Današnji nas blagdan Isusova imena poziva da vratimo dostojanstvo svakom imenu, jer time poštujemo dostojanstvo svakoga čovjeka. I svetim imenima, i onim imenima koja su drugima sveta
U božićnom smo vremenu još koji dan, do sljedeće nedjelje Isusova krštenja, kada Isus, izlazi iz skrovitosti nazaretskog života u javnost, na Jordan k Ivanu da ga krsti. Danas franjevački redovi slave blagdan, negdje spomendan imena Isusova. Ništa to nije posebno, tobože samo franjevačko, nego je sve u skladu s biblijskim poimanjem imena, povrh svega Božjega imena.
Ime za biblijskog vjernika označava cijelu osobu, bit ili bitno svojstvo osobe (nomen est omen). Iskriviti, izbrisati, zanijekati, opsovati ili poništiti ime, znači izravno učiniti loše ili poništiti onoga tko to ime nosi. I danas je tako. Sjetimo se kako pri svakoj promjeni režima, nastupi promjena imena ulica, mjesta, mostova, lokaliteta, zemalja. Neka imena su neiskorjenjiva i kada ih hoće zatrti, a neka ne uspijevaju odoljeti zatorničkoj sili, dok bi neka, iz etičkih i vjerskih razloga, zbog dobra ljudi i poštovanja prema Bogu, bolje bilo promijeniti ih drugima. Jer neka su imena nijekanje i ljudi i Boga.
Tko daje ime, bilo stvarima, životinjama, bilo ljudima, u nekom smislu postaje «vlasnikom» onoga koga imenuje. Nimalo nije nebitno što roditelji daju imena svojoj djeci. I nikada se nedovoljno učimo da možemo svojoj djeci upropastiti dosta života, ako s imenom želimo da oni budu sredstva samo naših ciljeva. Neki roditelji s pravom žele da njihova djeca ne nose kolektivistička imena ili neke ideološke imeničke konstrukte. Htjeli bi da djeca budu unikatna. Neki to uspiju. Ima međutim i smiješnih, promašenih pa i tragičnih imenovanja.
Za Isusa, međutim, najkraće moguće ime jest Krist, grčka riječ za hebrejskog Mesiju (Božjeg pomazanika). Isus je Krist – najkraća je formula kršćanske vjere. Isus iz Nazareta objava je Boga spasitelja. U njemu čovječanstvo ima puninu smisla. U njemu se događa susretište Boga i čovjeka, Boga i svijeta, u njemu se očituje punina ostvarena čovještva u njemu se dosiže punina Božje objave ljudimaKristov monogram. Izvor: Wikimedia
Imena su religijska i kulturološka tradirana baština. U svakom slučaju samo ime još ne znači – kako često mislimo – sinonim nekog kolektiva, religijskog ili nacionalnog, pogotovo da ime označava ono najlošije kod drugih. Ljudi su, nažalost, skloni generaliziranju i diskriminiranju po imenu. Kako je u nekim zemljama teško nositi kršćansko ime, a kako je u nekima teško nositi muslimansko ime!
U Bibliji, na dosta mjesta, Bog ljudima, a također Isus nekim svojim učenicima, mijenja ime. Promjena imena, osim što znači promjenu vlasništva, često označava i novo poslanje koje novoimenovani dobiva od Boga. Zato je za kršćane važno krštenje, jer se na krštenju dijete krsti svojim osobnim imenom i tim imenom, kao dijelom koji označava cjelinu, urasta u povijest i sudbinu Isusa Nazarećanina, i dobiva ime kršćanin – Kristov brat i sestra. Ima, nažalost, ljudi koji se ne mire sa svojim imenom, koji proklinju i roditelje i sebe zbog imena s kojim se ne mogu identificirati. Ima nekih koji se isprazno šepure, ime im je samo napuhani balon bez sadržaja. Ima opet ljudi čije ime doista i označava najvažnije osobine te osobe ili osobe teže da odgovore nedostižnom značenju svoga imena.
Napomenuli smo da je osobito franjevcima svih ogranaka iznimno važan ovaj blagdan. Za Franju Asiškoga je poznato da je Bogu znao upućivati razne zazive imenujući ga mnogovrsno, izričući i mnoge pridjeve kao imenice za Boga. Neki tumači Franjina života smatraju da je pobožnost imena Božjega Franjo posebno počeo njegovati nakon boravka u Svetoj zemlji i susreta s muslimanima, kod kojih je posebna vrsta pobožnosti izgovarati/učiti 99 kuranskih Alahovih imena, dok je stoto ime tajna Neizrecivoga, tajna osobnoga odnosa s Bogom.
U katoličkoj tradiciji u Bosni, koju su posebno odredili franjevci, još je rašireno da se na izgovaranje Isusova imena (Marije također) redovito vrši naklon glave. S imenom Isusovim [često spojeno: Uimeisusovo!] započinjao se dan, rad, vožnja, pečenje kruha i mnogo mnogo drugih poslova, ili se izražavalo čuđenje, strah! Nažalost, u hrvatskom narodu, čiji se «velikani» toliko hvale vjerom, mnogo je psovke imena Isusova. Ima mnogo licemjernoga u toj kolektivnoj vjeri: dok se s jedne strane stalno priziva Isusovo ime, govori Gospodine, Gospodine, s druge strane toliko je ružnoga psovanja i neurednih riječi. Ima nešto u nama nezreloga, kolektivno pubertetskoga jer se psovanjem tobože potvrđujemo, i to obezvređujući vrednote, obeščašćujući i psujući svetinje, i one najsvetije.
Ime Isus – hebrejski Ješua, čuli smo danas u odlomku iz Matejeva evanđelja, ime koje Josip treba dati svome sinu, znači Bog spašava. Bog spašava i pojedinca i narod od grijeha. Ima nešto u zazivanju imena, kao kad dijete zaziva majku, oca, kao kad imenom ili dragim nadimkom zazivamo ljubljenu osobu ili prijatelja da nam bude utočište. Ime Isus je konkretizacija mesijanskoga imena koje je najbolje izrekao Božji prorok Izaija – Emanuel [El – semitski naziv za Boga] – s nama Bog. Ali ne pomislimo odmah da ovo s nama znači da je Bog isključivo naše vlasništvo, nego onaj koji je sa svim ljudima i ne ostavlja nijednog čovjeka.
Osim tih, Isusu su davana i druga imena. Njegovi učenici zvali su ga učiteljem (rabbi). Neki su ga zvali prorokom, on sebe sinom čovječjim, što znači da je jedan od nas, a opet različit; sin Adamov, koji dijeli s nama našu ljudsku sudbinu, a onda opet sin Božji, ali ne kao što su to kraljevi i mnogi drugi koji su sebe proglašavali Božjim sinovima.
Otto Dix, Uskrsnuće, detalj
Isus je zvan i Gospodinom (Kyrios), imenom koje će biti jako prisutno u prvoj Crkvi: gospodar osobne i zajedničke povijesti, vladar (kralj) novoga kraljevstva Božjega, ne političkog, vojnog, ali ni nekog nebeskog kraljevstva u smislu samo prekogrobnog, nego u smislu novih odnosa na zemlji, u svakodnevici, kako ih Bog, milosrdni Otac, želi među svojom djecom. Isus je Gospodin koji se otmjeno i nenasilno ponaša, mirotvorac je i ljubitelj ljudi koji oslobađa čovjeka od čovjeku protivnih sila.
Čini se važnim za Isusa i ime Jaganjac Božji, kako ga je prema Ivanovu evanđelju nazvao Ivan Krstitelj, a koje značenje imamo opet kod Izaije, u njegovom himnu o Božjem patničkom sluzi, onomu koji otkupljuje ljude svojom ljubavlju, koji je ponižen i ostavljen, i od ljudi i Boga, koji – upravo u tako katastrofalno usamljenoj i prezrenoj sudbini – ne prestaje biti dobar, ne prestaje ljubiti ljude i vjerovati u Boga.
Za Isusa, međutim, najkraće moguće ime jest Krist, grčka riječ za hebrejskog Mesiju (Božjeg pomazanika). Isus je Krist – najkraća je formula kršćanske vjere. Isus iz Nazareta objava je Boga spasitelja. U njemu čovječanstvo ima puninu smisla. U njemu se događa susretište Boga i čovjeka, Boga i svijeta, u njemu se očituje punina ostvarena čovještva, u njemu se dosiže punina Božje objave ljudima.
Današnji nas blagdan Isusova imena poziva da vratimo dostojanstvo svakom imenu, jer time poštujemo dostojanstvo svakoga čovjeka. I svetim imenima, i onim imenima koja su drugima sveta. Pokajmo se ako smo bilo koga uvrijedili isprazno izgovarajući tuđa sveta imena ili psujući bilo čije ime.
Isuse, učitelji i spasitelju, nauči me izgovarati imena i spasi me od sklonosti da izmišljam, iskrivljujem ili desakraliziram ime tvoje i ime tvoje braće i sestara!
