www.polis.ba

Intervju s nadbiskupom Matom Uzinićem: Najveća prepreka za dijalog je apsolutiziranje vlastite istine

Razgovor povodom predstojećih Mediteranskih teoloških susreta u Rijeci, od 16. do 22. srpnja

Ono što mi ljudi Crkve možemo ponuditi društveno-političkoj zajednici u kojoj vršimo svoje poslanje, ali i jedni drugima, je prilika za dijalog i to ne bilo kakav dijalog nego osobito teološki. To je dijalog koji nas otvara za Boga i njegova nadahnuća, ali i usmjerava prema drugima kako bismo se na autentičniji način mogli vratiti sebi samima i svom poslanju u našim zajednicama

Mate Uzinić (1967, Dubrava, Omiš) je nadbiskup Riječke nadbiskupije. U rodnoj Dubravi završio je osnovnu školu, a gimnaziju u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu, gdje završava i teologiju. Za svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije zaređen je 1993. U Rimu, na Papinskom lateranskom sveučilištu, 2000. je postigao licencijat iz crkvenog i građanskog prava. Dubrovačkim biskupom imenovan je 2011. Službu je obavljao do 2020. Biskup Uzinić je pastir i teolog koncilskoga duha, otvoren suradnji vjernika laika, graditelj ekumenski, dijaloški i mirotvorno usmjerene Kristove Crkve, odgovoran za zajednički svijet, za bratstvo u pokretu.

***

U ovom trećem intervjuu za Polis.ba, biskup Uzinić govori ponajprije o predstojećim Mediteranskim teološkim susretima u Rijeci, o značenju ovakvih događaja za Crkvu, unutarcrkveni i ekumenski dijalog. Za Mediteran kaže da je civilizacijsko mjesto, mjesto susreta u različitosti. Nažalost, Mediteran je danas postao – i o tome progovara nadbiskup Uzinić – grobnica za desetke tisuća migranata koji se žele dokopati europskog kopna. Odgovara zatim na pitanja o nekim gorućim izazovima s kojima se suočavaju strukture Katoličke crkve. Zanimljivo je, također, čuti i njegovo mišljenje o položaju teologa unutar Crkve.

***

Oče biskupe, dok vodimo razgovor finaliziraju se pripreme za još jedan Mediteranski teološki susret u Lovranu. Očekujete li i ove godine velik broj studenta teologije iz različitih crkava i crkvenih zajednica?

Da, i ove godine imamo dosta zainteresiranih studenata. Glas i iskustvo dosadašnjih sudionica i sudionika, kako Ljetne škole teologije, tako i Mediteranskih teoloških susreta očito su dovoljno dobra “reklama”. Inače, glavni plod ovakvih ljetnih susreta i jest upravo to da imamo sve više zainteresiranih studenata različitih Crkava koji se žele susresti i zajednički razgovarati o istim teološkim temama, međusobno se obogaćivati, ali prije svega nadilaziti prepreke i predrasude koje još uvijek postoje među njima i pripadnicima njihovih zajednica u odnosu na druge.

Vratimo se malo na početak teoloških susreta. Sve je počelo u Dubrovniku 2019. godine kada ste kao dubrovački biskup organizirali Ljetnu školu teologije. Možete li nam reći koji su Vam bili motivi, razlozi za jednom takvom školom koja će okupiti studente teologije iz različitih crkava?

Bilo je više motiva za pokretanje ovakvog projekta upravo u Dubrovniku, gradu koji je kroz povijest bio mjesto dijaloga i susreta različitih kultura. To je grad u kojemu smo u međuvremenu i na planu pomirenja i na onom ekumenskom mi članovi dviju najvećih kršćanskih Crkava na našem području napravili važne iskorake. Trebalo je krenuti dalje. Ono što mi ljudi Crkve možemo ponuditi društveno-političkoj zajednici u kojoj vršimo svoje poslanje, ali i jedni drugima, je prilika za dijalog i to ne bilo kakav dijalog nego osobito teološki. To je dijalog koji nas otvara za Boga i njegova nadahnuća, ali i usmjerava prema drugima kako bismo se na autentičniji način mogli vratiti sebi samima i svom poslanju u našim zajednicama. Polazeći od tog nadahnuća drugi nam – oni koji ne pripadaju našim zajednicama ili oni koji u našim zajednicama drugačije misle, govore ili čine – prestaju biti neprijatelji i konkurencija, a postaju ponovo ono što su bez obzira na sve naše razlike uvijek bili i uvijek trebaju biti, naša braća i sestre. Zahvaljujući tom dijalogu, koji ne treba biti samo društveno-politički i ekumenski, nego i unutarcrkveni – čini se da nam je danas upravo ovaj najteži – možemo naučiti da razlike među nama nisu nešto što nas osiromašuje, nego nas one obogaćuju te, povezane zajedno u ljubavi, čine bližima onom planu koji je Bog imao i ima s nama, planu spasenja za sve ljude koji nam je objavio u Isusu Kristu.

Iako se zaista radi o plemenitoj ideji koja okuplja studente teologije iz cijele regije pa i šire, zašto su ovakvi susreti ipak iznimka? To Vas pitam posebno u kontekstu tako neophodnog ekumenskog dijaloga Katoličke i Pravoslavne crkve, koje se većinom preklapaju i s narodima srpskim i hrvatskim. Mogu li ovakvi i slični susreti biti nada za neke bolje odnose?

Predugo smo prignuti svatko nad svoje interese i jedni prema drugima usmjereni prozelitistički – što možemo razumjeti i u onom smislu da svatko misli da se onaj drugi može spasiti ako se odreče sebe i svoga, svog uvjerenja i prihvati nas i ono što mu mi nudimo, našu istinu – da bi se moglo brzo očekivati promjenu. Ovih dana mi je netko rekao da su nastojanja koja činim dobra, ali da naši vjernici još uvijek nisu zreli da bi to mogli prihvatiti. Ne slažem se s tim opisom naših vjernika. A i kad bi bio točan, bilo bi ga potrebno mijenjati, a ne mu podilaziti. Vjerujem da su ovakvi susreti jedan od načina za to. Oni su znak nade i kao takvi su nam poticaj da nastavimo i dalje. Uostalom s ovakvim se susretima određena promjena već dogodila, kako to pokazuje sve veći interes za ovakve susrete među studentima teoloških učilišta. Zanimljivo mi je svaki put ponovo prisustvovati preobražaju koji se tijekom jednog tjedna dogodi u ljudima koji sudjeluju na tim susretima, a što najbolje pokazuju njihove reakcije nakon što otiđu i vrate se svojim kućama. Mislim da je svaki od tih mladih ljudi jedno sjeme nade za ekumenski dijalog pa, ako hoćete, i za jedinstvo Kristove Crkve do kojega se može doći samo kroz dijalog, dijalog s Bogom, ponajprije, a onda i jednih s drugima. To je teologija u pravom smislu riječi, teologija koja nije sama sebi svrha, nego se konkretizira u životu Crkve, odnosno naših crkvenih zajednica.

Mediteranski teološki susreti su plod procesa sazrijevanja u vjeri, u čemu važnu ulogu imaju i trebaju imati upravo susreti u dijalogu koji, zapravo, i omogućavaju da se takvi procesi sazrijevanja mogu nastaviti

Nakon druge Ljetne škole teologije u Dubrovniku, dobili ste novu službu, postali ste riječki nadbiskup. Niste odustali od svoje ideje organiziranja škole teologije, ali sada u Lovranu kraj Rijeke i pod nazivom Mediteranski teološki susreti. Naziv je prepun simbolike. Mediteran kao moguće mjesto susreta različitosti. Jesu li takvi susreti stvar odluke koju jednog dana jednostavno donesemo ili su oni plod procesa sazrijevanja u vjeri?

Ona zamisao koja je začeta u Dubrovniku ovdje je u Rijeci, „luci različitosti“, dobila je još više na značenju. Da, uistinu je naziv Mediteranski teološki susreti prepun simbolike. On evocira Mediteran kao najstarije susretište svakovrsnih razlika i povezište drugačijih. Istovremeno nas je na neki način povezao i s novim naglaskom u teologiji koji je, nakon apostolske konstitucije Veritas gaudium, svoj izričaj dobio osobito na konferenciji „Teologija nakon Veritatis gaudium u kontekstu Mediterana“, kojom se, raspravljajući osobito o temi migracija, međureligijskog dijaloga i umjetnosti, željelo dati poticaj za stvaranje „kontekstualne teologije“ pozorne na situaciju suvremenog svijeta i sposobnu čitati „znakove vremena“. Mediteranski teološki susreti su plod procesa sazrijevanja u vjeri, u čemu važnu ulogu imaju i trebaju imati upravo susreti u dijalogu koji, zapravo, i omogućavaju da se takvi procesi sazrijevanja mogu nastaviti.

Čitamo u evanđeljima kako je Isus susretao različite ljude, muškarce i žene, kako su ti susreti ozdravljujući. Mogu li nas Isusovi susreti s različitim, najčešće perifernim ili odbačenim osobama motivirati da danas kao kršćani težimo za susretima s ljudima koji, u slučaju Mediteranskih teoloških susreta, dolaze iz različitih crkava?

Ako kažemo da smo kršćani, onda nas Isusovi susreti i primjeri ne samo da mogu, nego i trebaju motivirati da nastojimo živjeti evanđelje. Najveća prepreka za otvoren dijalog je to što svatko od nas apsolutizira svoju istinu, odnosno mišljenje o sebi i drugima, a relativizira ono što o sebi i nama ima onaj drugi. Ogroman problem su i moraliziranje te mitologiziranje. Posljedica toga su nagomilane predrasude i generaliziranja koja nas još više dijele i udaljuju. To se može nadići samo u susretu, u dijalogu s poštovanjem prema drugome, upravo onako kako je to činio Isus. Oni koji su prihvatili Isusov poziv i slijedili njegov primjer, uvjerili su se da ih je to promijenilo. I učinilo boljima ne samo prema drugima, nego i boljim članovima vlastitih zajednica.

Međutim, Mediteran zadnjih godina postaje sve više simbol stradavanja migranata, papa Franjo kaže da je Mediteran „grobnica pod otvorenim nebom“ mnogih nesretnih ljudi u potrazi za boljom budućnošću. Papa, također, neumorno govori o potrebi drugačijeg pristupa država prema migrantima. Vi se u Rijeci, također, susrećete s ovom problematikom. Vidite li u današnjim migrantima opasnost ili odbačene osobe iz evanđelja koje Isus susreće?

Prije par tjedana nas je na to ponovo podsjetila tragedija starog ribarskog broda pretrpanog migrantima blizu obala Grčke, u kojoj je živote izgubilo više stotina ljudi. Ali to je samo jedna u nizu tragedija u kojima se u posljednjih deset godina na Mediteranu utopilo više od 26 tisuća ljudi. Za ne povjerovati je koliko se medijske pažnje danima usmjeravalo na nestanak podmornice u kojoj je stradalo pet bogatih ljudi, dok je brodolom koji sam spomenuo s više stotina stradalih siromaha i tražitelja bolje budućnosti gotovo promaknuo pažnji ili bio tek rubna vijest za jedan dan. Potrebna je bila pažnja prvima i sva nastojanja da ih se spasi, ali jednako takva pažnja i nastojanja da se spasi potrebna je bila i drugima. To su tragedije u kojima također Abelova krv naše braće i sestara viče iz zemlje i morskih dubina, prigovarajući nam da za njih nismo učinili ono što smo trebali i pozivaju nas da se hitno promijenimo, da učinimo ono što je u našoj moći, da se takve tragedije ne nastave. Da, drugačiji su pristupi mogući. Većini se zasigurno može pomoći stvaranjem humanitarnih koridora, ali osobito prestankom ratova i traženjem načina da nitko zbog potrage za sigurnim i boljim životom za sebe i svoju obitelj nije prisiljen napustiti svoju domovinu i krenuti na put u nepoznato. Ova se situacija neće promijeniti zatvaranjem pred onima koji nam dolaze, ali se može ublažiti dogovorom odgovornih i mjerama koje će voditi računa o dostojanstvu svake ljudske osobe. Jesu li migranti za nas opasnost ili su prilika ovisi u velikoj mjeri o nama samima i našem odnosu prema njima. Ako je naš odnos prema njima odnos na Kristov način, moguće je da oni za nas postanu veliki blagoslov jer je prihvaćanje na taj način početak jednog procesa koji može dovesti do njihove potpune integracije. Ako je naš odnos prema njima strah i zatvorenost, onda smo taj proces integracije sasjekli u samom korijenu. A to je onda izvor frustracija i za nas i za njih. I početak onoga što nitko od nas ne bi želio, a što se već donekle naslućuje u jačanju nekih ideologija koje su svijetu u prošlosti donijele mnogo zla i za koje smo mislili da im u našem svijetu više neće biti mjesta.

Jeste li planirali na ovogodišnjim MTS-a kršćanskih teologa i studenata susret s migrantima koji se nalaze u Rijeci?

To je u planu i vjerujem da će to biti dodatan poticaj sudionicama i sudionicima susreta da stvarnost života bude uvijek polazište njihove teologije.

Ovih dana mi je netko rekao da su nastojanja koja činim dobra, ali da naši vjernici još uvijek nisu zreli da bi to mogli prihvatiti. Ne slažem se s tim opisom naših vjernika. A i kad bi bio točan, bilo bi ga potrebno mijenjati, a ne mu podilaziti. Vjerujem da su ovakvi susreti jedan od načina za to. Oni su znak nade i kao takvi su nam poticaj da nastavimo i dalje. Foto: Riječka nadbiskupija

Ovogodišnja tema MTS-a je „Crkva ili sekta: između otvorenosti i ekskluzivnosti“ o kojoj će studentima govoriti poznati teolozi koji će vjerujem otvoriti mnoga pitanja za razgovore. Ako gledamo samo Katoličku crkvu u našem društvu stječe se dojam da ona postaje sve zatvorenija, sumnjičavija poticajima iz Vatikana, poticajima za otvorenost, transparentnost, jednostavnost… Kakva teologija ili kako bi objasnili koja vjera u Boga stoji iza Vaših ekumenskih nastojanja?

Čini se da neki među nama misle da je moguće ostati konzerviran u davnim prošlim vremenima i da se izazovi koji se tiču opće Crkve ne tiču i Crkve na ovim našim prostorima. Smatram da je to velika zabluda. Ista pitanja koja muče druge, tiču se i nas. I traže od nas da se pokrenemo, da zajednički tražimo odgovore. I da budemo otvoreni, transparentni, jednostavni. Da se oslobodimo svega ne-evanđeoskoga što nas međusobno dijeli i zatvara u utvrde samodostatnosti, kako bismo se mogli prignuti nad drugima, služeći im kao Krist u ljubavi.

Osobno nadahnuće prije svega osjećam u Bogu koji se u Isusu lišio sebe kako bi bio jedan od nas i za nas, nama posve jednak osim, kako se to uvijek ponovo ističe, u grijehu. Ali ne isključujući našu grešnost i njezine posljedice koje je, kao jedan od nas, na najradikalniji način preuzeo na sebe. Mislim da se sve to što me motivira može sažeti u moje biskupsko geslo: „Od ljudi za ljude“. To se odnosi ponajprije na Isusa koji je također bio „od ljudi za ljude“. Ali vidim to i kao poziv za sebe, za sve nas i za Crkvu u cjelini. Jer i ona je „od ljudi za ljude“. Inače ne bi imala smisla.

Primijetite li Vi bojažljivost biskupa i klera, a i klerikaliziranih kršćama, čak ponekad i cinizam prema papi Franji i njegovim poticajima za drugačije razumijevanje Crkve? Sada se nastoji oko sinodalnosti. Kakvu Vi Crkvu želite i izgrađujete?

Ponekad osjećam bojažljivost kod nas svećenika ili kod teologa u Crkvi da javno potvrđujemo ono što nam govori evanđelje i na što nas podsjeća Papa. Onda se ta bojažljivost nerijetko može pretvoriti u klerikalizam i traženje razloga za nečinjenje, za pasivnost i nedjelovanje. Tako je to i u sinodskom procesu. Uvijek je lakše ostati uljuljan u postojeće, i lako se pronađu razlozi da se ništa ne radi. No sinodalnost nije tek zadaća. Sinodalnost je jedna od bitnih dimenzija Crkve. U prošlosti smo je, kroz jedno dugo razdoblje, bili zanemarili. Sada je ponovo pokušavamo otkriti. Ne ide uvijek baš lako. Puno je prepreka u nama, a i u vjernicima oko nas koji su, s pravom to primjećujete, ponekad klerikaliziraniji od nas klerika, što Papa kaže da je još gore od klerikaliziranih svećenika. No ima dosta i onih koji su pozdravili ove procese. I s radošću konstatirali da je lijepo to što se po prvi put i njih nešto pita. “Instrumentum laboris”, odnosno radni dokument XVI. opće skupštine Sinode o sinodalnosti daje naslutiti da će se ti procesi nastaviti, odnosno da će se Katolička crkva uistinu nastaviti izgrađivati kao sinodalna Crkva, u zajedničkom sudjelovanju u njezinom poslanju svih njezinih članova, dakako svakoga s njegovim posebnim darovima i poslanjem. Tome i osobno želim dati doprinos prvenstveno u svojoj Riječkoj nadbiskupiji koja nastavlja započete sinodalne procese, čak i u vidu moguće proslave Prve sinode Riječke nadbiskupije, ali i kroz poticaj da se o tome više govori i na tome više radi na području Riječke metropolije i u cijeloj našoj Crkvi.

Želim također reći da mi je drago da je papa Franjo dvojicu od naših predavača na Ljetnoj školi teologije i Mediteranskim teološkim susretima uključio u Sinodu o sinodalnosti. Tomaš Halik, naš predavač 2021., držao je uvodno predavanje na zasjedanju Kontinentalne faze sinode za Europu u Pragu u veljači ove godine, a Timothy Radcliffe, naš ovogodišnji predavač, držat će uoči listopadske Sinode duhovnu pripravu sudionicima. Doživljavam to i kao svojevrsnu podršku našem programu i potvrdu da smo na pravom putu.

Nadovezujući se na prethodno pitanje, ako primjećujete zatvorenost jednog dijela klera i vjernika poticajima iz Vatikana, kako onda očekivati kršćansku otvorenost prema drugima, drugačijima, prema onima koji nisu dio Katoličke crkve?

Već smo spominjali da je ovdje riječ o procesima. Teško je moguće doći do plodova neke biljke, ako prethodni nismo posijali zrno te biljke i strpljivo, zalijevajući je i nudeći joj drugu potrebnu prehranu, čekali njezin rast. Tako je to i sa ovim pitanjem. To je logika Božjeg kraljevstva. Sjeme je bačeno. I čini mi se da je to obilato, na način na koji je to i prije činio nebeski sijač. Možda će negdje i naići na neplodna tla, no s nadom gledam na ono jedno koje će donijeti stostruk rod. A uvjeren sam da se ne radi samo o jednom, odnosno da su oni koji se tome opiru samo glasniji, ali ne i brojniji. Vrijeme će pokazati. Duh Sveti ne spava. Nitko ne može posve predvidjeti što će izaći iz rasprava na Sinodi o sinodalnosti, ali vjernik zna – kako je nedavno lijepo posjetio svećenik Benoist de Sinety – da će Duh Sveti dovršiti svoje djelo.

Teologija je kako kaže papa Franjo znati ljudima našeg vremena ‘uvjerljivo predočiti Boga koji ljubi, koji oprašta, koji spašava, koji oslobađa, koji promiče ljude i poziva ih na bratsko i sestrinsko služenje’. Evo, mislim da je to ono što bi trebalo biti obilježje i teologa i teologije u Crkvi, a što onda može biti i jest njezin doprinos društvu u kojemu Crkva vrši svoje poslanje i omogućuje Isusu da može nastaviti svoje djelo spasenja čovjeka

Sami ste više puta kritizirani iz crkvenih krugova zbog organiziranja ovakvih susreta. Katolički mainstream mediji i novinari izbjegavaju doći na ove susrete, a da niste biskup vjerojatno ne bi ni prenijeli da se ovakvo nešto kod nas događa. Paradoksalno je da se novinari Vatican News-a više interesiraju za ove susrete nego domaći. Zašto je to tako?

Teško mi je to komentirati. Zasigurno je to i zbog neslaganja s onim što ja činim. Neki od njih smatraju da idem u krivom smjeru. To je legitimno. No ponekad je to i zbog komfora, čuvanja vlastitih pozicija i vlastite sigurnosti, pretjeranog straha od toga što će drugi reći. Nije se lako, ako i misliš drugačije, izložiti. Nije to, međutim, specifikum samo novinara katolika. To je nešto s čim se, želi li biti slobodan i neovisan, mora prije ili kasnije susresti svaki novinar, pa i svaki čovjek. Čini mi se da nam u Crkvi još uvijek nedostaje slobode novinarstva i kritičkog mišljenja. Mislim, naravno, na čestitu i konstruktivnu kritiku, ne na senzacionalizme koji stvaraju polarizacije. Nedostaje nam i teološke utemeljenosti za razne navodno duhovne sadržaje koji se nekritički nude gotovo posvuda. Pa zar katolicima smije biti važniji broj klikova od dobrog sadržaja koji bi se trebao nuditi?

Budući da smo i ranije pratili ove susrete, sami smo mogli svjedočiti pozitivnim reakcijama mladih ljudi, ljudi koji vjeruju da različitost nije prepreka, nego mogućnost za razgovor. Jesu li Vam upravo mladi ljudi ohrabrenje da ne odustajete od svoje ideje?

Da, upravo oni su mi ohrabrenje. I nada koja je posijana u njih i koja može dovesti i do promjene na dobro naših crkvenih zajednica, ali i do kvalitetnijeg dijaloga među našim Crkvama, u duhu upravo onoga dijaloga koji žive na tim susretima. Pretpostavljam da će mnogi od njih vršiti i odgovorne službe unutar svoje Crkve. Zato je, po mom mišljenju, izrazito važan i onaj dijalog koji se vodi izvan predavanja i radionica. Dijalog tijekom predavanja i radionica je zapravo poticaj za dijalog koji treba biti trajan i neposredan.

Kao biskup i pravnik Vi cijenite teologiju. Za kraj bih Vas molio da kažete što je za Vas teologija i što mislite koja je služba teologa u Crkvi ali i društvu?

Mislim da je na to pitanje najbolje odgovorio papa Franjo na spomenutoj konferenciji u Napulju gdje je, između ostaloga, govorio o teologiji prihvaćanja i teologiji slušanja i dijaloga sa svima, kako bi se izgradio mir inkluzivnog i bratskog društva, ali i odgovorilo na neke druge izazove poput onih ekoloških. Na ovom tragu je i njegovo pismo novom prefektu Dikasterija za nauk vjere u kojemu, između ostaloga, piše o potrebi da se u Crkvi potiče karizma teologa i onih teoloških istraživanja koja se neće zadovoljiti čisto teorijskom teologijom nego će – jer je kako kaže Papa stvarnost važnija do ideja – znati ljudima našeg vremena „uvjerljivo predočiti Boga koji ljubi, koji oprašta, koji spašava, koji oslobađa, koji promiče ljude i poziva ih na bratsko i sestrinsko služenje“. Evo, mislim da je to ono što bi trebalo biti obilježje i teologa i teologije u Crkvi, a što onda može biti i jest njezin doprinos društvu u kojemu Crkva vrši svoje poslanje i omogućuje Isusu da može nastaviti svoje djelo spasenja čovjeka.


Razgovarao: Ivan Tučić, polis.ba