, puninu života, ostvarenje proročanstva, otplaćivanje duga, ostvarivanje cilja, postignuće. Ova riječ bogato nabijena značenjem, ovo more značenja u kapljici slova označava uspješan kraj određenog dugoročnog djelovanja s ciljem. Radi se o riječi koju biste u grčkom jeziku upotrijebili nakon što se popnete na vrh planine, nakon što predate završni rad na fakultetu, otplatite kredit za stan ili istrčite završnu dionicu maratona. Kada Isus izgovara „Dovršeno je!“, onda on zapravo kaže kako je ispunio svoje poslanje na zemlji, kako je ostvario baš ono što je trebao ostvariti i zbog čega je živio, te kako su se ostvarila mesijanska proročanstva. „Dovršeno je!“ znači da se ono odlučujuće, Božje djelo spasenja, dogodilo, ispunilo, a sad je naš red da to nastavimo.

(8) Mir vama!

Okovi smrti se kidaju, grobno kamenje se kotrlja, klasje se uspravlja prema suncu. Put križa ipak ne završava zadnjim Isusovim riječima. Isus je nakon smrti na križu položen u grob slično sjemenki posijanoj u zemlju. I baš kao što iz nevidljivih malih sjemenki izrastu veliki plodovi, Isus je ustao iz groba u novi život i obznanili su se konačni plodovi njegovog života i naučavanja. Poput leptira koji izlazi iz čahure Isus je uskrsnuo iz kamene grobnice.

Odjednom se pojavio među svojim zbunjenim i isprepadanim učenicima, skrivenim iza zaključanih vrata, i pozdravio ih: „Mir vama!“ „Mir vama“ je za Isusa više od pukog pozdrava. To je jedna od rečenica u kojoj se sažima njegov životni program. To je njegov dar učenicima, koji rastjeruje njihove sumnje i nemir. To je njegova završna oporuka svim učenicima i sljedbenicima, koji trebaju biti prvenstveno mirotvorci i graditelji Božjeg mira u svijetu, što je važna, ključna zadaća ne samo kršćanstva nego i drugih religija i nažalost zadaća u kojoj su sve religije znale ozbiljno zakazati i podbaciti. Mir koji smo primili od uskrslog Krista dužni smo kao kršćani dalje darivati, po tom miru živjeti i po tom miru stvarati novi i bolji svijet.

---

Marijan Oršolić, polis.ba

---