www.polis.ba

Intervju s Tomášom Halíkom: Kako se crkva mijenja?

Duhovnost oslobođena etike, osobito etike solidarnosti i političke odgovornosti, postaje jeftina duhovnost. A iskorištavanje kršćanstva kao političke ideologije (kakvo vidimo u Poljskoj, Mađarskoj i kod američkih republikanaca) stvara opasni “katolicizam bez kršćanstva”

 


Prazne crkve u mnogim mjestima nose jasnu poruku. Kršćani žive u sve sekularnijem svijetu. Portal “Kirche bunt” razgovarao je s renomiranim sociologom i teologom prof. Tomášom Halíkom o aktualnoj situaciji crkve i njezinoj budućnosti. Pronicljiva analiza i nada u kršćanstvo koje će ispuniti svoje poslanje za svijet. Intervju je vođen u povodu objavljivanja nove Halíkove knjige “Popodne kršćanstva”. Ovu knjigu je na hrvatski preveo Miro Jelečević. Prijevod bi trebao izići sljedeće godine u izdanju Kršćanske sadašnjosti.


U mnogim mjestima ostaju prazne crkvene klupe, mladi su uglavnom ravnodušni prema crkvi. Je li situacija s crkvom u Češkoj odnosno u drugim europskim zemljama slična kao kod nas u Austriji?

Tomáš Halík: U velikom dijelu Češke Republike već smo generacijama naviknuti na distancu spram crkve. Po svršetku “tvrde sekularizacije” i kratkog uzleta u vrijeme pada komunizma, nastupila je “meka sekularizacija” nalik onoj u većini zapadnih zemalja i sa sličnim rezultatima.

U nekim područjima naše zemlje, u kojima je dugo prevladavala pučka religioznost (na primjer u Južnoj Moravskoj), taj je proces tekao sporije, slično kao u “tradicionalnim katoličkim zemljama” Slovačkoj i Poljskoj. Ondje gdje crkve nisu bile pripremljene na ovu situaciju i gdje su se prepustile tromosti tradicije, taj se proces odvija brže i temeljitije. Poljska trenutno prolazi najbržu i najdublju sekularizaciju.

Klimatska kriza nam pokazuje zastrašujuće scenarije. Ledenjaci se otapaju ne samo postupno, nego sa zapanjujuće eksponencijalnim povećanjem. Može li se to prenijeti i na razvoje u crkvi?

Halík: Da, Vaša metafora višestruko odgovara. Društveno-kulturna klima se promijenila i brzo se otapa kršćanstvo koje je nalikovalo velikom, hladnom, nepokretnom ledenjaku.

Metaforu o ledenjaku možemo, međutim, primijeniti i drukčije. Psihijatar C. G. Jung je uspoređivao ljudsku psihu s ledenim brijegom: vidljivi, racionalni dio (“svijest”) je vrlo malen; najmasivniji i najvažniji dio leži u dubinama osobnog i kolektivnog nesvjesnog.

Uvjeren sam da najvažnije strukture kršćanstva nisu vanjske institucionalne forme, koje se trenutno nalaze u krizi, nego dublja dimenzija vjere, duhovnosti. Vjera se izražava kroz teološka uvjerenja, obrede i institucije. Još dublje je duhovnost – živa vjera koja obuhvaća čovjekov unutarnji život i njegove odnose.

Možda je kriza, potres i rastakanje ovih vanjskih struktura, ono što nam može pomoći da otkrijemo dublje strukture kršćanstva, a njihovim oživljavanjem može doći do obnove – i ne samo obnove crkve. Duhovnost, kako je ja shvaćam, nije naravno nikakav “vrt privatne pobožnosti”, nego unutarnja dinamika kršćanske egzistencije.

Čini se da danas sve manje prisutna vjera, nešto apsolutno ili i samo općenito obvezujuće. Kako se uopće mogu stvoriti novi pristupi religiji i transcendenciji?

Halík: Isusu je samo ljubav bila apsolutna. Kod transcendencije u kršćanstvu riječ je o ljubavi: o nadilaženju sebe, prevladavanju osobnog i grupnog (i crkvenog) egoizma, egocentrizma.

Bog je ono što je sveto u ljubavi. Ona je jedina apsolutna, i općeobvezujuća i vrlo zahtjevna. Ovo se događa i pokazuje u odnosima, ne u dogmatskim formulacijama.

U crkvi postoje napetosti između konzervativnih i progresivnih vjernika. Što je za crkvu u sadašnjoj situaciji važnije: očuvanje predaje ili reforme?

Halík: U crkvi je uvijek bilo različitosti i napetosti. Danas je snagu i vitalnost izgubio onaj oblik crkve koji je pokušavao sakriti i potisnuti različitosti i napetosti (papa Franjo ga naziva “klerikalizmom”). Živa crkva je “semper reformanda”, ona je put, kretanje. To i jest smisao sinodalne reforme: zajednički put. Tradicija je stalno novo kontekstualiziranje. Pitanje o identitetu kršćanstva mora se neprestance iznova postavljati: to nije nekakvo nepromjenljivo blago, nego dah Božjeg Duha.

Reformski pokret ne smije se reducirati na nekolicinu dogmatskih zahtjeva: dokidanje obveznog celibata, ređenje žena itd. Ove se teme ne smiju tabuizirati, ali ni precjenjivati: samo one neće spasiti crkvu. Sve dok ponovno ne zaživi duhovna i egzistencijalna dimenzija kršćanstva, ostat će beskorisni svi pokušaji institucionalne reforme.

Protiv reformi u crkvi iznose se dva argumenta: crkva cvate u drugim dijelovima svijeta, samo u zapadnom svijetu gubi na značenju. Stoga se crkva ne smije prilagoditi (zapadnom) duhu vremena. I: reforme mogu dovesti do podjele crkve. Smatrate li da ovi argumenti stoje?

Halík: Poniznost i zdrava samokritika naše kulture ne bi se smjela pretvoriti u mržnju prema svome ili iluzije o drugim dijelovima svijeta. Ako ponegdje raste broj krštenih i broj kandidata za svećeništvo, to bezuvjetno ne znači da kršćanstvo ondje cvate. Trezveni afrički teolozi upozoravaju: broj krštenih ne znači bezuvjetno broj kršćanskih vjernika. Iako se crkva u nekim latinoameričkim zemljama oslonila na snagu tradicije, ostala je zaprepaštena kako su brzo katolici bez dublje vjerske pouke prešli u fundamentalističke sekte.

Na narav ljudske psihologije spada da je u crkvi uvijek bilo ljudi koji su pozivali na reforme i preporod kao i onih koji su zahtijevali sigurnost. Neke redovničke zajednice su kroz povijest dobro rješavale ovaj problem – nakon početnih sukoba stoljećima su jedni uz druge mirno živjeli reformirani i nereformirani ogranci.

Koncil je pozvao kršćane da prepoznaju “znakove vremena” i na njih reagiraju. Koji su znakovi našeg vremena?

Halík: U našem svijetu zapažam dvije snažne tendencije. Jedna je zanimanje za duhovnost, druga je želja političkog iskorištavanja religiozne energije.

Duhovnost oslobođena etike, osobito etike solidarnosti i političke odgovornosti, postaje jeftina duhovnost. A iskorištavanje kršćanstva kao političke ideologije (kakvo vidimo u Poljskoj, Mađarskoj i kod američkih republikanaca) stvara opasni “katolicizam bez kršćanstva”. Iznova se mora razmisliti o odnosu između duhovne i političke dimenzije vjere.

U čemu su šanse za kršćanstvo u današnjem vremenu?

Halík: U križu i u uskrsnuću. Krize crkve su “passio continua”, trajno otajstvo križa. Osobna obraćenja i reforme crkve su “resurrectio continua”, trajno uskrsnuće. Uskrsnuće je iznenađujuća promjena.

U naslovu vaše nove knjige naglašeno je “popodne” u smislu C. G. Junga i to daje naslutiti da se ovdje radi o vremenu odraslosti, zrelosti. Gdje već vidite znakova početka novog razdoblja?

Halík: Velike vizije pape Franje: crkva kao “poljska bolnica” i crkva kao zajednički put, moraju se dublje promisliti i kreativno ostvariti. Papa Franjo je s pravom rekao da sinodalni put mora ostati otvoren: moramo biti poput Abrahama koji je s odvažnom vjerom krenuo na put ne znajući kamo ide.

Kako probuditi terapeutsku snagu vjere? Kako da od jedne paralizirane, umorne i nutarnje podijeljene crkve postane poljska bolnica i svjetlo narodâ?

Halík: Poljskoj bolnici potrebna je podrška solidne ustanove, koja je u stanju ponuditi dijagnostičku, preventivnu, terapeutsku i rehabilitacijsku skrb. Teologija bi trebala postaviti duhovnu dijagnozu vremena i stvoriti “imuni sustav” protiv razornih ideologija, populizma, nacionalizma i fundamentalizma. Pastoralno djelovati znači razvijati duhovno praćenje, kulturu blizine, slušanja i razumijevanja.

Moramo učiti putove pomirenja i opraštanja – na primjer u društvima koja su doživjela diktature i autoritarne režime. Moramo ponuditi mjesta tišine i umijeća duhovnog razlučivanja.

U svojoj knjizi pišete da je Bog prisutan i u sekularnoj kulturi…

Halík: Nužno je “otkriti Boga u svim stvarima”, u svim kulturama, u svim društvima. Nadahnuće nam mogu biti evanđeoske pripovijesti o susretima s Uskrslim, koji dolazi u promijenjenom, često anonimnom liku – prepoznat ćemo ga poput apostola Tome ako ne zatvaramo oči pred ranama našega svijeta, ili poput putnika u Emaus ako poslušamo stranca na putu. I ne zaboravimo himan: “Ubi caritas, ibi Deus est”; gdje je ljubav, ondje je Bog.

Kakvu zadaću ima kršćanstvo u današnjem globaliziranom, uvelike umreženom svijetu?

Halík: U našem svijetu je Bog prisutan po djelima vjere, ljubavi i nade. Vjeru ne bismo trebali mijenjati s “religioznim uvjerenjem”, nadu s optimizmom a ljubav s emocijama. To je putovanje od života na površini prema životu iz dubine, od egocentrizma i “vanjskog Boga” (religiozne projekcije) k Bogu kao unutarnjem izvoru.


Intervju vodili: L. Schlager i P. Harant-Schagerl; prijevod: Miro Jelečević, polis.ba


Foto: Polis.ba

Tomáš Halík rođen je u Pragu. Tajno je zaređen za svećenika 1978. i bio je bliski suradnik kardinala Františeka Tomášeka i Václava Havela. Profesor sociologije na Karlovu sveučilištu i župnik u Pragu. Dobio je “Nagradu Romano Guardini” 2010., a 2014. “Templetonovu nagradu”, koja neslužbeno slovi kao “Nobelova nagrada za religiju”. Tomáš Halík je jedan od najznačajnijih religijskih autora našeg vremena.