In aqua vitae veritas    

Grad je unutarnje i vanjski organizirano i diferencirano naselje koje se kroz povijest dosta brzo mijenjalo, dok je selo manja ljudska naseobina koja je organizacijski i socijalno stoljećima ostajala ista. U našim krajevima je proces industrijalizacije započeo tek u 20. stoljeću. Ovaj proces jako sporo se odražavao na život seoskog stanovništva. Električna energija je stigla u Grebnice (do 1998. općina Bosanski Šamac, danas općina Domaljevac-Šamac) tek 1960. Osobno poznajem obitelji koje ni početkom osamdesetih godina nisu koristile električnu energiju. Prve televizije stigle su u selo tek sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Prva telefonska linija dovedena je u selo tek 1990. Dosta domaćinstava nije htjelo uvesti telefon. Tko će nas zvati i koga mi to trebamo zvati da bismo uvodili telefon, bio je odgovor mnogih. Danas se ne može zajedno popiti ni kava a da se jedno drugo prije toga ne nazove telefonom.

Starijima je svaka mala promjena bila diranje u njihov savršeni svijet. Na vrstu muzike, odijevanje, ponašanje i razmišljanja mladih, stariji su oduvijek s prezirom gledali. Ništa novo! Grčki filozof Sokrat je već u petom stoljeću prije Krista pisao: mladi vole luksuzan život, ne respektiraju starije i roditelje, neprimjereno se ponašaju, …. Dakle, kao i mnogi drugi ljudski fenomeni, sukob i nerazumijevanje između generacija je neprestano ponavljajuće iskustvo ljudskog roda.

Tradicionalne karakteristike sela „krasile“ su Grebnice sve do osamdesetih godina prošloga stoljeća. Do tada se još uvijek okopavalo kukuruz motikom, trgalo ručno, želo kukuruz srpom, kupilo sijeno ručno, … Sve smo to radili uz pjesmu, bili smo sretniji i zadovoljniji od vas danas, ponosno se sjećaju stariji. Prijelaz na moderniji način života bio je bolan poput teških porođajnih muka.

Kada smo prije nekih petnaestak godina odlučili toplinski sa stiroporom izolirati roditeljsku kuću, mamin i bratov odgovor je bio: Šta će to nama, nikad mi nismo to imali i nema velike pomoći od toga. Sada svakome govore kako je zimi u kući toplo a ljeti hladno da je to čudo Božje. Trenutno pregovaram s bratom i mamom o još jednoj promjeni u kući, no, ovaj puta su potpuno uvjereni da im to nije potrebno. A i ja sam potpuno uvjeren: ako se uspijem izboriti za ovaj projekt, njihov odgovor će biti: Što je ovo dobro, ma to je čudo Božje. Svaka promjena u selu je bila poput guljenja kože s tijela.

Selo je imalo jako puno nepisanih pravila, obreda i ceremonija kojih se liturgijski vjerno pridržavalo. Ovu neupitnu ustaljenost mogli su izmijeniti samo neki nametnuti politički ili iznenadni prirodni faktori. Posljednji politički faktor 1992. zauvijek je nasilno izmijenio sela i njihove tradicije. Od 19. 4. 1992., napadom srpskih postrojbi na selo, zauvijek je nestalo života u Grebnicama koji se stoljećima oblikovao. Rat je uništio mnoge ljudske živote i ispraznio selo. Nije dao ljudima priliku da nešto prirodno promijene u svojim životima. Protjerano stanovništvo se razasulo širom Europe. Sada se drugdje oblače u tuđe tradicije i običaje. Ipak se neki od njih još uvijek po europskim gradovima drže grebničkih običaja, počevši od slavljenja svetoga Ilije pa sve do kiseljenja kupusa.

Od rođenja pa sve do smrti postojali su običaji i prakse po kojima su se ljudi ravnali. Što u određenom trenutku napraviti, što je ispravno, što je neispravno? Na svaku akciju slijedila je već poznata i gotovo instinktivna reakcija. Nije se moglo pogriješiti. Kada se rađalo dijete, trebalo je ići na babinje (darovati dijete). Kada se netko razbolijevao, trebalo ga je posjetiti i odnijeti mu naranču. Naranča je bila voće za bolesnike. Kada se kopalo ili kupilo sijeno, trebalo je jedan drugome pomoći. Kada se pravila kuća, trebalo je priskočiti u pomoć, posebno kad se dizala građa. Kad je netko zbog nečega bio tužan ili nesretan, trebalo ga je tješiti. Svinjokolja se nije mogla obaviti bez drugih. Kada je netko umirao, strčao se cijeli sokak. … A kada su se konačno svi poljski poslovi priveli kraju, počinjala se peći rakija.

Ustvari, pripreme za pečenje rakije su započinjale s cvjetanjem šljiva. Tada bi „seoski mudraci“ s rukama na leđima i zamišljenih pogleda obilazili oko ocvalih šljiva, zaglêdali u njihove ocvale krošnje, i govorili hoće li šljiva roditi ili neće. Oni nikada nisu mašali. Ako bi urod šljiva bio suprotan od njihovog proročanstva, onda se sigurno dogodilo nešto što ni sam Bog nije mogao predvidjeti. Redovito im se vjerovalo.

Proljetni mrazovi su opasnost za ocvale voćke. I za to su ljudi pronašli lijek. Otac je između voćaka stavljao kamare vlažne like (kora od oguljene šibe, od šibe su se kod nas plele korpe). Poput stražara je ustajao noću i kad bi vidio da bi mogao pasti mraz, palio je liku koja je davala više dima nego vatre i na taj je način pobjeđivao noćnog neprijatelja te spašavao urod šljive. Glavna voćka za rakiju bila nam je šljiva. Kada šljiva ne bi rodila, rakija se silom prilika pekla od kruške, jabuke, grožđa, duda. Od nečega se morala peći rakija, inače bi izostajala važna značajka koja je određivala posebnost sela.

I drva za pečenje rakije su se skupljala preko godine i vezala u snopove. Krčenjem međa dobivalo se mnogo šiblja i trnja koje se nije upotrebljavalo za ogrjev, nego za svinjokolju ili za pečenje rakije. Također se sjekla baza, koje je kod nas svugdje bilo, vezalo ju se u snopove i čuvalo za slične prilike. Prave domaćine se moglo poznati po očišćenim međama.

Selo je imalo dosta važnih godišnjih događaja. Jedan od tih važnih događaja bilo je i kupljenje šljiva. Oni koji su imali mnoga stabla šljive nisu nikada mogli sami otresti i pokupiti šljive. Bila im je potrebna pomoć komšiluka i familije. Bez drugog se nekada nije  moglo ni veseliti ni tugovati. Jednom prilikom je nakon posljednjeg rata došla tetkina unuka Goca sa svojom mamom Brankom iz Zrenjanina kod svoje bake, a kod moje tetke Marice, u posjet. Moji su bili počeli kȕpiti  šljive. Zovnuli su tetku i tetka. S njima je došla i mala Goca da pomogne. Goca je imala pet-šest godina. Njoj je kupljenje šljiva brzo prešlo u dosadu. Moja mama je pokušavala oduševiti djevojčicu za ovaj posao. Nakon nekog vremena mala Goca je vojvođanskim naglaskom upitala: Hoćeš li ti bre bako mene da platiš? Hoću, hoću, samo ti kȕpi, sokolila ju je mama. Goca je nastavila kupiti šljive. Izgleda da je istinita izreka: Para vrti gdje burgija neće. Goca sada živi u Novom Sadu, redovno obilazi svoju baku i moju mamu. Čim se vide, prvo što kažu jedna drugoj jest: Hoćeš li ti bre bako mene da platiš?

Dok su Slavonci imali drvene kace i burad u koje su stavljali šljive i rakiju, mi u Bosni smo se snalazili kako smo znali i umjeli. Upotrebljavalo se razno suđe. Nekada nije bilo plastičnih kaca i buradi kao danas. Čak se sjeklo jedno dno limenog bureta od goriva i u njega stavljalo šljive. Neki su kopali rupe u zemlji, oblagali ih najlonom i u njima ukomljavali šljive. Nestašica je prisiljavala ljude da traže alternativna rješenja.

Moj otac je dobio od djeda Lovre Bačića iz Slavonskog Šamca tri velike kace. One su postale senzacija u selu. Nijedna novost u selu nije mogla ostati nezapažena. Ljudi su dolazili da vide kace i čudom su se čudili. Kace su još na životu. I one su osjetile posljednji rat. Na mjestima su ih oštetili geleri. A one ni krive ni dužne. Donosile su drugima samo radost. Brat u njima sada drži soju, zob, kukuruz.

Koliko dugo traje ukomljavanje šljiva i kada završava taj proces?, za to je imao svako svoju teoriju. Svačije ukomljavanje je bilo ispravno i najbolje. Netko je miješao kom, netko ga nije miješao, netko je pravio nekakve kombinacije. Nisam čuo da je netko kazao kako mu rakija ne valja. Kada bi se isprobavala nečija rakija, govorilo se: Nije loša, ali moja rakija je, daj ba … nije da se falim!

Jednom sam otišao sa svojim ocem u Donju Mahalu posjetiti Josu Damjanovića, oca mojih školskih prijatelja iz gimnazijskih dana Vitomira i Ljubomira. Na kraju posjeta čiča Joso je ocu i meni ponosno pokazao staklene pletare rakije koje je brižno čuvao na dvokrilnom ormaru u spavaćoj sobi. Popisao je na pletarama godine pečenja rakije. Iz koje pletare želite probati, upitao nas je čiča Joso. Nema veze iz koje, samo neka je prava, odgovorio sam mu. Naglo se okrenuo prema meni i prostrijelio me pogledom. Bilo mi je jasno da je to bila uvreda domaćinske časti. Kakva se rakija može ponuditi uvaženim gostima do prava šljiva?!

Nekada smo u selu imali samo jedan kazan. Njegov vlasnik je bio Pavo Mijić, moj krsni kum. Kazan se morao zauzimati. Teško je bilo doći na red. Moji su bili zbog rodbinskih i kumskih veza privilegirani. Kum Pavo je pazio na kazan kao na oči u glavi. Kod nas je kazan ostajao po nekoliko dana. Imali smo veliki broj stabala šljive. Svi smo znali da će kum doći da provjeri kako se odnosimo prema kazanu: koliko drva stavljamo u ložište kazana, zatvaramo li vratanca, koliko vode smo stavili u hladnjak kroz koji prolazi bakarna spirala, kako bakarni kotao stoji u ložištu, kako je bakarna cijev (lula) bila povezana s kotlom i hladnjakom, … ? Nitko nije znao ni dana ni sata kad će on iznenada banuti. Bilo je nemoguće udovoljiti njegovim zahtjevima. Uvijek je nešto nedostajalo: prejaka vatra, krivo postavljeni kazan, pogrešno povezana bakarna cijev, prepunjen kotao … Svake godine ista priča: kum je svake godine nenadano dolazio i prigovarao, mi smo se svake godine ljutili na njega i odlučivali da više nećemo uzimati njegov kazan, ali smo svake godine uzimali njegov kazan. Džabati sve, iz kumovog kazana je najbolja rakija, govorio bi otac. I ovakav oblik komunikacije bio je sastavni dio seoskih ceremonija.

Kumu se plaćalo po kazanu. Moglo se  plaćati u novcu ili u rakiji. Njegov kazan je bio srednje veličine (75 litara). Svi su se odlučivali na davanje ušura (naknada u naturi). Čini mi se da se nekada po kazanu njemu davalo litru rakije. Moja tetka Mara je bila prava specijalistkinja za pečenje rakije. Nikada nije pila. U selu je nekome nešto išlo za rukom. Tetki je uz još neke stvari i pečenje rakije išlo za rukom. Teta (tako su je svi zvali) je odvajala ušur za kuma Pavu. Korektna i čestita žena. Osoba koja nije puno znala, ali ono što je znala dosljedno je živjela. Ja nisam u životu do sada sreo življenije evanđelje od tetinog evanđelja. Jedan čovjek iz našeg sokaka bi znao kad se napije opsovati svim ženama u selu majku, ali nikada nije zaboravio dodati: osim teti.

Teta bi odvodila kuma u ostavu i govorila bi mu, pokazujući prstom na pletaru: Kume, ova je pletara za tebe. Kum je smrknuto onda upinjao prstom na drugu pletaru i govorio: Ne kumo, hoću iz ove pletare. Kum Pavo se držao izreke: Vjerovati nekomu je dobro, ali biti oprezan je bolje.

Bez nekih ljudi se nije mogla naložiti vatra ispod kazana i bez njih rakija nije mogla procuriti. Bili su vjerni pratioci kazana. Kod kazana bi se opijali, spavali, trijeznili i opet nastavljali piti. Svi koji su dolazili morali su probati rakiju. Vjerni pratioci su sa svima nazdravljali. Pored cijevi iz koje je tekla rakija, nalazila se kašika. Svi su isprobavali rakiju iz iste kašike. Rakija je sve liječila, ubijala je bakcile, tako se vjerovalo. Ako je istinita izreka: In vino veritas (u vinu je istina), onda je isto tako istinito da je In aqua vitae veritas (u rakiji je istina). Oko kazana su se ispričale nezaboravne priče i izgovorile velike istine.

Moj rođak Mišo Prgomet, koji živi u Slavonskom Šamcu, jednom prilikom je kod nas pričao kako u Hrvatskoj vlasnici i korisnici kazana za rakiju moraju plaćati trošarinu. Mama se odmah zabrinula i njegovu izjavu komentirala riječima: Ne daj Bože i toga!

Malo tko u selu sada kosi oko šljiva i kȕpi šljive. Svi smo se emancipirali od nekih običaja. Oni koji žele peći rakiju, kupuju šljive i daju drugima da im peku rakiju. U Gornjem Hasiću (Općina Bosanski Šamac) ima izbjeglica Srba koji su protjerani iz maglajskog kraja i tu sada žive. Vjerojatno će tu i ostati. Neki od njih su kupili sebi kazan i peku rakiju onima koji ih pozovu. Sličnu sudbinu imaju sve izbjeglice svijeta: Rade ono što domicilno stanovništvo drži poslom nižega ranga.

Kada su u rujnu 2002. kopani temelji za grebničku crkvu, a kopao ih je moj brat Joso, pronađeni su: novac, rimski željezni nož, metalni dijelovi vrata i neki drugi predmeti iz rimskoga vremena. Svi ti nalazi su sada pohranjeni u toliškom samostanskom muzeju. Oni su dokaz da Rimljani ovdje nisu bili samo u prolazu, nego da su se na ovom području i stacionirali. Možda nakon nekoliko stoljeća bude pronađen kuma Pave kazan pa se ljudi budu pitali: Koliko li su rakije pekli a koliko pili ljudi koji su ovdje živjeli, što im je rakija značila i tko li je bio vlasnik ovoga kazana? Možda će i njima rakija razotkriti neke tajne: In aqua vitae veritas.

---

Predrag Mijić, polis.ba

---