III. tjedan Došašća | Novi čovjek – čovjek obraćenja

Propovijedi za III. tjedan Došašća

By: Ivan Šarčević na 11. pro 2022.

Autoritet ili vlast

Ponedjeljak

Mt 21,23-27

Redovito o Isusu mislimo kao o krajnje miroljubivom pa i popustljivom čovjeku, čovjeku koji se izmicao sukobima, punom razumijevanja, «krotka i ponizna srca». Nema sumnje da je Isus takav i bio. Ipak, njegova miroljubivost i nježnost nisu bili lišeni odlučnosti i hrabrosti. Isus je na jedinstven način u sebi integrirao naočigled oprečne osobine, kao što su nježnost i snagu, pravdu i milosrđe, sućutnost i razboritost. Nije bio nikakav mekušac, otezalo ni kalkulant, nego posve jasan i određen čovjek. Posebno se to očituje u njegovu odnosu s ljudima koje su isključivali: s grešnicima, bludnicama, sirotinjom svake vrste, bolesnima, carinicima, izdajnicima raznih boja.

Isusova suverenost, taj spoj blagosti i moralne čvrstoće, očitovala se jednakim intenzitetom i u njegovu odnosu prema protivnicima, u sučeljavanjima i sukobima s njima, a bilo ih je prema evanđeljima mnogo. O tome slušamo i u današnjem odlomku iz Matejeva evanđelja. Isus raspravlja u Hramu s «glavarima svećeničkim i starješinama narodnim». Važno je primijetiti da Isus nije tražio svađu ni sukob s njima. Te dvije grupacije, religijski glavari i narodne vođe, prvi su pristupili Isusu jer su se od njega osjećali ugroženima. Njima je bilo do vlasti i o tome su Isusu i postavili pitanje: «Kojom vlašću to činiš? Tko ti dade tu vlast?»

Iz postavljenih pitanja vidljivo je da je glavešinama prvo i najvažnije bilo da saznaju odakle Isusu vlast. Tko ga je ovlastio da se tako ponaša kako se ponaša? Površnom pogledu može izgledati ovo posve jasno. No, vrijedilo bi barem natuknuti širu problematiku o kojoj je ovdje riječ. Polazimo od temeljne činjenice da prije svega treba razlikovati moć, vlast i autoritet. Svaki čovjek, od djeteta i najslabijega ima neku moć, i fizičku i duhovnu. Fizičku doduše nekada označavamo i snagom, pa fizički snagator ne mora nužno, a često i nema, duhovnu moć. U ovu potonju pripada, recimo, ljepota ili riječ. Ljepota je moćna, privlačna. A na moći riječi počiva autoritet mnogih ljudi, roditelja, učitelja, odgojitelja, posebno proroka. I Isusova moć najviše je počivala na riječi; i moć ozdravljenja, jer Isus je ozdravljao, spašavao riječju.

Isusovi protivnici ne ulaze, međutim, u ove razlike. Njima je stalo samo do njihovih pozicija vlasti, i zato pitaju Isusa o tome tko mu je dao vlast. Oni, naime ne razlikuju moć, vlast i autoritet. Isusov autoritet ne dolazi od ljudskih vlasti, nego iz njega samoga, iz moći njegove riječi, moći njegove osobe, naposljetku – iz otajstvene povezanosti s Bogom Ocem, iz vjere dakle.

Tu treba tražiti i razlog da se Isus slobodno i samostalno, oči u oči, susreće s svećeničkim glavarima i narodnim prvacima, kao i to da ne govori samo o sebi, nego i o Ivanu Krstitelju. On navodi Ivana za primjer iz jednostavnoga razloga što se slično ponašaju kao i prema njemu. Isus nema kompleksa autoriteta, nema straha niti se udvornički ponaša pred poglavarima, jer zna da istinski autoritet ne počiva na statusu, na poziciji, u funkciji vlasti, ni u kakvim svetim haljinama ili uniformama. Zato veliča Ivana i razobličuje zavist svojih istražitelja – klerika i vlastodržaca.

Isus uči svoje učenike da shvate da je najveći autoritet u služenju, a ne u vladanju. Zato njegovi protivnici mogu imati vlast, a ne i autoritet, kao što i on, a prije njega i Ivan, imaju autoritet bez vlasti i pozicija za koje se ljudi jagme i jedni drugima udjeljuju.

Isus je u svojoj polemici ironičan do mjere da britko odgovara protivnicima. Ne dopušta da oni vode riječ, nego njihovo pitanje obrće u protupitanje njima. Ne povlači se, nego ih rezolutno stavlja u situaciju da mu oni moraju odgovarati. Od pitanja o njegovoj vlasti, on pita za njihov stav o Ivanu Krstitelju i o podrijetlu Ivanova krštenja.

Zamuknuli su veliki svećenici i prvaci naroda. U neodgovaranju očituje se njihov odnos prema bitnim stvarima i ljudima, tako i prema Isusu. Ne mogu priznati da Ivanovo krštenje ili Isusova vlast dolaze odozgor, od Boga, kako to vjeruju obični ljudi. Ti preuzetni svećenici ne mogu kazati ni da je to čista ljudska konstrukcija, jer vide da mnogi ljudi u Ivanu i Isusu prepoznaju nešto više od običnih ljudskih djela, Božje spasenjsko djelovanje.

Isus ih ostavlja u njihovoj ugroženosti, ne muči se da ih obrati. Ovi pak nemaju snage iskoračiti iz svoje umišljenosti, kleričke drskosti i vlastodržačke samodovoljnosti. Nastavit će s traženjem kako da Isusa uklone iz društva i vjerske zajednice.

I mi smo često pred pitanjima odakle moć, autoritet, vlast pojedinim ljudima, samo zato što su bolji od nas, što nas svojim životom, čak samom pojavom dovode u pitanje i prekoravaju ako ništa i ne kažu. Puno je među nama laktašenja i uzurpiranja vlasti, puno besprizorne i bezočne jagme za pozicije. Isus nas uči odakle dolazi istinska moć i istinski autoritet. Iz osobnog odnosa s Bogom i iz služenja, počev od onih koji nam ne mogu uzvratiti. Iznimna je veličina, za razliku od svih umišljenih, prepoznati proroke – Božje ljude među nama i povjerovati im.

Novi čovjek – čovjek obraćenja

Utorak

Mt 21,28-32

Biblija govori o različitoj braći i sestrama. Posebno braći, od početka Pisma: o Kajinu i Abelu, Ezavu i Jakovu, braći Makabejcima, braći apostolima (Andrija i Petar, Jakov i Ivan), o mlađem i starijem sinu/bratu u usporedbi o milosrdnom ocu ili o dvojici braće, dvojici sinova iz današnjeg evanđelja koje otac šalje na posao u vinograd.

Očito je značenje današnjeg evanđeoskog odlomka, naročito ako imamo u vidu jučerašnje evanđelje na koje se na njega prirodno nadovezuje, povrh svega jer ih povezuje govor i odnos prema Ivanu Krstitelju, iznimno pravednom proroku.

U Isusovoj usporedbi koju priča svojim protivnicima radi se o prihvaćanju ili neprihvaćanju proroka, Božjih ljudi u vjerskoj zajednici. Sin koji sve prihvaća riječima, a ne srcem, i ne ponaša se prema onome što je obećao, slika je za glavare svećeničke i prvake naroda; slika je svih onih koji sebe smatraju jedinim pravim vjernicima, a druge isključuju.

Sin koji je punim ustima, čak bez razmišlja, na očevu riječ, smjesta odgovorio potvrdno, oni su koji svoju vjeru smatraju nečim svojim, ne misleći da vjera nije posjed, nego je, uza svu darovanost od Boga, čvrsta osobna odluka, osobni napor, svakodnevno praktično potvrđivanje i dosljedno izvršavanje onoga na što se pristalo, u što se kazalo da se vjeruje.

Poglavari i uglednici židovske zajednice, najodgovorniji i najuzorniji u vjeri, nisu prihvatili Ivana. Čitava povijest, i naše vrijeme, puna je svjedočanstava licemjerne vjere: ljudi se razmeću kako su vjernici, a ne mogu prihvatiti proroke, dobre ljude kao Božje ljude.

I na dosta drugih mjesta u evanđeljima imamo sličnih situacija u kojima Isus prekorava religijske službenike i poglavare naroda jer su zauzeli odgovorna i presudna mjesta u zajednici, u narodu, ali se ne ponašaju prikladno toj službi, jer stoje na vratima kraljevstva, niti oni ulaze a i drugima onemogućuju pristup. I danas po obiteljima, zajednicama, župnim i crkvenim, u školama i javnim institucijama, u politici, posvuda imamo očeve ili neka božanstva, čelnike i pročelnike koji su doslovno uzurpirali vladajuće položaje, a ustvari nisu za njih ni mjerodavni ni vjerodostojni. Stalno obećavaju kako će sad ovo sad ono učiniti, a ništa ne čine. Mnogo je «sinova» pustih obećanja, koji uljudno pristaju na sve, ali koji ustvari ne čine ništa, čak ometaju rast obitelji i zajednice, koji ne znaju skloniti se, koji nisu naučili mudrost ostavki, nego besplodnom ljeporječivošću unesrećuju ljude oko sebe.

Isus nas upozorava da ne budemo oni kojima ništa ne znači dana riječ, kojima ništa nije obećati i ne izvršiti obećano, koji provode život, a da se ni za što ozbiljno i dosljedno nisu založili, nego se ponašaju sukladno samo svojim prohtjevima. Isus od nas traži da prepoznamo njegove učenike i Božje ljude među nama.

Nasuprot sinu koji nije poslušao, stoji sin koji je ocu početno odbio poslušnost, koji se možda osjetio ugrožen u svojoj slobodi ili je možda bio preopterećen da još ide raditi što otac traži, ali se – stoji u evanđelju – «predomislio» i otišao je izvršiti očevu volju. Prema Isusovu tumačenju ovaj sin slika je onih koje su isti glavari svećenički, prvaci naroda, preuzetni vjernici, isključili iz zajednice, proglasili grešnima i nečistima, bludnicima i carinicima – neprijateljima i vjere i naroda. To su ustvari Isusovi prijatelji koji se ne razmeću svojom ispravnošću, nego u svojoj grešnosti i slabosti vape Isusu da ih ozdravi od grijeha, od bolesti i ovisnosti. Upravo su ti, koji nisu samodovoljni pravednici, nego traže spas, povjerovali Ivanu, povjerovali «putu pravednosti» kojim je Ivan hodio i za koji je životom posvjedočio i obratili su se, ostavili svoj grešni put.

Na koncu današnjega evanđelja Isus govori religioznim stručnjacima i poglavarima: «Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne predomisliste da mu povjerujete.» Vidjeli su Ivanovu pravednost i nisu se obratili.

Može se dogoditi i događa se da su naše prve reakcije nedomišljene ili su, iako iskrene, donesene ishitreno, ali je ljudski vrijedno zastati i o svemu iznova razmisliti, pa ako imaju razlozi, nužno je promijeniti dotadašnje mišljenje i ponašanje, predomisliti se. Nije katastrofa ne odgovoriti odmah kako dolikuje, nije opakost glavara svećeničkih i poglavara narodnih ako odmah ne uvide bit stvari, nego, kako kaže Isus, ako nakon što uvide svoj promašaj i veličinu proroka Ivana, ustrajavaju u tvrdoći, u opakosti, u hotimičnoj sljepoću i glume da tobože nisu vidjeli ni Ivana ni njegovu pravednost.

Nije najveća ljudska tragedija u počinjenju grijeha, ta slabi smo i skloni zastranjenju. Najveća ljudska zloća je u ustrajavanju u grijehu kao nečemu normalnome, u koruptivnom ponašanju, u nepokajanju, u divlje ludom ustrajavanju da se ima pravo u zlu.

Ako ne možemo biti kao Isus, sin, Božje dijete, treći brat koji je Ocu svjesno i slobodno rekao da i izvršio njegovu volju, učimo se makar biti ljudi koji preispituju svoje riječi i postupke, koji se znaju predomisliti (pokajati), koji znaju učiniti ono što su početno odbili učiniti.

Sin koji je najprije kazao neću pa ipak otišao, sin je obraćenja, vjernik i Isusov učenik, jer prepoznaje Mesijine preteče, proroke u svojoj sredini. Za Isusa jedini istinski čovjek je čovjek koji se radikalno predomislio, i to na dobro, dakle novi čovjek, obraćeni čovjek.

Mesija koji sablažnjava

Srijeda

Lk 7,18b-23

Treći dan trećega tjedna Došašća, nakon ponedjeljka i utorka što smo slušali Mateja, sada u evanđelju po Luki slušamo opet o Ivanu Krstitelju. Nakon što je čuo što Isus čini u narodu, ponajviše da ozdravlja ljude, Ivan iz zatvora šalje svoju dvojicu učenika da ga upitaju je li on onaj koji ima doći, dakle, očekivani židovski Mesija ili da drugoga čekaju.

U vrijeme kada Ivanovi učenici dolaze, piše Luka, Isus upravo ozdravlja i oslobađa ljude od bolesti, iz nekih istjeruje zloduhe, slijepcima vraća vid… Na njihov upit Isus im govori: «Pođite i javite Ivanu što ste vidjeli i čuli: Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje evanđelje.» Sve što Isus govori, odnosi se na Mesiju, naravno ne političkoga, vladarsko-kraljevskog Mesiju, nego beskrajno suosjećajnoga Mesiju koji obnavlja život ljudima s egzistencijalnih periferija, skrajnute i siromašne, njima vraća vid, zdravlje, duhovno najprije, snaži im dostojanstvo i samopoštovanje.

I dodaje Isus jednu, rekli bismo tešku rečenicu Ivanovim učenicima: «I blago onom tko se ne sablazni o mene.» O čemu bi se ovdje radilo, o kakvoj sablazni? I još sablazni o Isusa? Ne čini li se da se upravo radi o tome da su očekivanja i slike Mesije u usporedbi s Isusom posve drukčije?

Većina Isusovih suvremenika, gotovo svi ako dosljedno pratimo njegov život, nadali su se drukčijem Mesiji, Kristu. Ponajviše onakvom koji će uspostaviti zemaljsko Božje kraljevstvo time što će otjerati neprijatelje, okupatore Rimljane. Takvog su Mesiju očekivali i njegovi učenici. I Juda i Petar i drugi. Njihove izdaje i zataje svjedočanstva su njihova teškog razočaranja, njihove krive vjere i očekivanja. Oni ustvari nisu povjerovali Isusu kao Mesiji, jedva i kao vrlo dobrom učitelju.

Pogotovo im je teško bilo povjerovati u Isusa kao Mesiju u smislu Božjega sluge Patnika, kako ga je najavio Izaija i čitava druga židovska tradicija, ona «jobovska», patnička, a ne političko-teokratska, ne svećeničko-trijumfalistička, ona dakle koja je u nevoljama i porazima, malenostima i zatajnostima otkrivala Božju blizinu i ljubav.

Isusa su posve odbacili svećenici, religiozni stručnjaci udobnoga života, i svi oni koji su inače odbacivali proročku baštinu vjere svoga naroda, oni koji su se sebi držali visoko. Svi su se oni, počevši i od Isusove rodbine, preko učenika do glavara svećeničkih i poglavara naroda sablažnjavali o Isusa. On im je, slično Ivanu Krstitelju bio kamen kušnje i spoticanja. Uznemirio ih je u njihovom vjerničkom i moralnom komoditetu.

No, ako su se o Isusa sablažnjavali oni koji su od njega očekivali ono što on nije bio ni mogao biti, ostaje pitanje zašto Isus govori Ivanovim učenicima o sablazni. Da se kojim slučajem Ivan Krstitelj također nije razočarao u Isusa? Ne možemo ništa tvrditi sa sigurnošću. Ne znamo je li u prvoj crkvi, među Ivanovim i Isusovim učenicima bilo suprotstavljanja. Čitamo da su neki Ivanovi učenici prešli Isusu. Sigurno je to po Ivanovu evanđelju bio Andrija. On je sa svojim bratom, pred Ivanovim očima, nakon što je ovaj posvjedočio za Isusa da je Izajin sluga, jaganjac, koji oduzima grijeh svijeta, pošao za Isusom.

Ostavljena nam je također mogućnost da razmišljamo o sličnostima i razlikama između Ivana i Isusa. Veliki preteča Ivan, iznimno strog u odricanju i pravednosti, čovjek silne riječi i poziva na obraćenje, kojemu su grnula mnoštva, od kojega su čak više nego od Isusa strahovali Herod Antipa i silnici, možda upravo takvoj gromadi nije bila shvatljiva Isusova blagost i milosrđe prema grešnicima. Sličnost Ivana i Isusa bez sumnje je u pravednosti, u proročkoj osjetljivosti za socijalne nepravde, u otklanjanju onoga što se vjeri suprotstavlja (nepravedno bogatstvo), u sličnosti u kritikama devijacija religijskih prvaka i vlastodržaca u vjeri, u žigosanju preuzetnih glavešina koji s molitvom na usnama, u svetim haljinama i maskom brige za vjeru i narod, bezočno tlače siromašne i bogate se na nevoljama Božjih ubožnika.

Razlika je čini se u tom što je Isus, kako evanđelja za njega i kažu bio više od proroka. Isus je Mesija, Krist, Božji pomazanik. On je učitelj, i to poseban, on je prorok, i to posebno dosljedan, ali najviše: on je Mesija, neobični Mesija koji očituje Boga u nemoći i blizini s onima koji ne mogu izaći iz svoga grešnoga stanja ili iz raznih fizičkih, duševnih i društvenih zarobljenosti.

Posve na liniji Mojsija, Ilije, proroka, Isus naviješta istoga Boga koji iznova iznenađuje svojom pravednošću i dobrotom da je nemoguće ne sablazniti se. Isus je prorok, ali povrh svega Mesija koji sablažnjava novim odnosom prema Bogu i ljudima.

Pripravitelj Mesijina puta

Četvrtak

Lk 7,24-30

I danas, kako smo čuli u odlomku iz Ivanova evanđelja, nastavljamo razmišljati o Ivanu Krstitelju. On je, uz Mariju i Josipa, i starozavjetnoga Izaiju, glavna osoba Došašća, osoba bliže priprave Gospodinova dolaska. Dok se s jedne strane u Došašću spremamo za Isusovo rođenje, i za to su važni Isusovi roditelji, posebno majka Marija, s druge strane, Došašće odiše proročkim nagovještajima, posebno utješnim riječima proroka Izaije, a onda i govorom o Mesijinom preteči Ivanu Krstitelju, proroku pokore i obraćenja, čovjeku koji priprema put za već zreloga Isusa, da javno nastupi.

U današnjem evanđeoskom odlomku slušamo što Isus govori o Ivanu Krstitelju: vjerojatno najuzvišenije riječi koje Isus nije kazao ni o kome drugome (pa ni o svojoj majci). Naime, nakon što su Ivanovi glasnici otišli javiti Ivanu što su vidjeli da Isus radi, Isus se obraća skupljenom mnoštvu i kaže: «Što ste izišli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja: Čovjeka u mekušaste haljine odjevena? […] Proroka? Uistinu, kažem vam, i više od proroka!»

Isus opisuje Ivana slikom da nije trska koja se ljulja na svakom vjetru, nego osoba integriteta i moralne čvrstine. Zatim ga opisuje prema njegovoj odjeći. Ivan nema nikakve mekušaste i udobne odjeće, to pripada onima, kaže Isus koji su na kraljevskim dvorima, dakle onima koji su na vlasti. Ivanovo odijevanje očituje njegovu posebnost.

No, više je nego važno primijetiti da Lukin Isus za Ivana kaže da je više od proroka. Znamo da to evanđelja kažu za Isusa. No ovdje i Ivan je više od proroka, jer upravo u odnosu na Isusa, novoga Mesiju, Ivan nije samo prorok-preteča, nego glasnik, glasnik Mesije. Nije Ivan glasnik nove vjere, nego jedincate i neponovljive Božje objave u čovjeku Isusu iz Nazareta. On je neposredni pripravitelj Mesijina puta. Zato onaj koji to čini, koji naviješta Mesiju i trasira mu put, i sam je jedincat i neponovljiv, više od proroka.

Slijede potom dvije Isusove izjave o Ivanu koje se paradoksalno suprotstavljaju. Prvom Isus izgovara najveće moguće riječi o nekomu: «Kažem vam: među rođenima od žene nitko nije veći od Ivana.» I onda nastavlja: «A ipak, i najmanji u kraljevstvu Božjem veći je od njega.» Teško je kazati zašto Isus tako govori. Možemo tek nagađati: Je li to zbog toga što se Ivan nadao da će Mesija biti drukčiji, oštriji za pravdu i obraćenje od Isusa, pa je slao svoje učenike da se sam uvjeri ili je Isus ovim htio istaknuti važnost svoga navještaja Božjega kraljevstva pa tko samo povjeruje u to, već će biti blažen i nagrađen vječnom srećom? Ne znamo sa sigurnošću.

Bilo kako bilo, evanđelje, dakle Lukin Isus gornjim ne poriče Ivanovu veličinu, nego, u nastavku evanđelja čitamo, pojačava Ivanovo značenje govorom da sav narod sluša Ivana, da se na Ivanovu riječ i govor o Božjoj pravednosti obraćaju i krste i najokorjeliji grešnici – carinici, oni koji su nezajažljivi u prijevarama i pohlepi za novcem i koji su zbog toga najgori grešnici, izdajnici i vjere i naroda, jer surađuju s Rimljanima, narodnim neprijateljem.

S druge strane, za razliku od naroda i carinika, nastavlja Isus, farizeji, oni odijeljeni od drugih umišljajem o svojoj čistoći i pobožnosti, a uz farizeje i zakonoznanci, oni koji o sebi smatraju da nepogrešivo i superiorno poznaju Zakon, a time i ono što Bog hoće, ti ljudi ustvari «ometaju Božji plan s njima».

Čitavu se povijest ponavlja da je prorocima, Božjim glasnicima, samome Isusu, najteže obratiti svoje suvjernike (sunarodnjake): oholo pobožne (farizeje) i preuzetne poznavatelje Svetoga pisma (pismoznance). Prvi smatraju da nemaju više što naučiti s obzirom na molitvu, drugi misle da su jedni istinski poznavatelji Božje objave i vlasnici tumačenja svetoga teksta. [Koliko se samo kroz povijest zabranjivalo prevoditi Bibliju na narodne jezike, a i tumačenja su često pridržavana samo izabranima.]

Ivan i Isus, vrhunci proroka i više od proroka, jedan glasnik Mesije drugi Mesija sam, traže ono najvažnije za vjeru i za ljudskost uopće – obraćenje. Traže poniznost u pobožnosti i skromnost u tumačenju Pisma. Traže i revnost, onako kako su bili revni u svome djelovanju, Mesija Isus i njegov glasnik, preteča Ivan.

Poniznost upućuje da iznad nas postoji netko daleko viši i da naše uske pameti ne mogu obuhvatiti svu tajnu svijeta i čovjeka, kao i da naša najbolja djela i najveća moralnost uvijek ostaju maleni, skromni. Revnost pak znači da ne možemo ne naviještati evanđelje, ne pripremati put Isusu da dođe u našu obitelj, u naše susjedstvo, u naš grad, narod, društvo; u našu ljudsku pustinju.

Revnost znači pripremiti put Gospodinu Isusu, izvesti ga iz mlakosti naše vjere, iz svoga uskoga srca, svoje crkve i tabernakula, povesti ga među ljude. Isus nije došao da bude zatvoren ni u našu nutrinu ni u sakralne prostore, nego da gradi Božje kraljevstvo – da pokreće nove odnose među ljudima po volji milosrdnoga Boga.

Isus – uosobljena Božja istina

Petak

Iv 5,33-36

Današnji odlomak iz Ivanova evanđelja pripada onom njegovom dijelu koji govori o Isusovom drugom boravku u Jeruzalemu, vjerojatno za blagdan Pedesetnice. Tom prilikom Isus je ozdravio čovjeka koji je ležao pokraj kupališta, koji nije mogao hodati 38 godina a nije ga imao tko uroniti u «ozdravljujuću» vodu. Isus ga je izliječio što je izazvalo bijes njegovih protivnika. [Ivan piše Židova.] Htjeli su ga ubiti, piše Ivan, iz dva razloga: jer je kršio subotu, ozdravio je uzetoga u subotu, a još više jer je «Boga nazivao Ocem svojim izjednačujući sebe s Bogom». Upravo je to uvod u dio Isusove besjede Židovima o sebi i svome odnosu prema Bogu o čemu smo slušali u današnjem evanđelju.

Dvije su teme oko kojih Ivanov Isus obrazlaže sebe i svoj identitet: prva, Bog Otac i Sin su jedno, Sin ne može ništa bez Oca, Otac je poslao Sina u svijet i dao je Sinu moć da daje život ljudima, i mrtvima; druga tema se odnosi na Isusov govor da Otac svjedoči za Sina i to najprije po Ivanu Krstitelju, zatim po djelima (silnim djelima) koje Otac čini po Sinu, a sve se događa po Pismima, što znači da Mojsije svjedoči za Isusa.

Kratki ulomak iz ove Isusove besjede koji smo čuli govori o Ivanu i njegovu svjedočanstvu za Isusa. Isus najprije kaže da on ne može svjedočiti za sebe, njegovo svjedočanstvo, po židovskom zakonu, ne bi bilo ni valjano ni istinito. Kaže da za njega svjedoče drugi. Ivan, preteča, kojemu su išla izaslanstva da se raspitaju za Isusa, posvjedočio je za istinu, posvjedočio je da sam Ivan nije Svjetlo (Mesija) koje očekuju, nego da je onaj koji upućuje na Svjetlo.

Kao što u prologu svoga evanđelja Ivan govori da Ivan nije bio Svjetlo, nego da je došao da posvjedoči za Svjetlo, tako ovdje Isus govori o Ivanu da je bio svjetiljka što gori i svijetli, a ovi [Židovi] su se samo na čas htjeli, veli dalje, «naslađivati njegovom svjetlosti». Samo za tren traje oduševljenje za proroka Ivana i njegovo svjedočanstvo.

Ne možemo ne potvrditi da nam je, i uz našu najbolju umsku sposobnost, dobru volju i sabranost, često teško razumjeti neke dijelove Ivanova evanđelja. Ivanov Isus, na primjer kaže, da «ne prima[m] svjedočanstva od čovjeka», da je njemu dovoljno da za njega svjedoče «djela koja mi [mu] je dao izvršiti Otac, upravo ta djela koja činim svjedoče za mene – da me poslao Otac.»

Evanđelistov govor o odnosu Isusa i Boga, njegova Oca, nije tako shvatljiv i zato smo pozvani da u skromnosti zastanemo pred tom tajnom. Ta vjera i počinje u priznanju svoje malenosti i dubokoj potrebi da se zavapi Bogu za obasjanje, za prosvjetljenje uma i srca.

I još nam se jedna stvar ovdje nameće. Isus govori o Ivanovu svjedočenju za njega, i to kaže da je Ivan «posvjedočio za istinu». U povijesti čovječanstva bilo je ljudi koji su za svjedočanstvo istine položili svoj život, nisu odustajali od istine. Vjerojatno jedan od najvećih, najznačajnijih i najdosljednijih ljudi u svjedočenju istine, bio je Sokrat, grčki mislilac.

U kršćanstvu, baš prema Ivanovu evanđelju, izjednačuju se istina i osoba, poruka i osoba. Isus u Ivanovu evanđelju kaže za sebe da je put, istina i život. Konkretna osoba postaje istina. Nije rijetkost u životu da stjecajem raznih okolnosti, dakle kada to i ne tražimo, dospijemo u odnose i dileme, pred odluku između istine i osobe. Nije naravno malo govoriti istinu, svjedočiti za istinu. Ovdje je, međutim, riječ o nečemu još višem – o svjedočenju za osobu. Ovdje istina (poruka) prelazi u konkretnu, živu osobu. Istina i osoba postaju jedno te isto.

Zato ona poznata misao koju neki pripisuje Sokratovu učeniku Platonu a neki Aristotelu: Drag mi je Sokrat [Platon], ali draža mi je istina, s pravom traži nepristranost kad se radi o prijatelju koji ne govori istinu, nego laže. Ipak, u kršćanstvu je naglasak na uosobljenoj istini, na svjedočanstvu i založnosti za osobu, konkretnog prijatelja koji nije odvojen od istine nego je utjelovljuje, kako je to Isus pokazao. Ne može se odvajati istinu od osobe.

Rodoslovlje Mesije-kralja

Subota

Mt 1,1-17

Današnjim [danom i] evanđeljem, Isusovim rodoslovljem po Mateju, započinje drugi dio Došašća, bliža priprema. Ostalo je još sedam dana do Božića. Matej preciznim raščlanjivanjem tri puta po četrnaest naraštaja, počevši od patrijarha Abrahama, želi predstaviti Isusovo kraljevsko podrijetlo, jer i najvažniji židovski kralj, kralj David, stoji na jednoj prekretnici toga generacijskoga niza. Na drugoj prekretnici rodoslovlja, nakon četrnaest pokoljenja, ustvari je velika povijesna cezura – progonstvo u Babilon [rušenje Hrama i Jeruzalema, deportacija ljudi], što je bez sumnje uvelike, ako ne i najviše odredilo iskustvo i kasnija tumačenja povijesti izraelskoga naroda s njegovim Bogom.

Za podsjetiti je da Matej, koji inače piše evanđelje za židovsko-kršćansku zajednicu, ističe Isusovo židovsko podrijetlo, njegovu kraljevsku lozu od Davida. Naravno u toj Isusovoj lozi ima i onih osoba koje nisu njegova naroda, pogotovo neke žene, a što je posebno važno ako znamo koliko je Židovima stalo do čiste krvi i da identitet računaju po majčinstvu (uzmimo npr. Rutu ili Davidovu zločinom prisvojenu ženu Hetitkinju).

Na drugim mjestima u evanđelju Mateju je stalo da istakne da je sve što se Isusu dogodilo, dogodilo po Pismima, kao i da je Isus posve u kontinuitetu s Mojsijem i otačkom tradicijom: Isus Toru (Mojsijev zakon) i Proroke ne mijenja, nego ostvaruje i pojačava.

Da potvrdi Isusa kao sina židovskog naroda, kao očekivanog Mesiju, Matej rodoslovlje, zapravo čitavo evanđelje otvara vjeroispovjednom rečenicom: «Rodoslovlje Isusa Krista, sina Davidova, sina Abrahamova» (Mt 1,1). Isus je dakle Mesija, Krist, sin Davidov i sin Abrahamov. David je na prvom mjestu, jer je ovom evanđelistu važno da sukladno Isusovom naviještanju Božjega kraljevstva, predstavi Isusa kao Mesiju kralja.

Na drugom mjestu, premda svoju genealogiju započinje s Abrahamom, Matej govori da je Isus sin Abrahamov, potomak oca vjere koji stoji na početku saveza s Bogom.

U ovom navođenju Isusova rodoslovlja važno nam je imati u vidu i rodoslovlje još jednoga evanđelista, Luke. Za razliku od Mateja koji piše obraćenim Židovima, Luka, Pavlov sljedbenik i evanđelist kršćana-pogana Isusovo rodoslovlje ne smješta na sami početak svoga evanđelja nego nešto poslije: nakon što je nadugo izvijestio o rođenju Ivana Krstitelja, zatim o Marijinom pohodu Elizabeti, nakon što je opisao rođenja Isusovo, njegovo obrezanje, zatim kasnije gubljenje i nalaženje u Hramu, te nakon što je opisao Ivanovo djelovanje i krštenje Isusa, Luka navodi Isusovo rodoslovlje i to ne kao Matej od Abrahama, nego počevši od Josipa pa sve unatrag do Adama koji je, kako Luka završava, Božji, Adam je sin Božji.

Lukina genealogija kao i čitavo evanđelje imaju cilj pokazati univerzalnost Isusa Riječi, Božjeg Logosa, riječi i smisla za sve ljude. Isus je i za Luku nedvojbeno Židov, sin Davidov i Abrahamov, ali on je i Sin Čovječji, Adamov, dakle Božji sin, Mesija svega svijeta, Spasitelj svih ljudi.

Teško je i uopće, a to nije ni cilj pisaca, da se provjeri točnost navođenja svih tih, za nas bez sumnje, teških za izgovor i mnogih posve nepoznatih imena. Ono što je za nas presudno jest činjenica da se ovim rodoslovljima želi reći da Bog ulazi u ljudsku povijest kao konkretni čovjek. Isus ima obitelj, ima rodbinu; Isus ima svoje predšasnike. Paradoksalnost, a za neke neporeciva i nepremostiva skandaloznost jest to da Bogu nije strano krenuti ljudskim putem, od malenoga djeteta do odrastanja u ljudskoj zajednici, od kretanja među ljudima i druženja s ljudima pa sve preko križa i urastanja opet u tajnu, u tajnu uskrsnuća i Božje blizine.

Možda smo se brzo naviknuli na činjenicu da se Bog utjelovio u ljudskoj povijesti, da se očitovao u čovjeku Isusu iz Nazareta, u putujućem propovjedniku iz Galileje. Kao da nam je to nešto obično! Čini se da to nije nimalo samorazumljivo, da nas samo malo ulaženje u tu gravitacijsku zonu prenosi u tajnu slično kao da se nalazimo nad provalijom neke svemirske galaksije kojoj ne možemo sagledati kraj.

I doista, jer da ozbiljnije povjerujemo da je Bog preko ljudi i preko konkretnoga čovjeka ušao u našu povijest, svakako bismo drukčije djelovali, bili bi drukčiji naši odnosi prema Bogu i jedni prema drugima. Uz to, nimalo nije nebitno tko je od koga i tko je koga rodio. Bez konkretnosti rođenja, bez tjelesnosti identiteta, nema univerzalnog značenja. Preko konkretnih očeva i majki dolazimo na svijet i darujemo ljubav koja spašava svijet. Ljudsko tijelo je više od sredstva spasenja.

Fra Ivan Šarčević

advent Ivan Šarčević