Ikona Kristova rođenja

Jedan od prvih spomena slavljenja Kristovog rođenja na Istoku seže u IV. stoljeće. U to vrijeme slavlje Božića spojeno je sa slavljem Bogojavljenja (Isusovo Krštenje), tj. 6. siječnja zajedno se slavilo Poklon mudraca i Isusovo krštenje.

Ova povezanost slavlja se doživljavala potpuno prirodnom jer se u svom rođenju Sin Božji pojavio na skrovit način, dok se u krštenju objavio na savršen način: bio je objavljen narodima po Očevim riječima: „Ti si Sin moj ljubljeni“ (Lk 3, 21-22). Kasnije razdvajanje svetkovina vjerojatno treba tražiti u potrebi da se odgovori na heretično naučavanje gnostika, doketa i arijanaca, tako što će se naglasiti Isusovo pravo čovještvo i pravo božanstvo, od samog rođenja.

Ikonografija Božića formirala se prilično rano i temeljna shema predstavljanja ostala je skoro nepromijenjena sve do naših dana: dijete, Majka Božja, Josip, zvijezda, životinje i mudraci. Najranija kompozicija Božića veže se uz baziliku koju je car Konstantin u IV. st. dao sagraditi u Betlehemu. Vraćajući se iz Svete Zemlje, hodočasnici su običavali ponijeti sa sobom ampulice sa svetim uljem, na kojima je već bio predstavljen nukleus buduće ikone rođenja Kristovog. Tijekom stoljeća na raznim mjestima došlo je do sitnih promjena, poneko obogaćenje detaljima, različit raspored likova, ali u bitnom temeljna shema ostaje uvijek ista.

S velikom jednostavnošću i ekstremnom jasnoćom ikona predstavlja evanđeosko pripovijedanje, obogaćeno detaljima preuzetim iz različitih izvora, vrlo često iz apokrifnih evanđelja. U prvi mah ikona se čini prepuna nepotrebnih i naoko nabacanih, pomalo naivnih detalja. Ukoliko se međutim potrudi prodrijeti u njen duhovni smisao, otkriva se da njena kompozicija vrlo dobro uvodi u dubinu događaja koji su očekivali patrijarsi, navješćivali proroci i žarko željeli vidjeti pravednici. Ikona Božića se onda otkriva kao uvod u čitavu povijest spasenja. Kao što se u velikim poemama u uvodu nalazi najava svih tema koje će biti opjevane, tako se u Božićnoj ikoni nalazi neka vrsta kompendija svih važnih otajstava naše vjere: utjelovljenje, smrt i uskrsnuće Kristovo.

 Planine

Zadržimo najprije svoj pogled na tri planine koje se isprepleću među sobom formirajući neku vrstu nosive strukture čitave scene. Središnja planina, u čijoj se utrobi otvara špilja, završava s dva vrha, dok druge dvije imaju po jedan vrh. Na taj način simbolično je predstavljeno Presveto Trojstvo: jedan Bog u tri osobe. Središnja planina se pri dnu širi, tako da obuhvaća polovinu čitave scene, jer predstavlja drugo važno otajstvo vjere: utjelovljenje druge božanske osobe, pravog Boga i pravog čovjeka. Planina se završava s dva vrha, što želi podsjetiti na dvije naravi u Kristu, ljudsku i božansku. Središnja planina predstavlja dakle Krista. Pri dnu ove planine nalazi se bijela stijena na kojoj leži Bogorodica. Ona predstavlja planinu na kojoj se „Bogu svidje boraviti“ (Ps 68, 16-17). Predstavlja također i „kamen spoticanja“ o koji se mnogi spotiču i padaju (1Kor 10,18).

Anđeli i pastiri

U gornjem dijelu ikone, oko vrhova središnje planine, nalazi se mnoštvo anđela, u nekoj vrsti duge, iznad koje se nalazi krug iz kojeg izbijaju zrake svjetla. Neki anđeli imaju pokrivene ruke, u stavu poštovanja pred Stvoriteljem. Oni  predstavljaju anđeoske sfere koje silaze s neba da promatraju ovaj jedinstveni događaj. Anđeli slave Bogočovjeka, kome je dana sva vlast na nebu i zemlji. Beskonačni prihvaća konačnu ljudsku egzistenciju, Bog postaje dijete za nas.

Jedan od anđela donosi radosnu vijest pastirima koji su boravili na onom mjestu. Pastiri predstavljaju narod koji je u tmini hodio i koji je sada ugledao svjetlost veliku. Jedan od pastira obučen je u krznenu tuniku da bi predstavljao čovjeka nakon grijeha: „I načini Jahve, Bog, čovjeku i njegovoj ženi odjeću od krzna pa ih odjenu“ (Post 3,21).

Nebeska i zemaljska bića zajedno slave Stvoritelja. Priroda koja je zbog grijeha bila svedena na prah, danas prima početak svoga pobožanstvenjenja.

Spilja, Bogorodica i dijete

U centralnom djelu ikone smještena je špilja u obliku dubokog crnog ponora, jer simbolički predstavlja podzemlje (pakao), isti onaj koji vidimo na ikoni Uskrsnuća ili Silaska u podzemlje. Izvan špilje, obučena u kraljevski grimiz, leži Bogorodica. Na ikoni Gospa ne gleda u dijete Isusa, nego gleda u beskonačnost, da bi u svom srcu sačuvala ovaj izvanredni događaj. Na njenu licu se da iščitati određena sjeta majke, koja bi htjela svome djetetu pružiti nešto više od špilje. Bogorodica na sebi ima tri zvijezde, na glavi jednu i na svakom ramenu po jednu. Znak su njenog djevičanstva prije poroda, za vrijeme i poslije poroda. Djevica u duhu, duši i tijelu (Ivan Damaščanski), jer se Bog rodio iz nje, priroda je nužno promijenila svoj smjer (Bogorodičen, glas 1. ). Između majke i špilje položeno je Dijete. Jaslice imaju izgled groba, a i dijete je povijeno kao što se povijaju mrtvaci. Uvijeno je u povoje zbog ljudi koji su jednom zbog grijeha bili uvijeni u kožne tunike i radije izabrali špilju umjesto rajskih slasti za koje su bili predviđeni. Povoji ovdje simboliziraju iste takve koje su žene našle na praznom Isusovom grobu u uskrsno jutro. Od Djevice se rodio Kralj slave obučen u grimiz njene krvi, kralj koji je posjetio uznike i proglasio oslobođenje onima koji su čamili u sjeni smrtnoj. Njegovo tijelo bačeno je poput mamca u ruke smrti da bi pakleni zmaj koji se nadao proždrijeti ga, mogao zajedno s njime povratiti i one koje je već progutao. On je uistinu zauvijek uništio smrt i osušio s očiju svaku suzu (Ćiril Jeruzelemski). Iz Božjeg boravišta, koje se nalazi iznad duge, smještenog pri vrhu ikone, izlazi zraka svjetla i silazi na Dijete: nebesa se tako poklanjaju sve do zemaljskog ponora, do dubokih tmina grijeha. „I svjetlo svijetli u tami i tama ga ne obuze“. (Iv 1,5)

U špilji su i vol i magarac. Apokrifi kažu kada je Bogorodica položila Dijete u jaslice oni su mu se poklonili. Ustvari i ove životinje izražavaju određenu simboliku: predstavljaju poganske narode. Vol označava idolatrijski kult a magarac požudu. Oni još ukazuju i na jedno strašno upozorenje za Božji narod: „Vol  poznaje svoga vlasnika, a magarac jasle gospodareve, Izrael ne poznaje, narod moj ne razumije“. (Iz 1,3)

Josip, pastiri i zadivljenost stvorenja

U donjem dijelu ikone, s desne strane, vidimo grupicu od tri osobe, mladica drveta, potočić i stado ovaca koje pije na tom potočiću.

Jedan od trojice ljudi je Sv. Josip. On zamišljen sjedi i slika je čovjeka udubljenog u misterij. Apokrifna evanđelja pripovijedaju kako je Josip dugo izbivao od kuće zbog svoga posla, i vrativši se našao Mariju trudnu. Potanko opisuju njegovu zabrinutost da ne povrijedi slovo zakona, ako „sakrije njen grijeh“ i s druge strane ne „osudi krv nevinu“ ako je preda sinovima Izraelovim. Josipovu sumnju i zbunjenost povećavaju druga dva čovjeka prikazana na ikoni uz njega. To su pastiri, isti oni koji su kasnije primili anđelov navještaj. Čvrsto naslonjeni na svoje štapove, oni potiču Josipovu sumnju govoreći mu kao što štap ne može procvjetati, tako starac, kao on, ne može imati dijete (himan Akatistos). Tradicija prenosi kako se taj pastir zvao Tirz, kao Dionizijev štap, simbolizira dakle poganstvo i sterilno umovanje.

Pokraj Josipa naslikana je mladica drveta: „Isklijat će mladica iz panja Jišajeva“ (Iz 11,1).  Mladica je dakle odgovor na pastirove riječi. Bog nije rob prirodnih zakona, zato suhi štap može procvjetati i donijeti plod, kao štap Aronov. Onaj koji dao da Aronov  štap donese plodove izvan svakog prirodnog zakona, dao je moć Djevici da rodi sina (Ćiril Jeruzalemski).

Ovce i druge životinje (jeleni, zečevi), naslikane dok piju vodu, ili upiru pogled prema nebu, simboliziraju zadivljenost stvorenja pred rođenjem Stvoritelja.

Babica, Eva i pranje Djeteta

Pri dnu ikone, na desnoj strani, predstavljene su dvije žene kako kupaju dijete. Apokrifi nam priskaču upomoć te donose imena dviju žena. Pripovijeda se kako je Josip izašao iz špilje i pošao u potragu za babicom koja će pomoći pri porodu. Srela ga je jedna žena i upitala što traži, kada joj je rekao da njegova zaručnica treba roditi, raspitivala se zašto mu to nije supruga. Josip joj je odgovorio da je njegova zaručnica Marija, odgojena u Jeruzalemskom hramu, i da je ona djevica začela po Duhu Svetom. Babica je na to pozvala drugu ženu koja se zvala Saloma, ali ona nije mogla povjerovati u djevičansko začeće i stoga biva kažnjena usahnućem ruke, koja joj ozdravlja kada se pokaje i primi u svoje naručje božansko Dijete. Ime prve babice se ne donosi, ali je zanimljivo da se u tradiciji proširilo mišljenje da je to bila Eva, naša prva majka. Smrt je ušla u svijet posredstvom jedne djevice-Eve (u tom trenutku Eva je još bila djevica), stoga je bilo prikladno da i novi život potekne ponovo od jedne djevice-Marije. Scenom kupanja želi se naglasiti da je Isus pravi čovjek. Bilo je to važno u grčkom svijetu koji je poznavao mnoga mitološka rođenja bogova heroja, ali koji nikada nisu preuzimali ljudsku narav. Kupanjem se jasno daje do znanja da je Kristovo tijelo stvarno a ne prividno, kako su naučavali razni heretični pravci. Scena kupanja ukazuje još i na krštenje, koje je smrt i silazak u carstvo mrtvih. Uranjanje u vodu je i simbolično sahranjivanje u „tečni“ grob predstavljen na ikoni Bogojavljenja ili Isusovog krštenja. Drevne kršćanske kateheze su oduvijek svraćale pozornost na ovaj aspekt krštenja, uranjanjem u vodu, kako se to još uvijek prakticira u crkvama bizantske tradicije, jer uprisutnjuje čitav put spasenja koji novokrštenik prolazi zajedno s Gospodinom. U sakramentu krštenja čin uranjanja u vodu i izlaska iz nje simbolizira upravo silazak u carstvo mrtvih, i izlazak odatle zajedno s Kristom.

Mudraci (kraljevi)

Na lijevoj strani, otprilike na polovici ikone, prikazana su tri konjanika, koji se, predvođeni anđelom, uspinju strminom planine. Ovdje su zastupljene dvije tradicije s obzirom na mudrace s istoka. Jedna smatra da je mudrace vodila neka nevidljiva sila, zvijezda, u tjelesnim očima, krepost, u očima duha (Roman Melod). Vidimo je predstavljenu na vrhu ikone kako zrakom iz Božjeg boravišta počiva na spilji gdje je rođeno dijete. Druga tradicija tvrdi da je anđeo vodio mudrace, pa je i on prikazan na ikoni iznad mudraca koji u njega upiru svoj pogled.

Mudraci, koji ovdje predstavljaju narode koji su bili izvan Starog saveza, ipak su dragi Gospodinu i pozvani su sjesti za njegov stol. Krist je dakle od početka predstavljen kao onaj koji proširuje prvorodstvo Izraela na sve narode dobre volje. Krist se utjelovio u tišini i njegovu rođenju bili su privedeni samo jednostavni, beznačajni ljudi i stranci. On je sišao kao kiša na vuneni pokrov. Kiša aludira na njegovo božansko porijeklo, vuneni pokrov na njegovu ljudsku narav. Kiša koja pada na vuneni pokrov ne pravi buku, ostaje u tišini, tako je bilo i s Kristovim rođenjem, kaže Ćiril Jeruzalemski u svojim katehezama.

Jedan od bizantskih liturgijskih himana za Božić na poetski način sažima skoro sve ono što smo o ikoni Kristova rođenja rekli i, vjerujem, na vrlo prikladan način zaključuje ovo kratko uranjanje u Božićno otajstvo:

Djeva danas rađa Vječnoga i zemlja Neizmjernome prinosi špilju. Anđeli s pastirima slavu pjevaju, a mudraci zvijezdom predvođeni putuju: jer kao nejako dijete rodi se radi nas vječni Bog (Kondak, glas 3.)

---

Marinko Pejić, polis.ba

---