Imperativ jedinstva svih kršćana?

Od 18. do 25. siječnja dani su u Katoličkoj crkvi posvećeni molitvi za jedinstvo svih kršćana. Dekretom o ekumenizmu Drugog vatikanskog koncila „Unitatis redintegratio“, koji je objavljen 21. studenog 1964. godine u Rimu, Katolička se crkva obvezuje na „promicanje ponovne uspostave jedinstva među svim kršćanima“ (UR 1, 1). Iako smo kod nas ranijih godina svjedočili molitvenim susretima kršćana različitih crkava i zajednica, koji su redovito medijski popraćeni, ipak ostaje dojam da se ovi susreti organiziraju više zbog jasnih odobravanja papâ, posebno nakon Koncila, nego zbog stvarne želje za jedinstvom.

Koliko smo daleko od jedinstva pokazalo se u svibnju prošle godine kada je u sarajevskoj katedrali slavljenja misa za žrtve Bleiburga. Kao izraz neslaganja s ovim misnim slavljem Mitropolit sarajevski Hrizostom prekinuo je svaki odnos i suradnju s Katoličkom crkvom u BiH. Time je i javno objelodanjena sva težina odnosa ovih dviju Crkava, koje bez istinskog i odgovornog suočavanja s prošlošću u svjetlu evanđelja, teško mogu imati bolju sadašnjost i budućnost.

Zato ćemo ovdje kao podsjetnik donijeti dijelove iz Dekreta o ekumenizmu, koji je za katolike obvezujući dokument, a koji govori o kršćanskom jedinstvu kao evanđeoskom zahtjevu, jer razdijeljenost „otvoreno proturječi Kristovoj volji, na sablazan je svijetu i nanosi štetu najsvetijoj stvari: naviještanju evanđelja svemu stvorenju“ (UR 1, 1). Dekret, osim Proslova, podijeljen je na tri poglavlja: Katolička načela ekumenizma, Provođenje ekumenizma, te Crkve i crkvene zajednice odijeljene od Rimske Apostolske Stolice.

U prvom poglavlju Katolička načela ekumenizma riječ je najprije o biblijskom i teološkom utemeljenju ekumenizma izraženom u Isusovoj molitvi Ocu: „Neka svi budu jedno; kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu jedno da svijet uzvjeruje da si me ti poslao“ (Iv 17, 21). To jedinstvo ostvaruje se po sakramentu euharistije i zapovijedi uzajamne ljubavi kojoj je izvor Krist, a koji je po Duhu Svetome prisutan u Crkvi (usp. UR 2, 2). Po tom Duhu njegov narod raste vjernim propovijedanjem evanđelja, podjeljivanjem sakramenata i upravljanjem u ljubavi. Također, jasno se kaže kako se u „jednoj i jedincatoj Božjoj Crkvi“ od samih početaka pojavili i rascjepi koji su vremenom rasli i doveli do podjela, ali koje ekumenski pokret danas nastoji prevladati. Zbog toga pod ekumenskim pokretom, između ostalog, „shvaćaju se djelatnosti i pothvati koji se u skladu s različitim potrebama Crkve i okolnostima vremena pokreću i usmjeravaju prema promicanju jedinstva kršćanâ; to su prije svega napori da se uklone riječi, sudovi i djela koji po pravednosti i istini ne odgovaraju stanju odijeljenje braće te tako otežavaju njihove uzajamne odnose“ (UR 4, 2).

Iako Dekret ističe da odijeljena braća „ne uživaju ono jedinstvo što ga je Isus Krist htio darovati svima“ te se „samo po Katoličkoj Kristovoj crkvi može postići sva punina spasonosnih sredstava“ (UR 3, 4), Dekret priznaje da „njezini članovi ipak ne žive od toga svim žarom kako bi pristajalo, tako da lice Crkve manje sjaji braći koja su od nas odijeljena, a usporava se rast Božjeg kraljevstva“ (UR 4, 6). Tim upozorenjem katolicima prvo poglavlje Dekreta završava te zaključuje kako Sabor „s radošću opaža kako iz dana u dan raste sudjelovanje katoličkih vjernika u ekumenskom radu“ (UR 4, 11).

Drugo poglavlje Provođenje ekumenizma započinje tezom da skrb za uspostavu jedinstva obvezuje svakog kršćanina. Zbog toga u ovom poglavlju posebno se ističe „duhovni ekumenizam“, odnosno najprije unutrašnje obraćenje, bez kojega nema ekumenizma u pravom smislu riječi. Dekret se poziva na riječi sv. Pavla: „Zaklinjem vas, braćo, ja – sužanj u Gospodinu – da živite dostojno poziva kojim ste pozvani, sa svom poniznošću i blagošću strpljivo podnoseći jedni druge u ljubavi i skrbni da svezom mira sačuvate jedinstvo duha“ (Ef 4, 1-3). „Naime, iz novosti duha te iz samozataje i posve slobodnog iskazivanja ljubavi nastaju i sazrijevaju želje za jedinstvom“ (UR 7, 1). Želja za jedinstvom potiče kršćane za, kako dalje naglašava Dekret, boljim upoznavanjem odijeljene braće, povijesti, duhovnog života, te religiozne psihologije i kulture, koji su braći svojstveni. Dekret potiče kršćane, u prvom redu katolike, na organiziranje ekumenskih susreta na kojima se trebaju čuti, ne polemički teološki glasovi, nego izricanje katoličke vjere koja ne smije postati zaprekom dijalogu s braćom. Zbog toga, čime završava drugo poglavlje, „svi koji u Krista vjeruju, mogu u toj suradnji lako naučiti kako da jedni druge uzmognu bolje upoznati i više cijeniti te kako da se prokrči put prema jedinstvu kršćanâ“ (UR 12, 1).

Treće poglavlje Crkve i crkvene zajednice odijeljene od Rimske Apostolske Stolice govori o glavnim vrstama raskola, najprije onima koji su se dogodili na Istoku, bilo osporavanjem nekih dogmi Efeškog i Kalcedonskog koncila ili kasnije velikim raskolom između istočnih patrijarhata i Rima, a potom i na Zapadu iz događaja koji su poznati pod nazivom reformacije.

Dekret govoreći o Crkvama Istoka najprije ističe ljepotu raznolikosti partikularnih Crkava Istoka koje se diče time da su potekle od samih apostola, zatim govori o njihovom velikom blagu iz kojega je Crkva Zapada mnogo toga preuzela u bogoslužju, u duhovnoj predaji i u pravnom uređenju. Također, temeljne dogme kršćanske vjere definirane su na Istoku, kao i mnoge druge duhovne predaje koje su vidljive osobito u monaštvu a koje su se potom proširile i na zapadne strane. Iako su se Crkve Istoka od prvih vremena držale vlastitog pravnog uređenja, koje se razlikuje od onoga na Zapadu, Dekret izjavljuje da to ne priječi jedinstvu Crkve. Također, postoje neke razlike i u teološkom izricanju vjere. No ti izričaji u nekim pitanjima objave nerijetko se više dopunjuju nego suprotstavljaju. Zbog svega rečenog, Dekret poziva da se poduzimaju napori u različitim ustanovama i oblicima crkvenog života, osobito molitvom i dijalogom za ostvarivanje jedinstva.

Glede Crkava i crkvenih zajednica na Zapadu koje su odijeljene od Rima, Dekret je svjestan razilaženja prije svega u tumačenju objavljene istine. Zbog toga poziva na intenzivniji ekumenski dijalog. Dekret je svjestan razilaženja i oko Svetog Pisma, ali usprkos tome smatra da su svete riječi u samome dijalogu izvrsno sredstvo da se postigne jedinstvo koje Krist pruža svim ljudima. Osim toga postoje razilaženja kad se govori o sakramentima, bogoštovlju i crkvenim službama, ali sve to treba biti predmetom dijaloga. Danas, s odmakom, možemo zaključiti kako je ovim Dekretom ekumenski dijalog Katoličke crkve te Crkava i crkvenih zajednica na Zapadu potaknuo mnoge teologe i kršćane u međusobnom zbližavanju.

Ovim Dekretom o ekumenizmu koji je objavljen na Drugom vatikanskom koncilu Katolička se crkva jasno odredila ići za potpunim jedinstvom svih kršćana. Drugog puta nema. To je imperativ Evanđelja. Do sada je učinjeno mnogo, posebno susretima papa i najviših predstavnika različitih Crkava i crkvenih zajednica. Ti susreti potaknuli su i druge kršćane i kršćanske organizacije na ekumenski dijalog s ciljem postizanja jedinstva. Na žalost, taj dijalog kod nas je dosad bio slabo vidljiv, a u zadnje vrijeme kao da ni ne postoji. Očito su drugi putovi mjerodavniji od samoga Evanđelja.

Ivan Tučić | Polis.ba