III. nedjelja kroz godinu | Nastupni govor

Lk 1,1-4; 4,14-21

U dane političkih izbora ljudi osim rezultata najviše iščekuju nastupni govor novoizabranih ili potvrđenih čelnika. Oni se obično u izbornim stožerima pojavljuju sa zadrškom, iščekujući konačne rezultate i pripremajući svoj pobjednički govor, koji će kasnije biti analiziran i seciran u detalje. Taj govor u bitnim crtama treba oslikati put koji je političar u osvojenom mandatu zamislio. Obično taj trenutak označava kraj predizborne kampanje, i stoga je više promišljen nego afektivan. U njemu se često obećava biti predstavnik i onih koji su glasove poklonili drugim opcijama, te se apelira na ponovno uspostavljanje jedinstva koje se u predizbornom vremenu redovito naruši. Kasnije se analizira ne samo što je izrečeno, već i govor tijela, facijalne ekspresije, odjevni odabiri, pozvani gosti, itd. Posebno su pak intrigantni inauguracijski govori predsjednika SAD-a. Onaj posljednji, Bidenov, prije točno godinu dana, pratilo je putem TV-a oko 40 milijuna ljudi. Nije čudno stoga da se nastupni govori minuciozno spremaju. Kažu da su ostavštini jednog preminulog svećenika našli i nastupni govor koji je planirao održati kada postane biskup. Započinjao je riječima: “Ovoj se časti nikad nisam nadao.”

Američki sociolog Alvin Gouldner postao je poznat svojom analizom kako sve intelektualne elite u društvu žele postati vladajuće elite. Nisu to, dakle, samo političari, već i znanstvenici, kako tehnički tako i društveno-humanistički, umjetnici, novinari, izdavači, nastavnici i svi drugi koji pretendiraju na društveni angažman. U svima postoji volja za moć, koja ih usmjerava da svoj rad pozicioniraju tako da postane dio establišmenta. Svi se trude svoje djelovanje predstaviti tako da izgleda nužno za opstanak društva, nastojeći time dobiti široku društvenu potporu i tako si osigurati poziciju moći. U ovoj prilično sumornoj slici društva svi smo u najboljem slučaju zapravo sluge svoje podsvijesti i djelujemo prvenstveno s motivacijom da bismo si osigurali bolju poziciju. Političko agitiranje ljudi iz Crkve je također lako iščitati u takvoj hermeneutici.

Pruža li Isusov nastupni govor iz Nazareta, koji današnje evanđelje donosi, kakav izlaz iz te situacije? Ako bismo ga željeli secirati kao nastupni govor političara, onda valja prvo zamijetiti kako ne slijedi logiku predizbornih obećanja. Isus prvo čini, a onda iznosi teoriju svojih djela. U prvoj korizmenoj nedjelji, za nešto više od mjesec dana, čitat ćemo Lukin odlomak koji prethodi današnjem, tj. onaj o kušnji u pustinji. Isus ondje u praksi odbija “vlast i slavu”, a sad se i teoretski svrstava uz marginalizirane. Nadalje, politički neuobičajen je i izbor mjesta nastupnog govora. Puno ga je lakše održati ukoliko među slušateljima prevladavaju ljudi koji govornika ne poznaju i koji će mu stoga lakše povjerovati. No, i ovdje je vidljivo da Isus govori s autoritetom svojih djela, ne boji se nastupati pred sugrađanima i susjedima, onima koji ga poznaju čitava života. Konačno, Isus svoje djelovanje i obećanja ne usmjerava na širu zajednicu, već na uski krug: siromasi, sužnji, slijepi i potlačeni. To su oni kojima je društvo okrenulo leđa jer mu ne mogu doprinositi. Budući da društvu govori o njima, očito ih želi vratiti u društvo, učiniti ih ponovno punopravnim članovima zajednice. Dakle, umjesto onog Gouldnerovog instinkta: vladati da bi se druge podčinilo, nudi kršćansku alternativu: služiti da bi se druge uzvisilo.

No, kako ostvariti taj ideal kad je čitav društveni, ali i antropološki sustav postavljen u suprotnom smjeru? Koliko god poštenih i iskrenih namjera bila Isusova revolucija, nije li riječ tek o utopiji?  Ukoliko se opet vratimo na nastupni govor zamjećujemo još ključnih detalja. Prvo, Isus ne ukazuje na svoj autoritet, već na Božji. Tvrdi da je poslan od Duha, proglašava se njegovim nosiocem, pomazanikom i poslanikom. Nastupa u sinagogi, u kući Božjoj. Čak i ne izgovara svoje riječi, već čita iz svitaka proroka Izaije. Ovime svime je utjelovljen onaj poznati biblijski božanski pasiv, koji kaže da je tu Bog na djelu. Dakle, ono što Isus navodi nije prijedlog društvenog aktivizma, već konstatacija kako je Bog uz siromahe, sužnje, slijepe i potlačene. Bog je među njima i to je nepromjenjivo, a nama ostaje izbor hoćemo li se svrstati uz njih ili protiv njih.

Zašto ih onda Bog sam ne vrati u zajednicu iz koje su ispali? Pitanje je pogrešno. Zajednica se mora vratiti njima. Oni su izgubljeno blago zajednice. Zašto Bog dopušta da pate? Zato jer pati s njima čekajući da im se pomogne. Imaju li njihove patnje smisla? Samo ako im zajednica da smisao inkorporirajući ih ponovno u sebe i tako se bogateći. Što onda Isus od nas želi? Da budemo most između njih i zajednice. Pozvani smo brisati granice, eliminirati generatore nepravde i nejednakosti. No, taj pothvat nije moguće učinit svojim snagama, samoinicijativno, jer je tada riječ o utopiji, borbi s vjetrenjačama. Mora biti riječ o religijskom pothvatu, nečemu uz što se upravo fanatično prijanja, nečemu u čemu se nalazi Boga. Naša akcija mora biti povezana s kontemplacijom, samo na taj način može biti dugoročno djelotvorna i imuna na koruptivnost i egoizam. Moramo naučiti biti contemplativus in actione, kako su govorili duhovni pisci, kontemplativni u akciji. Samo tada se ne bojimo uranjati u bezdane zla i nepravde i osigurani smo od utapanja u njima.

Analogiju našem mostu Isus vidi u godini milosti Gospodnje. To je u Starom zavjetu godina koja uspostavlja zajedništvo i blagostanje. Tada se vrši povrat zemlje Bogu, izvornome vlasniku, kao podsjetnik da čovjek ne može nikada u potpunosti zagospodariti njome. Ona je most između članova zajednice i izopćenika jer ove prve stavlja u poziciju posljednjih. Bitno je, dakle, iskustvo. Važno se je staviti u poziciju drugoga. Bez toga ostajemo na razini ideologije, zamišljamo što bi bilo lijepo i važno učiniti. Šteta što u našim društvima nije razvijenija kultura volontiranja, darivanja sebe za druge, jer to je iskonska kršćanska vještina. Naše socijalno djelovanje i naša molitva moraju proizlaziti iz doticaja s dalekima, moramo mirisati na ovce kako veli papa Franjo. Živeći na rubovima, upoznavajući i spajajući razdvojene svjetove, na Božjem smo tragu.

Stanko Perica, polis.ba