Iščašena duhovnost i zloupotreba molitve

Hrvatski građani već se mjesecima susreću s bizarnim i nadrealnim prizorima. Na glavnim trgovima nekih gradova (Zagreb, Split, Šibenik, Karlovac i drugi), prve subote u mjesecu, u prijepodnevnim satima okupljaju se ljudi koji mole. Budući da je uglavnom riječ o pripadnicima muškog spola koji mole na koljenima, dio medija ih naziva „klečavcima“. Iza ove inicijative stoji konzervativna udruga Hrvatska za život, a u organizaciji javnih molitvi sudjeluju i ljudi okupljeni oko portala Muževni budite. Riječ je, prema tvrdnjama pokretača, o „prvom hrvatskom portalu za katoličke muškarce“ koji „želi reafirmirati u današnje vrijeme itekako narušen tradicionalni jedini ispravni koncept muževnosti“. Suradnici portala su muškarci, najvećim dijelom katolici-laici, ali ima i klerika, redovnika-svećenika.

Organizatori javnih molitvi su taksativno utvrdili listu molitvenih nakana koja i formalno i sadržajno ima sva obilježja političkog programa. Mole se „za domovinu, mir i obraćenje hrvatskog naroda, za muškarce da postanu duhovni autoriteti u obitelji koji će hrabro svjedočiti i prenositi katoličku vjeru, za život u predbračnoj čistoći, čednost u odijevanju i ponašanju te za obnovu katoličkih brakova, za prestanak pobačaja i otvorenost bračnih parova životu, za autentične i beskompromisne crkvene pastire i nova duhovna zvanja, za duše u čistilištu, za osobne nakane.“

Dio hrvatske javnosti protivi se molitvama na trgovima, jer su to javni prostori, jer su želje molitelja suprotne principima sekularne države i jer su usmjerene protiv ljudskih prava i sloboda. Aktivistice s pravom upozoravaju da se nakane molitelja manje tiču njihove vjere i duhovnosti, a puno više želje da svoj svjetonazor nametnu drugima, prije svega ženama. I dio katolika se protivi javnim molitvama, jer smatraju da je to banaliziranje i vulgariziranje i molitve i vjere.

Ako Crkva podržava molitelje na trgovima, onda je red da se i o tome javno izjasni. Važno je to očitovanje i radi vlastitih vjernika koji ne prihvaćaju takav način molitve, a važno je i radi hrvatske javnosti koja smatra da iza toga, makar i prešutno i potajno, ipak stoji Crkva.

Novi nadbiskup zagrebački mons. Dražen Kutleša u intervju Hrvatskoj radioteleviziji koncem travnja govorio je i o javnim molitvama po trgovima hrvatskih gradova. Kutleša kaže da „on ne bi molio na takav način“ i „da bi logično bilo da to bude liturgijski prostor“, ali da je to „pitanje demokracije“ jer „svaki čovjek ima pravo moliti“. Kutleša je spomenuo i to da postoje „različiti pokreti koji imaju različite inicijative“, ali nije rekao koji su to pokreti i inicijative niti se očitavao o tome stoji li iza molitelja Katolička crkva ili je to pokret koji je nastao bez suglasnosti i pristanka Crkve? Ako je nastao bez suglasnosti Crkve, onda se Kutleša trebao ograditi od javnih molitelja. Ako Crkva podržava molitelje na trgovima, onda je red da se i o tome javno izjasni. Važno je to očitovanje i radi vlastitih vjernika koji ne prihvaćaju takav način molitve, a važno je i radi hrvatske javnosti koja smatra da iza toga, makar i prešutno i potajno, ipak stoji Crkva.

Još je nešto u Kutlešinom odgovoru ostalo nedorečeno. Kutleša se poziva na demokraciju, tvrdeći da svatko ima pravo na molitvu. Točno je da svatko ima pravo na slobodu vjere, pa tako i na molitvu, ali nitko nema pravo molitvom ili nekim drugim religioznim činima uzurpirati javni prostor i potkopavati temelje sekularnog društva. Pretpostavimo da po trgovima hrvatskih gradova klanjaju i mole muslimani. Bi li to bilo „pitanje demokracije“ ili bi i hrvatska i crkvena javnost to okarakterizirale kao islamski fundamentalizam koji hrvatskom društvu želi nametnuti svoj svjetonazor? Ako bi takve javne molitve organizirali pripadnici Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj, bi li to bilo shvaćeno kao molitva, ili bi se to doživljavalo kao parareligijsko promoviranje velikosrpskog nacionalizma? Ako bi to učinili pripadnici evangeličkih crkava, bi li se to protumačilo kao „pravo na molitvu“ ili kao pokušaj da se u Hrvatskoj ojača antikatolički protestantizam?

Republika Hrvatska je nominalno sekularna država, ali mnogo toga u praksi potvrđuje da ona to nije. Čest je slučaj da i jedna i druga strana, i crkvena i državna, prelaze granice vlastitih ingerencija. Katolička crkva u Hrvatskoj često se miješa u pitanja koja su isključivo pitanja sekularne države, pokušavajući cijelom društvu nametnuti svoje stavove. Istodobno, državne vlasti privilegiraju Katoličku crkvu i uglavnom uvažavaju njezine stavove kako bi osigurale političku podršku najveće vjerske zajednice u državi. To nije u skladu ni s Ustavom Republike Hrvatske, a nije prihvatljivo ni zbog toga što se jednu vjersku zajednicu privilegira u odnosu na druge.

Iako je riječ o punoljetnim muškarcima, teško je izbjeći pitanje jesu li molitelji manipulirani? Ako je riječ o emocionalno i psihički nestabilnim ljudima kojima se manipulira, kao što to rade takozvani svećenici-karizmatici u Hrvatskoj i BiH, to je razlog više i za Crkvu i za društvo da se te ljude izvuče iz duhovnog ropstva poremećenih duhovnjaka kako bi im se pružila stručna i adekvatna pomoć.

Takav neuređen odnos države i Crkve, u kojem često nije jasno povučena linija razgraničenja, ide u prilog pokretima i inicijativama kao što su javni molitelji. Koliko god se netko pozivao na slobodu vjere, takve javne molitve ne bi se trebale tolerirati. Ne može se ni u slobodnim i demokratskim društvima sve tolerirati, govorio je poljski filozof Leszek Kołakowski (1927-2009): „Neograničena tolerancija se okreće protiv same sebe i uništava uvjete koji je čine mogućom.“ Pokušaj nametanja vlastite slike svijeta drugima, pa makar to bilo kamuflirano pobožnim molitvama, naprosto je izraz duhovnog i svjetonazorskog terora nad neistomišljenicima.

Ako iole drži do sebe i do svog ugleda u društvu, i Katolička crkva bi se trebala ograditi od „klečavaca“ po trgovima koji sablažnjavaju i dio katolika, a zastrašuju ljude koji nisu članovi Crkve. To nije u skladu ni s Isusom iz Nazareta koji je bio protiv molitvi po trgovima i protiv religijskog licemjerja, formalizma i tradicionalizma. Kad je Isus molio, on se povlačio u osamu. Molitva, dakle, ne smije služiti za samoreklamu, niti se pretvarati u političke i parareligijske demonstracije i parade, a pogotovo ne smije biti usmjerena protiv drugih. Budući je očito da je ovdje riječ o političkom pokretu zaodjenutom u iščašenu duhovnost, tim više treba osuditi takve inicijative jer su one izraz militantnog političkog katolicizma.

Iako je riječ o punoljetnim muškarcima, teško je izbjeći pitanje jesu li molitelji manipulirani? Ako je riječ o emocionalno i psihički nestabilnim ljudima kojima se manipulira, kao što to rade takozvani svećenici-karizmatici u Hrvatskoj i BiH, to je razlog više i za Crkvu i za društvo da se te ljude izvuče iz duhovnog ropstva poremećenih duhovnjaka kako bi im se pružila stručna i adekvatna pomoć. Nije svaka duhovnost, pa tako ni svaka pobožna molitva, po sebi zdrava. Duhovnost može biti i izopačena, nakaradna, bolesna, može zarobljavati, razbolijevati i unesrećivati ljude, uništavati njihove živote, živote njihovih bližnjih i općenito drugih ljudi. Upravo to je slučaj s ovakvim duhovnim i molitvenim pokretima i inicijativama: riječ je naprosto o bolesnoj duhovnosti koja promovira patrijarhalne, nedemokratske i mizogine stavove, a sve to uokvireno ramom histeričnog nacionalizma koji se skriva iza patetičnog domoljublja i brige za domovinu i hrvatsko društvo.

Moliteljima po trgovima nije stalo ni do molitve, ni do vjere, ni do njihovog vlastitog obraćenja. Kad bi tako bilo, ne bi svojom bolesnom duhovnošću i hinjenom pobožnošću paradirali i zastrašivali ljude. Riječ je naprosto o zloupotrebi molitve i Božjeg imena, o političkim aspiracijama da se društvo prilagodi i ustroji prema vlastitom svjetonazoru.

Drago Bojić, polis.ba