III. nedjelja kroz godinu – nedjelja Božje riječi | Poziv na promjenu mentaliteta

Mt 4,12-23

 Nakon epizode kušnji u pustinji, kušnji koje tu nisu završile, nego će se nastaviti tijekom cijelog Isusovog čovjekovanja, evanđelist Matej u četvrtom poglavlju predstavlja početak Isusova djelovanja. Današnje evanđelje na nedjelju Božje riječi započinje riječima: „Kad je Isus čuo da je Ivan predan…“ (Mt 4,12). Evanđelist time baca svjetlo na Isusovo djelovanje. Što se, zapravo, događa s pozivima na promjenu? Moćni se ne žele promijeniti. Oni žele sačuvati postojeće, konzervirati. Ta „uvijek je tako bilo“. No ludost moći je da, kad oni ušutkaju glas, jer im je neugodan, Gospodin tada podiže još jači. Nakon što je Ivan ušutkan, nastupa Isus.

Prvo čitanje, preuzeto iz proroka Izaije najavljuje nam djelovanje čovjeka zvanog Emanuel, djeteta rođenog kao dar od Boga (usp. Iz 7,10-14), koje će vladati donoseći oslobođenje i mir. Njegovo djelovanje počinje upravo iz najsjevernijih područja, Zabulonova i Naftalijeva, koje su Asirci ponizili invazijom 722. prije Krista. Upravo će ova nečista zemlja, koju su poganski narodi nazivali Galilejom, ogrezla u mraku smrti, prva ugledati svjetlo oslobođenja. U njoj će zapravo odjeknuti prvi Isusov navještaj radosne vijesti, o čemu svjedoči evanđelje po Mateju.

Dok je Judeja, regija u kojoj je Jeruzalem, sveti grad, dobila ime po Judi, jednom od praotaca izraelskih plemena, ovo područje je toliko prezreno od strane proroka da nema imena, on ga naziva okrugom pogana. Okrug je na hebrejskom ha-Galíl, na arapskom al-Jalîl, otuda izraz Galileja. Navodeći riječi proroka Izaije koji mu je pri srcu, evanđelist piše: „Galileja poganska – narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu“ (Mt 4,15-16). Matej time anticipira kakvo će tada biti djelovanje učenica i učenika koje će Isus pozvati da budu svjetlo svijeta. Ovo je mjesto raskrižje naroda gdje Isus dolazi živjeti. To je društvo koje bira, tu granicu koju su Židovi prezirali: odavde Isus počinje svoje propovijedanje. Ljudi ovog područja stoga mogu vidjeti veliko svjetlo koje nastaje, svjetlo Krista i njegova evanđelja.

„Otada je Isus počeo propovijedati: ‘Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!’“ (Mt 4,17). Prve Isusove riječi su poziv na promjenu, promjenu mentaliteta, koja onda utječe na ponašanje i stil u svakodnevnom životu. To nije izolirana, izvanvremenska gesta, nego preuzimanje drugog načina života, konkretan znak povratka Bogu. S jedne strane, obraćenje zahtijeva i ostavljanje i preuzimanje, stoga je to čas koji označava prije i poslije. S druge strane, ono postaje stalna instanca, dinamika koja se iz dana u dan utiskuje u nečiji život, zahtijeva redovito ažuriranje, jer se čovjek nikada ne obraća jednom zauvijek. Ovo obraćenje ima samo jednu svrhu: dopustiti Bogu da vlada, da bude jedini Gospodin u životu vjernika.

„Obratite se!“ je bila Ivanova, Isusova, Petrova riječ (usp. Dj 2,38), i to je prva riječ koju Crkva mora upućivati onima koje susreće. Kraljevstvo se događa tamo gdje žene i muškarci dopuštaju Bogu da vlada u njima kroz obraćenje. Ono je naviješteno, Isus ga nudi kao stvarnost koju vjernik može prihvatiti. No zašto evanđelist kaže da se kraljevstvo nebesko približilo, a ne da je već tu? Zato što će kraljevstvo postati stvarnost navještajem blaženstava, a prvo Isusovo blaženstvo je „blago siromasima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko!“ (Mt 5,3). To nije obećanje budućnosti, već mogućnost za sadašnjost. Kad postoji zajednica, makar i mala, koja pristane dijeliti ono što jest, što ima, tada započinje kraljevstvo nebesko, jer Bog upravlja tim ljudima, tim zajednicama. A Bog ne vlada nametanjem zakona koje ljudi moraju poštovati, već priopćavajući im svoj duh iznutra, samu svoju sposobnost da voli.

Tako Matej sažima Isusovo djelovanje u Galileji, proročko djelovanje na tragu Krstiteljeva, djelovanje koje poziva, privlači učenike sposobne za obraćenje. Zato slijedi priča o dva poziva, prve četvorice učenika. Šimun, prvi brat, poznat je po svom novom imenu Kefa koji ukazuje na tvrdoću, Petar je često i tvrdoglav. Isusova riječ kao obećanje mijenja Petrov rad, odnosno njegovo ribarenje u službu okupljanja primatelja evanđelja u crkvenu mrežu. Poziv koji Isus upućuje onima koje poziva nije da budu pastiri, on je jedini pastir, nego ribari ljudi. Što to znači biti ribar ljudi? Kao što znamo, uloviti ribu znači izvući ribu iz njezinog vitalnog staništa, vode, s ciljem da je ubijete, za svoj interes, za svoj profit. Umjesto toga, ribariti ljude znači spašavati, izvlačiti ih iz vode koja ih može ubiti, i to ne za svoj, već za njihov interes (A. Maggi).

I tako slijedi priča o pozivu drugog para braće, Jakova i Ivana, Zebedejevih sinova. Ista dinamika, uz dodatak pojašnjenja da dvojica braće ne ostavljaju samo lađu, već i oca. Postoji dakle odricanje od svog zanimanja i obitelji, postoji pravi lom između onoga što je čovjek bio i onoga što postaje u nasljedovanju Isusa. Odgovor pozvanog ili pozvane, bez samokandidature za učeništvo, je bezuvjetan i bez odlaganja, kako jučer tako i danas. Jakov i Ivan su ostavili oca, jer u Isusovoj zajednici nema očeva, jedini je Otac nebeski. No nažalost nisu ostavili majku, a majka će biti izvor nevolje za ovu dvojicu braće, zbog njezine ambicije koja će riskirati unijeti podjele, raskol u Isusovu zajednicu.

Zanimljivo je da Isus pozivajući svoje sljedbenike ne bira monahe, pripobožne, svećenike, moćnike, ondašnje teologe, već bira normalne ljude, izvan okvira religije, jer oni moraju komunicirati život, a oni koji tek životare pod plaštom religije nemaju život i ne mogu ga komunicirati. Ali u ovim pripovijestima također moramo uočiti ono neizrečeno glede razlike od uobičajene relacije učitelja ili rabina i učenika u Isusovo vrijeme. Obično je učenik bio taj koji je izabirao učitelja, koji je postao rabinov sluga ili mu plaća za primljeni nauk. Umjesto toga, Isus uvijek prethodi učeniku, bira ga, poziva, zatim mu se stavlja u službu, čak mu i pere noge (usp. Mt 13,1-15).

Današnji odlomak završava sažetkom koji sažima sve Isusove aktivnosti: putovao je kroz Galileju, kao putujući propovjednik, naučavao je u sinagogama gdje su se okupljali Židovi, naviještao je svima evanđelje o Božjem kraljevstvu koje se približava te je liječio sve vrste bolesti i slabosti kod onih koje je susretao. Isusova snaga očita je i u njegovoj privlačnosti: za njim je pohrlio silan svijet, grešnici i razne bolesne osobe, dok ga mnoštvo počinje slušati i slijediti. „I glas se o njemu pronese svom Sirijom“ (Mt 4,24). Božja je pozornost usmjerena na nemoći, na ljude, učinak kraljevstva je donijeti Božju nježnost svakom stvorenju, osobito najpotrebnijima, onima koji najviše pate.

Branko Jurić