III. uskrsna nedjelja | Čiji mir dajemo i koji mir stvaramo?

Lk 24,35-48

U pedesetodnevnom uskrsnom vremenu često slušamo iste ili slične odlomke iz četiriju evanđelja o ukazanjima uskrsloga Isusa svojim učenicima. Glavni sadržaji tih susreta redovito se kreću oko darivanja mira, oko uvjeravanja učenika da on nije ni duh ni utvara, nego opipljiva osoba koja se prepoznaje po tragovima smrti na križu i pritom još traži da jede. Potom, uskrsni Isus svojim uplašenim učenicima dariva ili im obećava poslati Parakleta, Duha branitelja i tješitelja. Nijedan od tih susreta ne prolazi bez uputa što učenici konkretno trebaju raditi: vratiti se u Galileju i ondje čekati Isusa, krenuti po svem svijetu praštajući grijehe ljudima, krsteći ih i čineći ih Isusovim učenicima.

Pojedini evanđelisti se nešto i razlikuju u svojim izvještajima o ukazanjima uskrsloga Isusa. Tako darivanje mira i uvjeravanje da je on to, stvaran, a ne duh, kao što to slušamo u današnjem odlomku Lukina evanđelja, zajedničko je i ostalim evanđelistima. Luka, koji jedini donosi pripovijest o Isusovom susretu s dvojicom učenika u Emausu, piše kako su se ta dva učenika vratila u Jeruzalem i baš dok su ostalima pričali što im se dogodilo na putu, dolazi Isus i govori im: «Mir vama!» Čitamo da su se učenici prepali i da ga nisu prepoznali. Uskrsnuće – stalno naglašavaju evanđelisti – nije nikakav redovni događaj, ni takav da bi bio prepoznatljiv, uočljiv našim očima i redovnim osjetilima. Riječ je o krajnje novom Božjem zahvatu, ali, ipak, takvom «novom stvaranju», takvom «novom čovjeku» u kojem novost nije poništila prošlo, staro, nije izbrisala povijest.

Zemaljski Isusov život, njegov tjelesni život, pogotovo njegov križ, u novoj su dimenziji, nisu odmah prepoznatljivi, ne otkriva im se značenje po sebi, ali se prepoznaju očima vjere – kaže se očima vjere ne da se tako umakne težini shvaćanja, nego upravo da se naglasi koliki je to ničim izvana osigurani čin vjere. Ako nam je ovdje dopuštena jedna usporedba, onda bismo mogli usporediti dva čina vjere, prošli i novi, onaj s križa i drugi u uskrsnuću, jedan čin Isusove vjere u trenutku umiranja a drugi je čin vjere njegovih učenika: naime, onoliko koliko je radikalno bio samostalan, osoban i ničim osiguran čin vjere raspetoga čovjeka, raspetoga Isusa na križu, da ostane postojan u vjeri da ga Bog, Otac nije i neće napustiti, dakle u trenutku kada izgovara rečenicu vjere o radikalnoj napuštenosti od Oca, slično je i s činom vjere u uskrsnuće Isusova nasljedovatelja, učenika koji prolazi sličan Isusov put, čak ima određeno darovano jamstvo Isusovim uskrsnućem, ali čak i bez obzira na njega, ako sigurno vjeruje da je nemoguće da umre netko tko je tako ljubio, nemoguće je da Bog dopusti da definitivno caruje ljudska prepredenost i zlo, nemoguće je da i on ne uskrsne, ako je Bog Bog ljubavi i života.

Rekli smo da je među glavnim, ako ne i prvi dar uskrsloga Gospodina – njegov mir. Čini se da je u svako vrijeme, a tako i danas od iznimne važnosti govoriti o miru, baš kao prvom daru novoga, uskrsloga života u Bogu. U svakoj prilici kada se Isus javlja svojim učenicima, svaki put im dariva svoj mir. Čini to, naravno, zato što su njegovi učenici u strahu, uvijek su u nekoj «zbunjenosti» i «prestrašenosti». Strah, zbunjenost, nemir, prirodno je stanje čovjekovo. Nije čovjeku naravno da živi u miru, čovjek više voli nasilje, sukobe i rat. Za mir se treba potruditi, napregnuti, žrtvovati svoje najbolje, nekada i vlastiti život. O tome svjedoče velikani ljudske povijesti, o tome svjedoči i sam Isus. I on je darovao život za mir među ljudima, za mir u svijetu.

Za priliku ovoga trenutka, o velikoj temi i Isusovu daru mira koji trebamo dalje darivati, stvarati i po njemu živjeti, treba kazati da kršćani kroz čitavu povijest griješe jer nedovoljno uzimaju u obzir Isusov zahtjev da budu mirotvorci u svijetu, a naročito što izjednačuju ili čak zamjenjuju Isusov mir s mirom svijeta, ljudskim primirjima ili mirom kojega uspostavljaju svjetski moćnici, političari. Slično je i s pripadnicima drugih religija, što kršćanima nipošto nije za utjehu. Naime, da su vjernici istinski mirotvorci, da su pogotovo poglavari pojedinih religijskih zajednica istinski mirotvorci, ne bi bilo toliko nemira, sukoba i ratova u svijetu. S pravom je tvrdio nedavno preminuli katolički teolog Hans Küng da «nema mira u svijetu bez mira među religijama». Nažalost, i to treba stalno ponavljati, vjernici manje vjeruju u Božji mir, a više se uzdaju u mir do kojega se dolazi prijevarama i bojovnošću, ratom i nasiljem.

Podsjetimo se što je u vrijeme naših ratova (1993.) pisao jedan od rijetkih i nepokolebljivih Isusovih mirotvoraca Željko Mardešić: «Na našem prostoru bjesni strašan rat, koji je stavio u pitanje mnoga mirotvorna postignuća. Taj rat nije doduše vjerski, ali je teško tvrditi da u njemu uopće nema religiozne dimenzije. U igri su tri naroda, ali i tri konfesije. Jamačno, nisu one krive za rat, ali jesu za neočekivanu mržnju svojih vjernika. Premalo su učinile da humaniziraju ljude, a još manje da u njima razbude religioznu ljubav prema bližnjemu. Dakako, povijest će pokazati da je u ovom strašnom ratu bilo i velikih svetaca među religioznim ljudima, ali ih sada mnogo ne osjećamo, barem ne na javnoj sceni. Ima iznimaka, ali su one rijetke. Mržnja i zločin u susjeda i naš je poraz, ma koliko se pravdali da smo sve učinili i da smo bez grijeha. Zatihnuo je glas vjerskih poglavara o opraštanju, miru i nenasilju. Ako se te riječi izgovaraju, ne čini se to gestom proroka i upornošću svetaca – ne mareći za posljedice i nepopularnost – nego se radije pribjegava nekom diplomatskom rječniku i svjetovnoj mudrosti. A trebali bismo se svi vratiti našim vjerskim izvorima i tražiti u njima nadahnuće za hrabrost novog govora» (Svjedočanstvo o mirotvorstvu, 27).

Doista, nije bilo istinskoga mirotvorstva od strane vjernika i njihovih poglavara. Ništa nije drukčije nego je licemjernije i poslije rata, u tzv. svjetovnom (Daytonskom) miru. Biskupi i svećenici, mnogi koji na početku euharistije pozdravljaju vjernike Kristovim mirom, mnogi vjernici bez obzira na konfesiju i religiju, odgurnuli su Božji mir od sebe, a uzdaju se u mir svijeta. I umjesto da prihvate i izgrađuju Kristov mir, oni troše život u spletkama i lukavstvima, nagodbama, trgovinama i nadmetanjima kako da prevare i iznude neki svoj mir, kako da lažima i ucjenama, nasiljem i zlobama primire druge da bi njima ovladali. Taj mir nema veze s Isusovim mirom. Mir je djelo vjere, a ne samo politička kategorija.

Isusov mir nije podržavanje svjetovnoga mira, ali nije ni nekakva sentimentalna primirenost u svojoj nutrini kao bijeg od ljudi, nikakva prozračna nebeska molitva kojom uzdižemo dušu od ljudskih nesređenosti i nemira. Isusov mir nije ni neka neodgovorna pomirenost sa svime u smislu baš me brige za druge. Doista, puno nas je koji ne želimo slušati druge, ni čuti vapaj tuđe patnje i stradanja, a kamoli da se za mir založimo. Promotrimo se koliko vremenski možemo izdržati solidarnost s nevoljom drugoga?

Isusov mir dolazi usred nas, u naše odnose, posred naših strahova, izbezumljenosti, nemira i sukoba njegovih učenika i ovoga svijeta. I samo ako tako shvatimo i širimo Kristov mir, taj mir će biti utješan i otkupiteljski.

Fra Ivan Šarčević